Generacije danas otprilike sredovečnih ljudi odrastale su u svetu u kojem su Hitler i nacizam, uz sve epske dimenzije tragedije koju su proizveli, mogli biti i predmetom sprdnje, ali pod jednim uslovom: da u tome ne učestvuju Nemci. Grohotom smo se smejali britanskim serijama poput Alo, allo, ali za Nemce je jedini mogući kritički odnos prema Hitleru i njegovoj epohi morao biti skrušeno-ozbiljan.
Imalo je to duboko logičko i etičko opravdanje, ali takvo nešto ne može trajati doveka. Kada se 2009. pojavio film Mein Kampf, taj je tabu bio dobrano poljuljan, a autora je možda samo židovsko poreklo spasilo već rutinskih optužbi da se svakom naznakom smeha nekako „relativizuje“ odnos prema nacizmu. Mada svi znamo da pravi relativizatori užasa nacizma dolaze iz sasvim drugačijeg, obično a...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....