Kada je Eduard Galić snimio epizodu serije “Nepokoreni grad” naslovljenu “Crna kožna torba”, pokazao ju je šefovima Televizije Zagreb i Savjetu serije u kojem su bili utjecajni politički djelatnici i nekadašnji prvoborci, od Dragutina Plašča, Lutve Ahmetovića i Borisa Bakrača do Antuna Bibera i Stjepana Cerjana.
Reakcije su bile podijeljene, a režiseru se sugeriralo da ublaži jednu od ključnih scena. O čemu se radilo? Ustaše su uhapsili mladog ilegalca (glumio ga je Miljenko Brlečić) i smislili posebno okrutan način kako bi ga natjerali da progovori. Svukli su ga do gaća i zatim mu let-lampom gotovo spalili trbuh. Donijeli su mali kavez sa štakorom (“Karlo je gladan”, tepali su mu), koji je mladiću trebao razderati utrobu. Ilegalac se od užasa onesvijestio, a kada je došao k sebi, iskoristio je priliku i našao način da sebi prekrati muke.
Štakor Karlo
Uglednicima se scena činila suviše drastičnom, no Galić nije htio pristati na kraćenje. Uostalom, bila je to 1981. godina, kada su u domaćim filmovima pokazivali i puno jezivije stvari. U ljeto 1978., na pulskom festivalu Lordan Zafranović je u “Okupaciji u 26 slika” prikazao scenu u trajanju od osam minuta, u kojoj su ustaški koljači rezali jezike, dojke, pa i glave: u odnosu na te prizore “Crna kožna torba” bila je ponešto umjerenija, ali ne manje uznemirujuća. Režiser je bio dovoljno siguran u sebe da obrani scenu, a štakor Karlo kasnije je postao jedan od najspominjanijih negativaca. Kada danas pregledavate YouTube ili pretražujete internetske forume, Galićeva epizoda spominje se kao reprezentativan primjer “partizanskog horora”, smjera koji su inspirirali politički radikalni talijanski filmovi iz sedamdesetih godina, poput Pasolinijeva “Salo ili 120 dana Sodome” te Bertoluccijeva “Dvadesetog stoljeća”.
Donedavno ste partizanski horor mogli gledati samo na piratskim diskovima koji su nesmetano kolali između Srbije, Bosne i Hrvatske, no zahvaljujući sve permisivnijoj uredničkoj politici Hrvatske televizije, “Nepokoreni grad” napokon kreće u ponovno emitiranje od narednog utorka uvečer.
Polemika iz devedesetih
Probni balon očito je bio ciklus tzv. antifašističkog filma, u sklopu kojeg su emitirani partizanski spektakli “Bitka na Neretvi” i “Sutjeska”: usprkos tome što su se bavili autentičnim ratnim operacijama iz 2. svjetskog rata, ti su filmovi imali i izvjesnu eskapističku notu, koja im je osiguravala veliku gledanost kod široke publike. No “Nepokoreni grad” zadire u srž polemika koje su se vodile devedesetih godina nakon uspostave samostalne hrvatske države, jer na jednoj strani suprotstavlja zagrebačke ilegalce koji su se borili protiv NDH, a na drugoj ustaše, zakonite reprezentante toga režima. Tko je od dvije strane u pravu, u “Nepokorenom gradu” nije bilo nikakve dvojbe, pogotovo što su produkciju kontrolirali pobjednici.
“Nepokoreni grad” snimljen je početkom osamdesetih godina u 14 epizoda (zapravo 16, no dvije su ostale izvan okvira serije) i emitiran je 1982., u razdoblju od sredine veljače do kraja svibnja. Neupućenoga gledatelja najprije će impresionirati opseg pothvata: u svakoj od epizoda izmjenjuje se na desetke lokacija, u nekima ima i gotovo pedeset govornih uloga, a u odnosu na ono što danas proizvodi naša javna televizija, Televizija Zagreb doima se poput Hollywooda.
“Nepokoreni grad” bio je njezin važan proizvod, ali ne i najkompliciraniji. Sedamdesetih godina, recimo, televizija je u prosjeku proizvodila jednu ambicioznu seriju godišnje i snimila dvadesetak televizijskih drama, od kojih su neke završile i kao kino filmovi. Na pitanje je li takva serija napregnula kapacitete jedine hrvatske televizijske kuće tih godina, njezin direktor Želimir Sablić odgovara niječno: puno je složenija bila mini-serija “Bombaški proces”, snimljena tri godine ranije u režiji Branka Ivande, za koju je trebalo evocirati razdoblje kraja dvadesetih godina, kada je sud Kraljevine Jugoslavije optužio komunista Josipa Broza za veleizdaju.
Rad za plaću
Epizode “Nepokorenog grada” naprosto su se realizirale na ulicama koje još nije izmijenilo moderno doba te u zgradama i stanovima s nepatvorenim pečatom starog Zagreba. Ustaške, domobranske i njemačke uniforme osigurao je koproducent Jadran film, kao i potrebna oružja i oruđa, a svi osim glumaca i posebnih specijalista radili su za plaću. Poput današnjeg HRT-a, i Televizija Zagreb bila je mastodont, ali joj je produktivnost bila neusporedivo veća. Prava cijena svake epizode bila bi zasigurno veća, no budući da su se realizirale u okvirima radnog vremena većine zaposlenih, na nijednu od njih nije utrošeno više od 200 tisuća kuna.
Čak je i režiser Edo Galić bio tada u radnom odnosu na Televiziji. Sedamdesetih godina - kako je to tada često bio običaj - radio je u drugim republičkim centrima, pa je za Televiziju Beograd napravio dvije prestižne povijesne serije “Dimitrije Tucović” i “Svetozar Marković”, obje po scenariju Beograđanina Milana Šećerovića. Krajem tog desetljeća vratio se na Televiziju Zagreb i režirao vrlo gledanu seriju “Nikola Tesla” (s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi) i TV dramu “Tomo Bakran” po predlošku Miroslava Krleže.
Odgovor na ‘Otpisane’
Televizija Zagreb na prijelazu je tog desetljeća postigla velik uspjeh serijom “Velom misto” po scenariju Miljenka Smoje, koja je produkcijski bila značajan iskorak za to razdoblje, a “Nepokoreni grad” trebao je predstavljati još jedan adut u borbi s Televizijom Beograd, njezinim najvećim konkurentom u borbi za primat među republičkim televizijskim centrima.
“Nepokoreni grad” bio je svojevrstan odgovor na seriju “Otpisani” Televizije Beograd, koja je 1974. osvojila jugoslavensko gledalište pričama o pothvatima beogradskih ilegalaca tijekom 2. svjetskog rata. Međutim, čak su i najdobronamjerniji povjesničari tada upozoravali da je Beograd bio za Nijemce jedan od najsigurnijih gradova u okupiranoj Europi, u kojem nije bilo nikakve opasnosti od partizanskih simpatizera. Za razliku od Zagreba, u kojem je ilegalni pokret bio iznimno jak, a neke od akcija rezultirale su strijeljanjima taoca. Populističkim ali potpuno izmišljenim “Otpisanima” Televizija Zagreb odlučila se suprotstaviti serijom koja je zasnovana na autentičnim zgodama iz ilegalnog Zagreba, režija većine epizoda povjerena je Galiću, a urednici Dramskog programa, tada vrlo moćnoj Palmi Katalinić (bila je i sekretar partijske organizacije na Televiziji) činilo se dobrom strategijom da pisanje scenarija povjeri Beograđaninu Šećeroviću, otklonivši tako optužbe da su u pitanju čisto hrvatska posla. Scenarist “izvana”, međutim, pokazao se samo privremenim rješenjem. Iako je potpisao većinu epizoda serije, dio njih Šećerović nije zapravo sam napisao, jer je nakon što je obavio polovicu posla napustio Galićev tim: nikako mu nije odgovaralo što su pojedine epizode bile suviše “konkretne”, što su se držale događaja koji su ih inspirirali. On je želio naglasiti, recimo, progone Židova u Zagrebu i stradanja Srba u Jasenovcu, međutim, to nikako da uklopi u pojedine priče. Plašio se i toga kakav će odjek u Beogradu imati serija o pothvatima zagrebačkih ilegalaca i stoga se radije vratio kući napola obavljenog posla.
Galić oko toga nije imao nikakvih dvojbi. Stalno je isticao da su polovica pripadnika partizanskih jedinica 1943. godine bili hrvatske nacionalnosti i da je “Nepokoreni grad” tek mali dio duga zagrebačkim neznanim junacima. Nakon odlaska Šećerovića snalazio se kako je znao, angažirao scenariste koji su radili bez potpisa, no serija je naposljetku dovršena, dakako, ne bez neugodnih situacija. Vježbanje ustaške koračnice na Tuškancu rezultiralo je policijskom prijavom, a kada je Miša Janketić u pauzi snimanja skoknuo na ručak kod Purgera u Petrinjskoj ulici, ali u ustaškoj uniformi, također je zamalo završio u zatvoru. Nakon toga je Josip Gobac, direktor Televizije Zagreb, strogo zabranio odlazak sa “seta” glumcima koji su “neprimjereno” odjeveni.
Cvjetni prije devastacija
Uz Galića angažirana je još nekolicina režisera - Zoran Tadić, Vanča Kljaković, Stipe Delić, Željko Belić i Ljiljana Jojić - dok je bar stotinjak glumaca prodefiliralo kroz seriju. Današnjim će generacijama biti poprilično zabavno otkrivati u epizodama kasnije glumačke veličine poput Anje Šovagović ili Dragutina Despota, a i bit će uzbudljivo podsjetiti se kako su nekad izgledale gradske znamenitosti poput Cvjetnog trga, prije opetovanih kasnijih devastiranja od zagrebačkih vlasti.
Ono što bi u nekom drugom kontekstu bilo provokativno, u “Nepokorenom gradu” je bilo dozvoljeno. Vrlo efektna animirana špica najprije koristi fotografiju Trga bana Jelačića s obaveznim spomenikom, da bi je zatim uokvirila u rešetke i zamračila sjenama nacističkih vojnika. Da se prizor spomenika u rešetkama moglo i malo drukčije tumačiti, očito nikog nije previše zabrinjavalo.
Kakav će biti prijem serije? Zasigurno će biti puno više polemika nego nakon emitiranja “Bitke na Neretvi”, ne samo zato što se neke epizode bave kontroverznim epizodama iz ilegalnog pokreta - poput bijega komunističkih intelektualaca iz Kerestinca, nego i zato što su još uvijek živi gradski političari koji su devedesetih godina mijenjali nazive ulica posvećene zagrebačkim ilegalcima. Dužina pojedinih epizoda varira, kao i njihova kvaliteta, no kad se u središtu zbivanja nađu autentične povijesne zgode (bijeg oca i sina Ribara iz Beograda u Zagreb, pa u partizane) ili razigrane žanrovske persiflaže, gledatelji bi mogli biti itekako zadovoljni.
Što bi rekao John Woo?
Dvije odlične epizode potpisao je 40-godišnji Zoran Tadić, koji je neposredno prije za Televiziju Zagreb zgotovio film “Dobri duh Zagreba”. Epizoda “72-96” evocira poznatu diverziju u zagrebačkoj pošti u Jurišićevoj ulici i napravljena je poput klasičnog trilera, bez ikakvog ideologiziranja (što je mana nekih drugih epizoda). U “Čovjeku u sjeni” u središtu je talentirani grafičar (Ivo Gregurević), koji stjecajem okolnosti počinje falsificirati ustaške propusnice ilegalcima, no jednostavna fabula tako je režijski nadograđena da je to upravo fascinantno. U jednom prizoru protagonisti se kreću kroz usku ulicu, a oko njih se uzdižu jata golubova. Tadić je imao takve redateljske dosjetke dok John Woo o njima još nije ni razmišljao. Pa još neka netko prigovori da su hrvatski filmaši nepopravljivi provincijalci!