Maloljetničko nasilje u tri strašna slučaja
Ja sam Hrvat. Zato imam veća prava od drugih. Homoseksualci su bolesni. Ovo je stav svakog drugog hrvatskog srednjoškolca prema rezultatima velike GONG-ove ankete koji svoju krvavu manifestaciju imaju gotovo svakodnevno.
Miroslav Tunjić, nasmijani metalac premlaćen je na smrt prije sedam dana u Županji. Ostavljen je da umre na cesti. Unazad trideset dana samo u Zagrebu istučena su trojica homoseksualaca.
U Sesvetama su se u ožujku teško pijani maloljetnici tri i pol sata brutalno iživljavali i urinirali po Filipu (14). Bio je povučen i neprilagođen dječak, najslabiji u čoporu. Ostavili su ga na livadi, a liječnici su ga pronašli u posljednji tren i spasili.
Na dugoj tužnoj listi žrtava su i Luka Ritz, ‘glupi čupavac’ u očima svojih napadača, April, transrodna Filipinka koja je na dva dana zatvorena u Ježevu iako se držala svih hrvatskih zakona kao i mnogi drugi.
Romi i Kinezi stalna su meta.
Svjedočanstva trojice golobradih mladića koji su istukli Roma lani u Paromlinskoj šokirala su suce, policajce i dječakova oca.
- Smeća, nametnici, uzimaju nam posao. Ja sam zbog Roma dobio otkaz - iskazivao je jedan od njih.
Ovo su samo neke u moru uvijek istih priča o tome kako je to kad si drugačiji u Hrvatskoj.
Ja ne biram prijatelje po izgledu, težini ni po novcu. Prijatelje biram po duši. A Miro je bio duša od čovjeka. Bio je strašno zaljubljen u svoju djevojku, učio sam ga svirati bas gitaru, a planirali smo završiti školu i pokupiti se iz Županje. Ja sam Denis Osmanović, najbolji prijatelj Miroslava Tunjića. Njega su pretukli i ostavili da umre nasred ceste. Buraz, volim te.
Nerazdvojni prijatelji
Tako za Jutarnji priča mladić koji je nekoliko godina bio nerazdvojan s pretučenim 17-godišnjakom koji je pokopan prošlog tjedna na groblju u Županji. Zajedno su zbijali šale u najvećem gradskom parku, odlazili u Bosnu na tulume k prijateljicama i planirali budućnost. Sada nam priča priču o njihovu prijateljstvu, koje je bilo sretno, a završilo je tužno.
- Ne spavam dobro posljednjih dana. Mali smo grad, svak svakog zna. Miro je bio dobar sa svima, baš su ga svi voljeli. Čitali smo o drugim žrtvama - dečkima poput Ritza, Despića i Klasnića - i bojali se, jer uvijek možeš naletjeti na budalu. Al ne ovdje, ovo je naš grad, govorili smo - kaže Denis.
Miro i Denis živjeli su drugačiji u Hrvatskoj. Čitavo njihovo društvo odskakalo je od prosječne mlade osobe u malenom slavonskom gradu.
Galerije fotografija na Facebooku to potvrđuju. Denis svira gitaru, vozi skate. Cure pokazuju kožne jakne i šarene marame. Bilježe se prvi pirsevi. Miro objavljuje prvu fotografiju svoje nove frizure ala irokez. Smiju se, puni su života. Imaju planove. Vole punk, hard core, metal. Društvo iz Županje. Mladi, lijepi. Sretni.
- Živjeli smo u istom naselju, a tek prije nekoliko godina slučajno smo se upoznali na tamburašima. Kliknuli smo od početka, ali prije 18 mjeseci smo se zbližili još više. Svaki dan zajedno. Stekao sam veliko povjerenje u njega - rekao je Denis.
Kriva frizura
120 kilograma čiste ljubavi, znali su se šaliti za Mirin krupniji izgled. Bio je dobri duh društva koji se nije svađao, a tučnjave i incidente izbjegavao. Pohađao je obrtničko-industrijsku školu. Planirao je studij informatike. I odlazak iz malene i ponekad uskogrudne sredine. Bude tako nekad pa čovjek preraste svoju okolinu. Mora ići dalje.
- Da mogu promijeniti svoj grad, osnovao bi udrugu za mlade. Što više koncerata, a što manje kafića s narodnom muzikom. Želim živjeti život bez nasilja, jer nasilje oduzima živote - kaže Denis. Miri bi se plan svidio.
Drukčiji plan imali su Goran Ević i Antun Matković, nekoliko godina stariji od Miroslava. Rođeni i odrasli u selu Gradištu, samo nekoliko kilometara istočnije prema Vinkovcima. Zanat opijanja i tučnjave izučili su uz narodnjake i alkoholne pare te oblake cigaretnog dima. Kako se drugačije dokazati u malenom mjestu?
Jedni kažu kažu da je presudila Mirina frizura. Drugi kažu da je uzeo krivu kutiju cigareta. Treći spominju djevojke koje su više voljele neopterećenog i pametnog Miru nego nesigurnog i pijanog Antuna.
Koji god da je motiv presudio, Antun zvani Tuna i Goran Gogo pretukli su Miroslava jer je bio bolja osoba od njih. Bio je drugačiji, bio je orginalan i magnet za društvo. To ih je strašno iznerviralo.
Voljen u društvu
Baš, primjerice, te večeri. Pijani Tuna gleda Miru kako grli Anu. Ana je lijepa djevojka tamnih očiju. Tuni se sviđa, ali ne zna kako joj to reći. A taj se debeljko tako dobro snalazi sa svima, i svi ga vole, misli si Tuna.
Fotoaparat prijatelja u tom trenutku bilježi posljednji zabilježeni trenutak života Miroslava Tunjića. Sretan je. Kao i Ana. Tako će ga i pamtiti.
- Jako bih željela da nebo ima telefon pa da čujem tvoj glas. Danas sam mislila na tebe, nije to ništa novo. Mislim na tebe, jer jedino što je ostalo su sjećanja. - zapisat će kasnije na Facebooku nepoznata djevojka.
Uoči tučnjave koja će presuditi Miroslavu, Denis i on se zabavljaju u parku u Županji.
- Idem do Gradišta s prijateljem do jedne prijateljice - kaže Miro. Stopira, sjeda u auto i odlazi. Denis ostaje.
Zadnje što mu je Miro rekao vjerojatno ga još proganja: - Nemaš pojma kolko te volim, brate.
U kafiću u Gradištu počinju problemi. Tuna i Gogo se postavljaju na Miru. Ovaj s prijateljem odlučuje otići iz kafića. Ne želi probleme.
Ević i Matković izlaze za njim. Stižu ih. Prijatelj se daje u trk, Miro ne bježi. Možda nije vidio razloga za to.
Ono što slijedi mučno je opisati. Miri je nakon premlaćivanja lice bilo izobličeno od udaraca. Nos slomljen na nekoliko mjesta. Slomljena rebra, nagnječen mozak. Ostavili su ga tamo na mračnoj cesti, a onda je na njega naletio auto. Slomljene su mu noge i ruke.
Liječeni alkoholičar
Dvojica nasilnika iz sebe su izbacili godine frustracija.
- Sine moj, što si napravio? Kako ću ljudima na oči doći? Loš je u piću i zbog toga smo ga tri mjeseca držali u kući. Obećao je da neće piti - kroz suze se ispovijedala Verica Ević novinarima. Tri je godine pio, bio je čak i na liječenju. Četvrtkom je išao na sastanke Kluba liječenih alkoholičara u Vinkovcima. Ima samo 21 godinu. Mučila ga je ozljeda ruke, smatrao je da će drugi misliti da je invalid zato što mu je amputiran dio jednog prsta. Krenuo je krivim putem prije nego što je navršio 18.
Nije samo Verica plakala. Miroslavova obitelj ostala je skršena, jer je Miro bio to fino ljepilo koje ih je okupljao za vikend. Majka Božica i sestra Andreja su mu radile u Slavonskom Brodu, a on i otac Mato su ih dočekivali za vikend kod kuće. Zajedno su peglali i kuhali. Majka se ponosila.
No, plače i Ines, Mirina djevojka.
- Bio je zaljubljen u Ines, to mu je cura s mora, pričao mi je puno o njoj. Ona je imala baku u Županji i trebala je doći za praznike - kaže Denis. Umjesto toga, morala je doputovati na sprovod.
Denis je na sprovodu upoznao i vozača automobila koji je slučajno i nehotično naletio na Miroslavovo tijelo. Cesta je bila mračna jer se javna rasvjeta gasi iza ponoći (!) i Ivan Stapić, glazbenik, nije mogao znati da će naletjeti na istučenog mladića.
- Upoznali smo se na sprovodu, jako je dobar dečko. U strašnom je šoku. Boji se kako će dalje. Nije poznavao Miru, ali hrabro je otišao do njegove obitelji i izrazio sućut. Nitko ga ne krivi za nesreću - priča.
Riječi pomoći
Denisova majka dobro je poznavala ubijenog mladića. Kada je ostala bez supruga bila je zabrinuta kako će Denis odrastati. S Mirom je bila sigurnija.
- Strašno je to što se događa. A znate li da rasvjeta nekad bude upaljena cijelo jutro, do podneva, a u noći je gase iza ponoći? - pita se ona. Zahvaljuje Miri na tome što je bio uz njezina sina.
- Falit će mi. Bio je uz mene. U najcrnjim trenucima imao je rečenicu koja će mi pomoći. Bio je dobar, desilo mu se zlo - dodaje Denis.
S njim se slaže 17 tisuća ljudi koji su mu izrazili sućut na Facebooku.
Za to vrijeme Ević i Matković u pritvoru čekaju odluku o svojoj sudbini. Punoljetni su obojica, što znači da ne mogu izbjeći zatvorske kazne. Dok nad ulicu u kojoj je poginuo Miroslav Tunjić pada mrak, puno crnja noć pada nad njihove duše. Njima ne može pomoći nikakva rasvjeta.
Pitanje iz sudnice: Zašto se niste branili? Što ne znate svi vi Kinezi karate?
Prešao je 7600 kilometara i čekao dvanaest godina, a onda je našao svoju sreću. Jednog ju je jutra posve slučajno ugledao ispred svoje zgrade, u licu mlade djevojke Maje. Tjedan dana je skupljao hrabrost da je poljubi. Oženili su se i dobili sinčića. Tako je Kinez Liang Chen u 26. godini postao zagrebački zet, svoj na svome.
Napad u prljavom liftu
A onda se u samo deset minuta sve urušilo.
Lianga su bez ikakva razloga izvrijeđali i pretukli. Nakon tučnjave je preminuo i njegov punac. Sada se boji mračne ulice i prijetnji, a nekad sretna obitelj tuguje. Slučajni susret u prljavom liftu promijenio mu je život.
Liang se iz Kine doselio 1997. godine. S obitelji je proputovao Osijek i Split da bi se konačno skrasio u Zagrebu. Zemlja mu se odmah svidjela, nudilo se više šansi. Radio je u obiteljskom restoranu. Naučio je hrvatski, još u Splitu su mu objasnili što je šugaman, a što pjat.
Prije nekoliko mjeseci, na Veliku Gospu, radio je dokasna, kao i uvijek. U 23.30 sati došao je pred zgradu u Domagojevoj. Na mobitel ga je nazvala žena, pa su čavrljali dok je ulazio u lift.
Njegov susjed Jerko, naftni inženjer, istodobno se vraćao s mora. Ovako je prošli tjedan svjedočio na sudu:
- Taman sam s kćeri i koferima u ruci stajao i čekao lift. Primijetio sam dvojicu mladića, bili su pijani. A onda sam čuo galamu - rekao je.
Bili su to braća Boris i Mario Delonga koji su se prilično pijani vraćali kući. Pred liftom su sreli inženjera Jerka i Lianga koji je razgovarao na mobitel. Viđali su ga i ranije. Oni su živjeli na trećem katu, a on kod obitelji Bratić na devetom.
- Ušao sam u lift, a njih dvojica su se smijuljili. Jedan me zagrlio. Osjetio sam smrad alkohola. Drugi je stajao iza mene i rukom me lupkao po glavi i pokušavao mi skinuti kapu. Počeli su me vrijeđati - ispričao je Liang u sudnici Kaznenog suda.
- Žuto smeće, mali žuti, što si uopće došao ovdje - govorili su mu i smijali se sve zlobnije.
Tup udarac
Lift je stao na trećem katu, vrata su se otvorila. Liang je odahnuo jer su Delonge izašli iz lifta, no jedan je rukama zaustavio vrata i nastavio s uvredama.
Za to vrijeme Chenova je supruga shvatila da nešto nije u redu. Liang je čudno zvučao preko mobitela, čulo se komešanje.
- Pozvala sam oca i oboje smo po stepenicama potrčali na treći kat otkud je dopirala galama - rekla je Maja sucu. Otac Mirko, Liangov punac, 60-godišnji teški srčani bolesnik, prvi je stigao dolje. U zadnji čas.
Liang je ležao na podu u krvi, slomljena nosa i pokušavao se othrvati napadu pijanog dvojca. Mirko ih je uspio razdvojiti. Lianga je odvukao u lift i napadačima na ulazu prepriječio put.
Za to vrijeme Maja je trčala prema trećem katu. Šesti. Peti. Četvrti. Konačno treći. Ostala je u šoku. Krvavi suprug čuči u kutu lifta. Oca joj napadaju pijani dečki.
Delonge su odustali, a Mirko, Maja i Liang su se vratili u stan.
- Bio sam sam krvav pa sam otišao u kupaonicu oprati lice. Punac je davao iskaz policiji. Odjednom se čuo tup udarac. Vratio sam se i vidio Mirka kako leži na podu - svjedočio je Liang.
Mirko Bratić umro je od infarkta. Vještak je posvjedočio da je bio teški srčani bolesnik. Maja nije znala koliko je otac bolestan.
Pomirba u sudnici
Oči su joj bile pune suza dok je slušala vještaka kako govori o njegovom bolesnom srcu. Delonge su, okruženi pravosudnim policajcima, spustili pogled.
- Što nam je sve to trebalo? Moj otac nije živ, a i njihovi životi su uništeni - kaže Maja. Majka Borisa i Marija Delonge odrastala je s pokojnim Mirkom. Nikada nisu bili incidentni. Do te kobne večeri.
- Oprosti, žao mi je što se sve ovo dogodilo - rekao je Boris u sudnici i pružio ruku Liangu. On ju je prihvatio, iako šutke i hladnog izraza lica. I on i Maja nadaju se da je isprika došla iz srca, a ne iz straha od kazne zatvora. Presuda se očekuje polovicom prosinca, a Delonge su dotad na slobodi. Žive na drugoj adresi i imaju zabranu pristupa Chenovima na 200 metara. A koliko dobro sudovi, stjegonoše pravde za sve, bez obzira na rasu i spol, dobro rade svoj posao pokazuje prošlotjedno suđenje. - Niste se branili? Što ne znate svi vi karate? - pitali su ga u sudnici. Zašto? Zato što ima kose oči?
U nekoj sretnijoj prošlosti Maja i Liang su se zaručili na Badnju večer. Sa sinom će ove godine prvi put svi zajedno na polnoćku. Svog će dječačića odgajati u miru i toleranciji. Da smrt ne bude uzaludna.
- Zaljubila sam se u njegove oči koje su posebne. Ono što neke možda najviše smeta, meni je bilo lijepo - spomenula je Maja u jednom intervjuu.