Kada je u svibnju 1935. godine umro maršal, pokopan je u kripti Svetoga Leonarda u katedrali na Wawelu. U katedrali počivaju i posmrtni ostaci poljskih kraljeva i dvojice nacionalnih bardova - Adama Mickiewicza i Juliusza Slowackoga. Ta su dva pjesnika - kako se govorilo - upravljali “dušama” u emigraciji i u Poljskoj izmučenoj podjelama.
Oblikovali su poljsku nacionalnu svijest. Stoga ih se smatra “jednakima kraljevima” pa su pokopani među vladarima. Činjenica da je krakovski nadbiskup Adam Sapieha samovoljno prenio maršalovo tijelo iz te kripte u tzv. kriptu ispod Tornja srebrnih zvona uznemirio je vojsku. I to maršalove suradnike još iz vremena kada su se borili kao urotnici protiv carske Rusije, zatim na bojištima tijekom I. svjetskoga rata i naposljetku u vrijeme dramatičnoga rata 1920. godine kad je Crvena armija bila već nadomak Varšave.
Junak Pilsudski
Posmrtno prenošenje maršala, bez suglasnosti vlasti, shvaćeno je kao oblik degradacije. Jozef Pilsudski bio je junak legende naoružanoga podzemlja, borbi na bojištu i naposljetku odlučnoga protunapada na Crvenu armiju upravo 1920., zahvaljujući kojemu je ne samo Poljska sačuvala svoju svježu neovisnost, nego Crvena armija nije s veseljem dočekana u Berlinu pa ni dalje na zapadu Europe. Konflikt vlasti i nadbiskupa bio je oštar, izmijenjivane su prepiske s Vatikanom. Naposljetku je maršal Pilsudski i tako ostao na Wawelu. Četiri godine kasnije, 1939. agresijom Njemačke i SSSR-a na Poljsku počeo je II. svjetski rat.
Ton duboke tišine
Poljska je ponovno prestala postojati, podijeljena dvama totalitarnim sustavima koji su počeli okrutnu eksterminaciju civila. U travnju 1940. prema Staljinovoj naredbi ubijeno je oko 20 tisuća poljskih časnika i vojnika koji su bili zatočeni u sovjetskim logorima. Jedno od mjesta gdje je izvršen zločin postalo je simbolom cijele te poljske muke i ušlo u povijest upravo kao Katin. Tamo su Nijemci - nakon ulaska u SSSR - pronašli kraj Smolenska masovne grobnice poljskih časnika.
O tome govori i film Andrzeja Wajde - “Katin”. Za vrijeme tih tragičnih događaja, ali i tijekom čitave poslijeratne komunističke ere, maršala Pilsudskoga koji počiva na Wawelu i kontroverzije s nadbiskupom, a poslije kardinalom Sapiehom, pamtili su samo povjesničari. I to ne svi. Toj smo se temi vratili sada, poslije tragične smrti predsjednika Lecha Kaczynskoga , kad je sadašnji krakovski kardinal - Stanislaw Dziwisz - objavio da će predsjednik i njegova supruga Maria biti pokopani u wawelskoj kripti pokraj maršala Pilsudskoga.
Složan ton duboke tišine u nacionalnoj žalosti prekinule su demonstracije nekoliko stotina ljudi koji su pred biskupovom palačom u Krakovu izrazili svoje neslaganje. Naravno, uslijedila je i reakcija zagovornika pogreba predsjednika Kaczynskoga u nacionalnom svetištu. Srećom, do tučnjave nije došlo. Ipak - kao u iskrivljenom zrcalu - Poljaci su se morali prisjetiti 1935. godine i nešto kasnijega sukoba - može li nadbiskup Sapieha sam odlučivati, bez suglasnosti vlasti, o nešto manje prestižnome mjestu maršalova posljednjega počivališta.
Nadbiskup Sapieha
Valja imati na umu da su kraljevski dvorac i njegova katedrala u Krakovu Poljacima najveća nacionalna svetinja. Jedini konkretan simbol povijesnoga kontinuiteta, ponosa i postojanosti tradicije neovisnosti. Prijestolnica države iz vremena kad je dinastija Jagelovića - nakon unije s Litvom - vladala golemom, višenacionalnom državom u vrijeme renesanse, tako sretnom razdoblju za Poljake.
Zašto je nadbiskup Sapieha bio nesklon odluci da Pilsudski počiva u najvažnijoj kripti Wawela - složeno je pitanje. Pilsudski je u vrijeme II. Republike Poljske donio mnoge kontroverzne političke odluke, uključujući i državni udar u svibnju 1926. godine, kojim je srušio legalnu vlast i uveo onu koju je kasnije sam kontrolirao. Njegova konspirativna mladost - kada je sudjelovao u revolucionarnim napadima na ruska predstavništva - protekla je pod znakom Poljske socijalističke partije. Mladost, kao i privatni život, bili su, prema katoličkim standardima - kako se to lijepo kaže - “nesređeni”.
Da bi se oženio voljenom, ali razvedenom ženom, postao je - prividno, ali ciljano - protestant. Bio je jak čovjek, izniman ustanički i borbeni vođa. Nije volio Nacionalnu demokraciju, stranku odlučnih nacionalističkih stavova. Legenda o njemu bila je jaka, a njegov kult, posebno poslije smrti, tako rasprostranjen u vojnim krugovima da je nadbiskup Sapieha podlegao pritiscima i službeno se ispričao zbog svoje odluke. Koliko je pogreb maršala Pilsudskoga 1935. protekao s neobičnom pompom, toliko je prenošenje iz kripte Svetoga Leonarda u (manje prestižnu) kriptu Srebrnih zvona već bilo tiho.
Zašto se kardinal Dziwisz složio - (ne zna nikakve detalje) - upravo s wawelskim pogrebom?
Najviši čin apoteoze
Čak su i ljudi, koji nikad nisu kritizirali predsjednika Kaczynskoga, pomalo iznenađeni. Lech Kaczynski je bio snažno povezan s Varšavom, bio je njezin gradonačelnik prije nego što je pobijedio na predsjedničkim izborima. Zahvaljujući njemu znatno je ubrzano otvaranje Muzeja varšavskoga ustanka. Pokapanje predsjednika Kaczynskoga na Wawelu najviši je čin apoteoze, posebno s obzirom na činjenicu da će počivati u blizini maršala Pilsudskoga.
U Poljskoj nema drugoga takvog mjesta. Oni koji su protestirali protiv takve odluke tumače da je, neovisno o svojim očiglednim zaslugama, Lech Kaczynski bio ipak samo još jedan predsjednik, a ocjena njegovih zasluga ne mora u budućnosti biti nužno tako visoka, jednoznačna. Wajda je kritizirao odluku o pogrebu na Wawelu jer smatra da će ona podijeliti ionako već politički podijeljene Poljake.
Roosevelt i Churchill
Ali, za vrijeme žalosti i prije pogreba državnoga poglavara nema vremena za povijesne rasprave. Otkrivanje proturječnosti brzo je iskritizirano davanjem glasa - u medijima, posebno državnima - ljudima koji su gnjevni na sve proteste i kritičke primjedbe. Lech Kaczynski - ističe se - tragično je stradao u Smolensku, nekoliko kilometara od Katina, želeći odati počast poljskim žrtvama Staljinova zločina iz 1940. I sam je - sada simbolično - postao nova žrtva one daleke povijesti.
Podjednako tragična, podjednako domoljubna, podjednako bolna. Nitko neće osporiti potresnu rječitost tih činjenica. Diskusija više neće biti. Pogreb na Wawelu - zajedno s katastrofom koja mu je prethodila - postao je najvažniji događaj u poslijeratnoj povijesti Poljske, izjednačen s pobjedom Solidarnosti i pontifikatom Ivana Pavla II. Izraz “Drugi Katin” već je ušao u jezik medija - štogod bi to trebalo značiti.
Sjena Katina turobno se nadvila nad ratnu i poslijeratnu povijest Poljske. Desetljećima je trovala poljsko-ruske odnose. Bila je to prije svega sjena monstruozne laži sovjetske propagande: počevši od činjenice da su za taj zločin optuživali Nijemce, a zatim - u cijelom svijetu - i podržavali Staljinovu verziju događaja. Poljaci nisu imali nikakvih mogućnosti doprijeti do skrivenih dokumenata niti na europskom forumu predstaviti pravu verziju zločina.
Nikoga uostalom - tako kako je to bilo tijekom II. svjetskoga rata - nije zanimalo optuživanje Sovjetskoga Saveza. I Roosevelt i Churchill - iako su znali istinu - ostali su u sjeni katinske laži na strani počinitelja, a ne žrtava. Poljaci su godinama bili taoci takve situacije, posebno kad je kao posljedica II. svjetskoga rata Poljska postala sovjetski satelit. To dobro pokazuje i Wajdin film - u Staljinovo doba, ali i kasnije - bilo kakve izjave u vezi sa službenim lažima izlagale su čovjeka hapšenju, zatvaranju, a često i značile njegovu smrt. Nitko nije očekivao da će električar iz gdanjskoga brodogradilišta Lech Walesa i grupa opozicionara koji su s njim surađivali promijeniti tu situaciju 1980. godine, kad su u kolovozu u Gdanjsku počeli štrajk.
Jeljcinov preokret
Braća Kaczynski - Jaroslaw i Lech - surađivali su s opozicijom, također i s Lechom Walesom prije nego što su - u već slobodnoj Poljskoj - izabrali krajnje radikalan smjer u kojem su Walesu kritizirali zbog - kako se predstavljalo - tobožnje naklonosti lijevoj strani političke scene, kao i suradnje s tajnim komunističkim snagama sigurnosti prije 1980.
Mnogi su takvi sukobi podijelili junake revolucije Solidarnosti i poljska politička scena do danas nosi duboke tragove toga “rata na vrhu”, ali nema sumnje da je Boris Jeljcin mogao napraviti preokret kad je posrijedi Katin. Upravo je on, kao prvi vođa već nekomunističke Rusije, predao poljskoj strani dio tajnih dokumenata o katinskom zločinu. Na naredbi za strijeljanje poljskih zarobljenika vidljiv je, među ostalima, i Staljinov potpis. Jeljcin je tijekom posjeta u Varšavi pokraj simboličnoga katinskoga spomenika izgovorio važnu rečenicu: “Ako možete, oprostite.” Ali put do pomirenja bio je još daleko.
Više od kurtoazije
Zajednički nastup sadašnjih premijera Rusije i Poljske - Putina i Tuska - pokraj katinskih grobova, nekoliko dana prije katastrofe predsjedničkoga zrakoplova, bio je bez presedana. Ali ni to zajedničko pojavljivanje nije zadovoljio radikalne kritičare Donalda Tuska. Činjenicu da je predsjednik Lech Kaczynski poletio u Smolensk na posebnu svečanost - zasigurno će budući povjesničari i politolozi analizirati do najsitnijih detalja.
Tragičnu katastrofu također. Njezine se posljedice danas ne mogu u potpunosti predvidjeti. U Rusiji je zasigurno urodila nepobitnim činjenicama kao što su: obraćanje predsjednika Medvedeva Poljacima, sudjelovanje premijera Putina u ponovnom - tragično radnom - susretu s premijerom Tuskom u Smolensku, prikazivanje filma “Katin” u udarnom terminu na ruskoj državnoj televiziji. Također - što je valjda najvažnije - neobičnom pomoći i srdačnošću, kakvu su Poljacima pokazali i pokazuju Rusi, posebno obiteljima žrtava ove katastrofe.
Od najviših državnih dužnosnika do običnih ljudi koji - kao npr. stanovnici Smolenska - spontano donose bijelo-crvene bukete cvijeća na mjesto nesreće. Nitko im to nije naredio niti ih na to poticao. Čine to sami, svojevoljno, od srca i zbog ljudske solidarnosti. U Poljskoj se nakon katastrofe nije čula nijedna zlobna niti kritička rečenica o Rusiji ili Rusima. Razumljivo je da ruske vlasti žele biti izvan bilo kakve sumnje i ustrajno rade na rasvjetljavanju okolnosti tragedije. Ali, prema ovaj put usuglašenom mišljenju Poljaka - čine i puno više nego što to zahtijeva obična kurtoazija ili protokol.
Crne kutije
Nešto je drugačije - uostalom, kao i uvijek - na internetskim forumima. Tamo su prisutne urotničke teorije. Njihova zajednička tema je tragična činjenica ove katastrofe: osim predsjednika Kaczynskoga i njegove supruge Marije poginuli su i svi članovi vojnoga vrha, parlamentarni vođe, kandidat ljevice na predstojećim predsjedničkim izborima, bivši poljski predsjednik iz londonske emigracije, redovnici, časnici, djeca i unuci žrtava zločina iz 1940. godine...
Kao da je avion dotaknuo Staljinov nevidljivi prst. I prije nego što se ipak pojave manje ili više vjerojatni scenariji budućih filmova u stilu političkoga trilera, sve se više govori o crnim kutijama. Rusi su ih pronašli i čekaju poljske zrakoplovne stručnjake da ih zajedno otvore.
Tko je zapovijedio slijetanje
Još nam nisu poznate nikakve činjenice, poljske se vlasti suzdržavaju od njihova objavljivanja u vrijeme žalosti. Međutim, upravo stoga nema kraja spekulacijama. Rusi tvrde da su poljsku zrakoplovnu posadu upozoravali na neprikladne uvjete u zračnoj luci u Smolensku i predlagali slijetanje na drugi aerodrom.
Ako je tako bilo, tko je donio odluku o slijetanju? Jedno je sigurno, čak i nakon razjašnjenja svih detalja - ako to uopće bude moguće, katastrofa na tome mjestu i takvih razmjera zauvijek je riječi “Katin” dodala tragičnu, tužnu poentu. Nakon tjedna nacionalne žalosti neće se ugasiti unutarnji politički sukobi, ali to je obilježje demokracije. Možda će se ipak zauvijek promijeniti poljsko-ruski diskurz, barem u odnosu na Staljinove zločine. U Katinskoj šumi i sličnim mjestima ne leže samo poljski ratni zarobljenici nego i deseci tisuća Rusa, Bjelorusa, Ukrajinaca i predstavnika drugih naroda iz bivšega SSSR-a. Ne postoje popisi s njihovim imenima, dok se imena većine poljskih žrtava uspjela utvrditi. Zasad počivaju u crnoj kutiji povijesti bijeloga imperija. Možda najcrnjoj u 20. stoljeću.
Prevela Ivana Vidović-Bolt
Nagrađivan i prevođen
Pawel Huelle (1957.) jedan je najprevođenijih i najnagrađivanijih poljskih pisaca srednje generacije. Njegov književni prvijenac, roman “Gdje je David Weiser?” (1987.) koji je na hrvatskom objavljen u izdanju Naklade MD i prijevodu Ivane Vidović-Bolt, slovi za najvažniji poljski književni debi osamdesetih godina.
Poljski kritičari pišući o romanu, koji je preveden na brojne jezike, koristili su termine “pobjeda književnosti”, “lektira - droga”, “roman desetljeća”, a po njemu je 2000. snimljen i film.
Paralelno s književnim tekstovima, Huelle redovito objavljuje i tekstove u kojem kritizira anomalije poljskog društva. Prije nekoliko godina kontroverzni poljski svećenik Henryk Jankowski tužio ga je za klevetu, nakon što je književnik u tekstu pod naslovom “Razumjeti đavla” objavljenom u svibnju 2004. godine, među ostalim, napisao kako bi se svećenik “radi materijalnih dobara odrekao poljskosti” osudivši svećenikovo širenje antisemitizma i korištenje jezika koji pripada nacističkoj tradiciji. U Huelleovu obranu stale su kolege književnici koji su u otvorenom pismu napisali kako “pisac ne samo da ima pravo, nego i obvezu izjašnja-vati se o važnim pitanjima javnog života”. ( A. P.)