BRUNO KONJEVIĆ

Naš fotograf opisao kako su nastale fotografije nakon potresa: ‘Jednako sam se bojao kao oni‘

‘Osjećao se strah. I sâm sam se bojao, i za njih i za sebe. U ratu sam gotovo poginuo, imam iskustvo straha, no strah ne nestaje‘
 Bruno Konjevic/Cropix

Fotoreporter Cropixa Bruno Konjević sa suprugom i kćeri živi na zagrebačkoj Trešnjevci. Nije bio u neposrednoj blizini epicentra, no potres ga je prepao: "Već sam doživio potres u svojem rodnom gradu, Karlovcu. Tijekom rata sam živio u Karlovcu i praktički nam je punih pet godina, u prvoj polovici devedesetih, svaki dan bilo slično. No, svejedno, potres koji se u Zagrebu dogodio 22. ožujka, jako me isprepadao", govori nam.

Izašao je s obitelji na ulicu. Iako u panici, fotoaparat nije zaboravio, kao pravi, iskusni fotoreporter, uvijek ga nosi. "Rekao sam svojima da je naša kuća, srećom, čitava i da idem vidjeti što se okolo dogodilo. Uputio sam se prema gradu. Sjeo sam na svoj bicikl, kojim i najčešće i inače odlazim na teren, i s Trešnjevačkog sam se placa, gdje smo se u tom trenutku nalazili, krenuo prema gradu. Protiv prirode nema pomoći, ona radi svoje."

Dok je vozio bicikl, dogodio se drugi potres: "Imao sam dojam da ću pasti u zemlju dok sam bio na cesti za vrijeme potresa". Brzo se pribrao i nastavio je voziti prema gradu. "Kako sam se približavao centru, tako sam vidio ruševine. Shvatio sam ozbiljnost čitave situacije", govori nam.

image
Bruno Konjević
Goran Mehkek/Cropix

Fotografija koju prikazujemo može se pogledati na izložbi "Zagreb - grad koji treba našu ljubav" koja je u organizaciji Jutarnjeg lista i Cropixa otvorena na Europskom trgu i pokazuje raskoš talenta Cropixovih fotoreportera. Nastala je na Zrinjevcu. Konjević se prisjeća tog dana: "Vidio sam mnoge ljude koji su pobjegli iz svojih stanova u park. Bilo je rano jutro i počeo je padati snijeg. Mnogi su sjedili na svojim klupama, pa i gospođa na fotografiji. U parku je, inače, bilo dosta starijih ljudi. Pred mojim su se očima odvijali prizori koje je u bilo tužno za gledati", kaže Konjević i priznaje: "U zraku se osjećao strah. I sâm sam se bojao, i za njih i za sebe. U ratu sam gotovo poginuo, imam iskustvo straha, no strah ne nestaje. A osobito kada je riječ o prirodnim katastrofama protiv kojih čovjek ništa ne može", govori nam.

Na klupi, dakle, sjedi gospođa. Na licu joj je maska, plava kapa na glavi, lice joj se gotovo uopće ne vidi. Kraj nje je štap na koji se, očito, morala oslanjati dok je dolazila do klupe. Zaogrnuta je u jednu deku, pokriva se drugom, ružičastom. Pod druge dvije deke, do nje na klupi, dva su manja psa. Jednako su uplašena kao i ona. "Jednako sam uplašen i ja, samo što se to na fotografiji ne vidi", govori nam Konjević.

Sa Zrinjevca je, potom, krenuo dalje. Bila je nedjelja. Imao je slobodan vikend. No, instinkt fotoreportera bio jači: "Moja je obitelj bila zbrinuta, to mi je bilo najvažnije, a ja sam krenuo dalje snimati po gradu", kaže. Koji mu je bio dominantan osjećaj dok je prolazio gradom? "Suosjećanje", odgovara.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. listopad 2020 04:41