Dizajnerica Ivona Martinčić autorica je glavnog vizuala naše izložbe. Crveno vuneno srce, podsjetimo, isplela je na napukloj žutoj fasadi škole u Habdelićevoj ulici i spojila dva njegova dijela plavom vunom. Bilo je to prošle godine u sklopu uličnog festivala Okolo, omiljenog među Zagrepčanima, koji se odvija krajem kolovoza. Nakon potresa njezino je "Srce" zaživjelo jednom sasvim drugačijom pričom, često se dijelilo po društvenim mrežama, kao simbol da će se grad jednoga dana obnoviti. Nova verzija nastala je u sklopu ovogodišnjeg festivala Okolo.
O svemu razgovara za Jutarnji list.
Na pitanje kako je došla na ideju o vunenom srcu, dizajnerica odgovara: "Vuneno srce nastalo je prošle godine u sklopu projekta Okolo. Srce je bilo samo jedna od instalacija. Ideja je bila da pronađem pukotine i nedostatke po centru grada te da ih vunom "pokrpam". Najprije sam tražila lokacije i one su mi dale ideje za same instalacije. Sve te pukotine i nesavršenosti su dio života grada i našeg odrastanja u njemu. Htjela sam istaknuti njihovu autentičnost i živost. Pukotina u Habdelićevoj je svojim oblikom, položajem te starim i novim sadržajima u ulici odredila temu i konačni rad". Osim srca, dizajnerica je na pročelja pričvršćivala i pletene opeke, stavljajući ih na mjesta gdje je dio fasade otpao. O tome zašto je za vuneno srce odabrala baš školu u Habdelićevoj ulici, kaže: "Ime originalne instalacije je "Love Cracks" ili "Pukotine srca". Škola je mjesto s najvećom koncentracijom ljubavnih priča, razočaranja, sazrijevanja i onda opet novih priča. Ovo je jedan podsjetnik da slomljeno srce na kraju zacijeli. Uvijek ostane vidljiv šav, ali zašto ga ne nositi s ponosom? Dok sam ja išla u srednju školu, ta je ulica bila poznata po legendarnom Lapidariju, klubu koji je bio mjesto naših prvih izlazaka. Lapa već dugo nema, tu su samo vrata zatvorena rešetkom. Tako je u srcu i doza nostalgije za nekim starim Zagrebom".
Vuneno je srce nakon potresa dobilo sasvim nove konotacije. Naravno, takvo što bilo je nemoguće predvidjeti. Njezina je prva reakcija, na društvenim mrežama, bila sljedeća, uz fotografiju vunenog srca:
"Zagreb se danas osjeća upravo ovako. Najjači potres u zadnjih 140 godina pogodio nas je rano ujutro, a u starom gradu šteta je velika. I puno je straha u nama i oko nas. Nikada nisam htjela objaviti sliku slomljenog srca u ovakvom kontekstu. Ali pretpostavljam da je sve to dio života. Mi ljudi smo mali i krhki. Pazite jedni na druge. Možemo popraviti ovo. Nakon što ludilo završi". Nakon toga se po društvenim mrežama počelo dijeliti kao simbol optimizma, Zagreb će biti dobro, srce će zacijeljeti.
Našu sugovornicu pitamo što je prvo pomislila kada je vidjela na koji je način srce zaživjelo nakon potresa. "Da, srce je preraslo svoju prvu ideju. Nastavilo je živjeti svoj život i dobilo novo značenje. Drago mi je što je poslužilo kao poruka nade i vizualna utjeha u situaciji puno snažnijoj od početne ideje. A opet, žao mi je što se srce odmaklo od početne ideje koja je u biti puno šira jer je univerzalna i prenosiva na razne individualne situacije. Ono je trebalo simbolizirati regeneraciju i prikazivati nesavršenstvo kao nešto ljudsko, toplo, a time i lijepo", objašnjava. Svaki put se, kaže, iznenadi kada vidi da se netko fotografira pokraj srca, no najviše se razveselila kada je saznala da "ljudi koji rade na obnovi škole, a i ravnatelj škole planiraju kako zaštititi i sačuvati srce. Navodno su se i stanari okolnih zgrada zabrinuli da će srce nestati s rušenjem zida. To je trebala biti privremena instalacija, a postala je dio škole i grada. I neizmjerno sam sretna zbog toga".
I zbog stoga što su stanovnici grada zavoljeli ovo srce, autorica je u sklopu istog festivala napravila novi rad. Objašnjava nam kojom se idejom vodila: "Budući da su ljudi tako zavoljeli rad, odlučila sam nastaviti tu priču. Ovogodišnje srce nije napravljeno na pukotini. Ove godine imamo previše ozbiljnih pukotina pa sam se željela fokusirati na nešto drugo. Ono što sam primijetila u cijeloj priči oko potresa bilo je širenje ljubavi, pažnje i pomoći bez razmišljanja. Novo srce pokazuje što su pukotine napravile ovom gradu. Umjesto krhotina, pojavilo se bezbroj malih znakova pažnje i ljubavi. Bezbroj malih srca. A u širem kontekstu novo srce prikazuje što se događa kada pokušaš slomiti srce".
Iako se laičkom oku čini da je dosta teško raditi s vunom kao materijalom, Ivona Martinčić to opovrgava: "Naprotiv. Jako je ugodno raditi vunom. Kad se svladaju osnove, može biti jako opuštajuće i kreativno". Proces nastanka vunenog srca pojašnjava: "Zgrada ili bilo koja lokacija u eksterijeru zahtijeva da se neke stvari prilagode na licu mjesta. Ja sam, primjerice, boju vune koja spaja srce promijenila u posljednji tren. Iako sam imala sve vizuale i mjere, na lokaciji to nije najbolje funkcioniralo".
Naša je sugovornica diplomirala dizajn interijera u Londonu. Zašto je za studij odabrala baš ovaj grad, pojašnjava: "London mi je najveća inspiracija od svih gradova koje sam ikad posjetila. Ima kreativnu energiju na svakom koraku. I meni daje energiju. I dalje se redovito vraćam tamo". U ovaj grad odlazi nakon studija engleskog i francuskog te arhitekture: "Dok sam studirala engleski i francuski, bila sam zaljubljena u Francusku, engleski je bio u drugom planu. Tek nakon što sam diplomirala, vidjela sam London prvi put. I to je bilo to. Ljubav na prvi pogled. Još traje. Arhitekturu u Zagrebu nikad nisam završila, nije bilo smjera interijera kod nas, pa sam na kraju spojila to dvoje studirajući u Londonu".
Ivona Martinčić je osmislila i poklone za autore Cropixa čije se fotografije mogu pogledati na izložbi o potresu "Zagreb - grad koji treba našu ljubav" na Europskom trgu. Pozdravlja ovaj projekt: "Mislim da je sjajna ideja da se u prvi plan stave ljudi koji su hrabro dokumentirali na tada rizičnim lokacijama. Uvijek nekako gledamo fotografije, a zaboravljamo ljude koji su ih napravili. Jako je lijepa zamisao tako zahvaliti autorima", zaključuje autorica koja stoji iza kreativnog brenda Voona.