Prizor kao da je snimljen usred nekog rata. Milan Blažević hoda posred Đorđićeve, kroz krš i cigle, ispred sebe gura kolica u kojima je njegova supruga, glave pognute pod kapuljačom, a u naručju joj je psić mops. Oko njih gotovo pa apokalipsa. Automobil zdrobljen ciglom i uništena zgrada s velikim muralom u pozadini. Strah, očaj, poniznost pred prirodnom nepogodom, instinkt za preživljavanjem...
Kadar je to s tisuću emocija uhvaćenih u jednom trenutku.
Fotografiju je na dan potresa, odmah nakon udara, snimio Cropixov reporter Damjan Tadić i danas se smatra jednom od najprepoznatljivijih koje su nastale tog užasnog 22. ožujka, koji će Zagrepčani zauvijek pamtiti. Trenutačno je izložena na izložbi “Zagreb - grad koji treba našu ljubav” u organizaciji Jutarnjeg lista i Cropixa, a postavljena je na Europskom trgu.
Za Milana Blaževića (70) upravo je ova izložba imala posebno emotivno značenje. Veliki mural školjke na fasadi u pozadini naslikao je svojedobno poznati ulični umjetnik Lonac, u sklopu jednog festivala. Gospođe u kolicima, Milanove supruge Ljiljane, više nema. Preminula je, u dobi od 70 godina, tri tjedna nakon potresa, od upale pluća. S Blaževićem razgovaramo na tužnu obljetnicu, od potresa je prošlo točno šest mjeseci.
Tih je dramatičnih 10 sekundi njemu, kao i mnogim sugrađanima zauvijek promijenilo život. Na naš je razgovor došao s Lunom, mopsom, kujicom koja je na Tadićevoj fotografiji snimljena supruzi u krilu. Pričamo o tome kako je fotograf Damjan Tadić, autor fotografije, samo nekoliko mjeseci prije potresa odselio iz tog dijela grada koji je među onima koji su najviše stradali.
Kod Milana Blaževića je obrnuto. On nije iz centra grada. Kao beba se doselio u Zagreb, na Sljeme, potom je s obitelji živio u Gračanima. U centru su posljednjih četrnaest godina.
- Supruga i kći su odabrale da živimo u centru grada, jako im se svidjela lokacija. Ljiljana je odrasla u Hatzovoj, i bio joj je to na neki način povratak u centar. Kćeri je bilo bitno da joj bude blizu svih obveza. Pronašli smo jedan krasan stan u Palmotićevoj ulici na četvrtom katu s velikom terasom. Doduše, prvo kad sam vidio ovaj stan, pomislio sam intuitivno na potres, ipak je to pogled s visine od devetnaest metara, nekako je to tinjalo u meni. No, nakratko. Uživali smo u stanu. No, potres je na sve bacio crni oblak. Stan je na višem katu pa je, radi efekta njihala, dobio veća oštećenja nego stanovi ispod nas. Sve je bilo vrlo neugodno - govori.
Može li se prisjetiti tog trenutka 22. ožujka u 6.24 sata ujutro?
- Inače ne spavam dugo. No, srećom, zaspao sam čvrsto pred jutro tako da me potres dočekao u polusnu. Ustao sam ih kreveta, kći je bila na vratima svoje sobe, krenuo sam potražiti suprugu koja je bila teško pokretna. Već se srušilo mnoštvo žbuke i ostalog materijala na pod, tako da smo doslovce preskakali sve što je bilo na podu. Posvuda je bila prašina, Razbile su se i boce meda koje imamo koje su se lijepile na tu prašinu. Supruga, koja nije bila paničar, već je bila otišla u kuhinju skuhati kavu - kaže mi.
Sreća je u nesreći da je njihova kujica Luna, koja inače najčešće spava u kuhinji, tu večer spavala negdje drugdje.
- Svi su se elementi srušili i vjerojatno ne bi preživjela, poginula bi od tanjura i boca - kaže.
Djevojka s dekom
Kako je njihova mopsica reagirala, je li što predosjetila?
- Nisam je u toj sekundi vidio, no brzo se stvorila pokraj mog kreveta. Ona nam je sedmi pas, imali smo nešto mješanaca i nešto čistokrvnih pasa. I moram reći, najmanje se od svih boji. Zapravo se ničega ne boji. Uzmem je na bicikl, primjerice, dok je vani novogodišnja pucnjava i vozimo se po gradu. Neki se psi znaju skrivati pod stolovima, no ona je neustrašiva. Tako da je i potres relativno mirno primila.
Najveća je opasnost prijetila kćeri.
- Srušio se njezin ormar, koji je pun knjiga, dvadesetak centimetara od njezine glave. Imala je veliku sreću. Kad smo sve to vidjeli, bili smo sretni što smo živi i zdravi.
Odlučili su, govori mi, u tom trenutku pozvati vatrogasce.
- Susjedi su već izašli na ulicu i kći i ja nismo sami mogli prenijeti moju suprugu, njezinu majku, s invalidskim kolicima. Došli su u roku od pet minuta, po natpisu na vozilu rekao bih da su stigli iz Velike Gorice. Bila su trojica muškaraca i dvije djevojke. Bili su nježni, učinkoviti i jako pažljivi. Njih su je dvojica, mlađi i veći od mene, nosili s kolicima. Deka je bilo premalo pa se kći vratila po još jednu deku. Ona djevojka s plavom dekom koju je Damjan također snimio, to je ona.
Dugo se dvoumio, kaže, da li da nam ispriča priču, nije bio siguran do posljednjeg trena. Odlučio je da hoće, priče se o ljudskim sudbinama za vrijeme i nakon potresa, smatra, moraju ispripovijedati, svi ćemo lakše proći kroz ovu kolektivnu traumu ako o njoj razgovaramo, sve su to ljudske sudbine.
Govorim mu da ćemo potres i mi i generacije koje dolaze pamtiti i po mnogim fotografijama tog dana, a jedna od dojmljivijih je upravo ova Tadićeva, u maniri ulične fotografije Toše Dapca.
- Tošo je fantastičan, jako volim njegov opus - složit će se, a što se tiče snimljene fotografije, kaže: - Moja je supruga imala problema s krvotokom pa je bila nepokretna. Zato je fotografija toliko dramatična. Složit ću se da pokazuje neizvjesnost ljudske sudbine.
Ledeno na ulici
Što se dalje događalo?
- Došli smo na Zrinjevac, počeo je padati snijeg. Netko je rekao da su bila dva i pol stupnja. Kći i ja smo se gibali, no moja je supruga bila u kolicima i izgleda da je navukla nešto. Mislim da je arhaični izraz galopirajuća upala pluća. Preminula je tri tjedna nakon potresa, u klinici ‘Fran Mihaljević’, dvadeset osam sati nakon što je hospitalizirana. Prvo je oporavak krenuo dobro, no kasnije sam dobio poziv da je preminula.
Nije ga, govori, strah, eventualnih budućih potresa. Ova je tragedija sve to prebrisala.
Ipak, kaže: - Onaj drugi potres, koji je bio nepunih mjesec dana nakon prvog, najjačeg potresa, na mene je ostavio puno veći trag. Vraćao sam se s Lunom iz šetnje, baš sam se sagnuo da je podignem, jer su stepenice koje su nam u zgradi previsoke za psa s tako kratkim nogama pa je moram nositi, kada je počelo drmati. Pokušao sam uspostaviti ravnotežu i nisam uspijevao. To je ta sila kojoj čovjek ne može parirati. Svatko voli za sebe reći da se ne boji, no shvatio sam da mi je sve ušlo u kosti. Recimo, kad idem oprati kosu, u oči mi zna ući šampon pa me strah da potres ne krene baš tu sekundu, kada ne vidim ništa - govori naš sugovornik.
Često se dogodi da u svakodnevici netko pomisli da je potres, a “drma” nešto drugo?
- Da, imali smo radnike doma radi popravke stana, pa sam i sam to doživio, te vibracije pri radovima koje znaju nalikovati potresu - govori.
U stan su se mogli vratiti jer su krov renovirali prije četiri godine, pa se dimnjak, što je bio problem u mnogim zgradama u centru, na njihovu zgradu u Palmotićevoj nije srušio.
Bijeg u prirodu
Kako danas, šest mjeseci poslije, gleda na taj dan?
- Šok uvijek dolazi s odgodom. Nas je toliko pogodio gubitak supruge i majke da je zasjenio sve ostalo. Nemamo strah od sljedećeg potresa, ni kći niti ja. Kći je odnedavno na poslu u IT sektoru, u kojem uživa i to je okupira. Ja sam u mirovini četiri godine, no imam hobi za kojeg bih volio da preraste u nešto drugo. Ipak, volio bih ići živjeti u zelenilo, u Žumberak - kaže naš sugovornik, citirajući narodnu uzrečicu - “ono što te ne ubije, ojača te”.
Želja za životom u prirodi vezana je uz njegovo djetinjstvo u šumi. Odrastao je, naime, na Sljemenu, uz bolnicu Brestovac koju je liječnik Milivoj Dežman, kako kaže zagrebačka legenda, podigao radi svoje ljubavi, glumice Ljerke Šram. Danas je, nažalost, ta bolnica niz ruševina.
- Živio sam na Sljemenu dvadeset godina. Stigli smo na Božić 1951. godine, majka me nosila zamotanog u avijatičarsku jaknu. Imam, inače, sjajne fotografije koje govore o povijesti Brestovca. Otac je bio priučeni bolničar, a majka pralja. U toj jako velikoj bolnici bilo je fantastično osoblje. Postojala je čak i škola, četiri razreda, koja je obuhvaćala više generacija. Infrastruktura te bolnice bila je fantastična. Grad u malome, jedna utopija.
Radilo se koliko je trebalo, ogrjeva i struje je bilo koliko je trebalo, i hrane. Sadili su se voćnjaci i vrtovi. Kuhalo se za zaposlenike i namještenike. Postojale su i dvije kinodvorane. Bilo je to sjajno djetinjstvo, odrastali smo kao mali roj pčela. Svi smo se sjajno slagali. Šuma je bila inkomponirana u samo naselje pa smo najčešće bili u šumi. Šuma je dio mene. Arhitektura je također bila sjajna, po uzoru na švedske sanatorije - prisjetio se Milan Blažević i dodao da je zadnji bolesnik otišao iz sanatorija 1968., a oni su ostali živjeti do 1971. godine.
Ljubav prema prirodi ostala mu je do danas.
- Istražujem kako prirodne pojave pretočiti u održivi izvor energije, uz minimalni utrošak. Imam dva patenta o kojima već pregovaram, sve je u domeni zelene energije - zaključio je.