Krajem veljače 1907. Hrvatskom saboru obratio se Pavao barun Rauch. Rauch je tada bio u političkom usponu. Niti godinu dana kasnije postavljen je za bana, šefa hrvatske vlade. Govor koji je tada održao u Saboru dotaknuo se nekoliko temeljnih problema zemlje. Hrvatski su se prvaci početkom 20. stoljeća silno bojali iseljavanja u Ameriku. “Redarstvenim otešćavanjem putovanja u Ameriku ne ćete polučiti ništa drugo, nego skrajnje nezadovoljstvo pojedinaca, a možda i cijelih slojeva naroda. Rađe stvorite preduvjet boljeg života naroda, podignuće njegovoga blagostanja, pa će ostati kod kuće i ne će bježati u Ameriku, što samo radi, da se spasi od skrajnje propasti. Jednom rieči, ja uz najbolju volju ne mogu opaziti u nijednome pravcu ispunjena obećanja, ali jest, mogu kazati, da vidim u mnogom pravcu prilično veliki nazadak”. Rauch je, tada još kao oporba, govorio o potrebi da se reformira pučka škola, da se među đake pošalju učitelji koji “će podučavati... u ekonomskoj struci”, što je svima bilo prijeko potrebno.
Strah od iseljavanja
Kada je postao banom, dio onoga što je isticao kao problem uključio je u inauguralni govor. Trebalo je podići više osnovnih škola kako bi se smanjio broj nepismenih, pa reformirati srednje škole, gdje se “danas vrlo mnogo uči, a vrlo malo nauči”. Onda je trebalo podizati tvornice kako bi se proširilo blagostanje među narodom, jer samo tako “nestati će u nas bježanje... u Ameriku”. Odljev preko oceana samo je posljedica bijede, ali je s vremenom postao “bolešću, kojoj nije moći stati na put samo redarstvenim sredstvima, nego mnogo više time, ako se ovdje kod kuće stvore preduvjeti izdašne privrede”.
Više od stotinu godina nakon Raucha, Hrvatska očito ima iste probleme i političare koji govore slično. Onda i danas, zemlja je podobrazovana i podindustrijalizirana. I danas je puno strahova od iseljavanja na Zapad. Hrvati ipak nisu izumrli, Hrvatska je ostala gdje je bila. Oni koji su otišli u Ameriku, koji su se zaposlili u teškoj i prljavoj industriji, koji su radili najteže poslove i dugo im je trebalo da dobro nauče jezik, iseljenici koji su se isprva kretali samo unutar vlastitih zajednica i ženili isključivo s katolicima, često bili diskriminirani, nipodaštavani, smatrani nedoraslim društvu u koje su došli. U mnogim su južnjacima i useljenicima s istoka Europe Amerikanci vidjeli možda korisne, no ljude koji ne razumiju demokraciju i nisu prilagođeni životu u naprednom društvu. Smatrali su Hrvate lošijim od sebe, stranim i čudnovatim, slično kao što neki Hrvati danas vide neke druge narode.
Okovi monarhije
Martin Davorin Krmpotić, kojeg su zvali pop Lejo, svećenik koji je iz Veljuna u Krivom Putu nakon bogoslovije u Senju lutao Senjsko-modruškom biskupijom, a 1901. preselio se u Kansas City, odlučio je takvima pomoći. Hrvatski svećenik preveo je s engleskog, jezika koji je tek svladao, na hrvatski dva sveska knjige “The American Commonwealth” (Američko društvo) Jamesa Brycea. Bryce je imenovan britanskim ambasadorom u Washingtonu 1907. Prije toga bio je ministar, član parlamenta, znanstvenik i putopisac. James Bryce je završio pravo i povijest, a svjetsko ime u znanstvenim krugovima stekao je knjigama o Svetom Rimskom Carstvu i Americi. Bryceovo slavno djelo o SAD-u objavljeno je 1888. Kasnije je ponovo izdavano više puta. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuva se drugi svezak Brycea iz 1941., koji je u knjižnicu Američkog konzulata u Zagrebu došao iz Američke knjižnice u Bukureštu. Britanski autor koji je uspoređivan sa slavnim Francuzom Alexisom de Tocquevilleom tiska se i dalje. Tiskala su se i druga njegova djela, pa je u Knjižnici G. Kona u Beogradu 1931. i 1932. objavljeno trosveščano djelo “Savremene demokratije”.
Davorin Krmpotić bio je neobično vrijedan i dalekovidan kada je izabrao na hrvatski prevesti antologijsko djelo. Dozvolu za prijevod dobio je od samog Brycea. Junački je prevoditi tekst od 1742 stranice, koliko je na kraju tiskano u dva sveska objavljena u Rijeci 1905. i Senju 1907. godine. Prvi je imao 710, drugi 1032 stranice, a tiskan je uz pomoć rudara iz Great Fallsa u Montani. Davorin Krmpotić poduzeo je takav napor prije svega zbog onih koji su došli u Ameriku. Hrvati su preko oceana došli s iskustvom “klanjanja suverenitetu osoba, njihovoj volji, za koju i narodi krv liju, robuju viekove, kao da je narod njihova prćija... a jedan čovjek sve, na koga je narod od boga mu dane moći prenesao”. Tako je u Europi bilo dok “duh demokracije nije počeo razbijati ocielne okove monarhija, koje narod držahu u nazadku”.
“Polovicu vieka sprovesti u duhu stroge monarhije; učiti povjestnicu naroda svoga i tamo nalaziti suhotu monarhičnu, a ne bogatstvo i obilje pučke vlade, demokracije, gledajuć ogromu razliku u staležima, pak u tom stanju presaditi se u polje pučke slobode, koja otvara vrata širom značaju i talent, gavanu i ubogu prosjaku; kiti glavu pojedinca sa građanskom jednakosti sa svima, daje čovjeku i narodu prava, koja mu je Bog i priroda dala, a ljudski ih zakon oduzeti ne može…”
Krmpotić je vidio u federalizmu nadu i za narode Monarhije, jer to je učinilo “Ameriku majkom i hraniteljicom naroda iz cieloga svieta”.
“Ljubav prema narodu, koji se iselio u ovu zemlju i kome američka javna štampa prigovara, da je pogibeljan za demokratsku vladu, da je izrođen i neodgojen za slobodu, poticala mene na ovaj pothvat da pokažem, kako ovaj tako prezreni narod ima duha i snage, volje i ustrajnosti biti slobodnim i štovati slobodu, u kojoj žive, a njegova kultura da je jednaka do njeke mjere onoj, kojom se Amerika i Britanija s pravom ponose. Hrvat nije kriv, što je gotovo do konca 19. vijeka njegova domovina bila jedna krvava oružarna, dok su se drugi narodi kulturno razvijali.”
Knjiga o Americi u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku prije ovoga prijevoda uopće nije bilo. Prva prava Povijest SAD-a objavljena je u Zagrebu 1961., pa je slijedila velika knjiga Henryja Bamforda Parkesa u Beogradu 1984. U samostalnoj Hrvatskoj objavljene su tri povijesti Amerike, od kojih je jednu tiskalo američko veleposlanstvo. Dobiti tako rano tako važnu knjigu o Americi, stranačkom sustavu, javnom mnijenju, društvenim uredbama, crkvi, sveučilištima, “Wall ulici”, položaju žena, “amerikanskom govorništvu”, ugodnosti života, pa Narodnoj vladi, ovlastima predsjednika, “Kući zastupnika”, bilo je ravno čudu. Krmpotić je bio vješt prevoditelj. U uvodu se ispričava da su neka prijevodna rješenja možda nezgrapna i da bi ih bolje razriješio pravnik, no ona današnjem čitatelju samo izgledaju staromodno, malo smiješno. Alaska je za Krmpotića Alaška, Utah je Uta, Rocky Mountains su Kamenita brda. State Department je “vanjski ured”, Secretary of the treasure je “blagajnički tajnik”, House of Commons je “Opća kuća”, ostavka “resignacija”. Prevodi Krmpotić kako je u zakonima nekih država SAD-a “felonija zavesti čistu ženu pod obećanjem ženidbe”, kako se u drugima obračunavaju s “desperaterima”, “pobjeglicama od pravde”, uživateljima “podražljivih tekućina”. Preveo je Davorin Krmpotić i predsjednike. Andrew Jackson je Andrija, Ulysses Grant je Odisej Grant, Abraham je Abram Lincoln, George je Juraj, pa onda i Juraj Washington, a William Henry Harrison, predsjednik koji je vladao manje od mjesec dana 1841., preveden je kao Vilim Hinko Harrison.
Sjajni detalji
Jakov - James Bryce je na tako velikom broju stranica opisao mnoštvo sjajnih detalja koji su tada beskrajno udaljenu Ameriku, a opet zemlju u koju je do tada odselilo 200.000 Hrvata, moglo učiniti bliskom. Piše tako Bryce, a Krmpotić ga prevodi, odnosno, kako veli u posveti dr. Ivanu Banjavčiću, “u hrvatsko ruho odijeva”, kako se Amerikanci sustežu od poslova “Starog svijeta”, ali i nastoje da se “zapriječi svaka europejska vlast od pokušaja da dobije njeki vladajući upliv u poslovima novoga svieta, koje se pozna pod imenom nauke Monroeve - “Monroe Doctrine” jer ju je o ustanovio usvojoj poruci g. 1823 kao president”.
(...) Opetovano se je nastojalo prije i za rata za neodvisnost, da se navede Canadu, Novu Škotsku, dapače i Bermuda otoke da se pridruže pobunjenim kolonijama. Mnogo godina kasnije podržavao se je nazor i izražaja nalazio, da dugotrajan mir ne može opstajati sa Velikom Britanijom, dokle si ona podržaje posjede na sjeveru Amerikanskog kopna. Kada je postepeno ovo vjerovanje izumrlo, okrenuše se oči pohlepnih državnika na jug. Stranka podržavajuća ropstvo potražila je da dobije Cubu i Porto Rico, nadajući se obratiti ih u ropske države; a president Polk napače kušao je kupiti Cubu od Španjolske. Poslje ukinuća ropstva, pokušalo se je pod presidentom Johnsonom u g. 1867. steći St. Thomas i St. Johns od Danske, a pod presidentom Grantom dobiti San Domingo, nezavisnu republiku, ali senat je jedno i drugo osujetio.”
Jednolična Amerika
Bryce je smatrao kako je Amerika jednolična. Svi gradovi, osim njih desetak, su slični. “... amerikanski se gradovi razlikuju jedan od drugoga u tom samo, da su njekoji od njih građeni više sa opekom nego iz drva, a drugi više iz drva nego iz opeke. U svem drugom inače oni su slični veliki i mali gradovi. U svima su iste široke ulice, križajući se u pravom kutu... U svima su jednaki dućani, uređeni po istoj osnovi, iste kineske praonice... isti dućani za sladoled, isti veliki hoteli sa umornim ljudima... iste poulične željeznice...”, kako Krmpotić naziva tramvaje.
Kada piše o političarima u SAD-u govori kako ih ima “svih vrsti medju njima, stvorova čistih i nečistih... ali se ovo može reći o političarima u svim zemljama. Što ih označuje, ako se sravne sa odgovarajućom klasom u Europi jest to da, cijelo svoje vrijeme češće posvećuju politici; da ih većina vuče neki dohodak iz politike, a preostali nadaju se tomu; da oni dolaze većinom iz siromašnijih i manje obrazovanih redova društva, a ne iz viših i da imaju malicu ljudih, koji su prošli bilo koju od onih ekonomskih društvenih ili ustavnih studija, koje stvaraju osnovku politike i zakonodavstva, akoprem su mnogi odlični u načinu pučkoga govorništva, agitiranju i ravnanju strankom. Oni pokazuju dosta veliku vještinu praktične spreme i okretnosti i dobar dio zakonskoga znanja. Oni su obično dobra vladanja; jer pijanstvo, kao što i puteni nemoral amerikansko mnijenje odsuđuje strožije nego europejsko, no često se optužuju radi niska držanja, lahkože u novčanima stvarima, radi sklonosti dati ili zagovarati zaslužbe i radi manjkava smisla dostojanstva, koje donosi javni ured i odgovornost koju sadržaje. (...) “Političar” to je izraz prikora ne samo među “najfinijim filosofima” Novo-Engleskih kolegija, nego među boljom vrsti građana ciele Unije.
Davorin Krmpotić bio je važna ličnost među američkim Hrvatima. James Bryce jedan je od najvažnijih britanskih i anglofonih povjesničara i pravnika-politologa. Knjiga koju je Krmpotić preveo neobično je moderna, utjecajna, studirana sve do danas. Na hrvatski je prevedena brzo, s petnaestak godina zaostatka, baš u trenutku kada je mogla puno koristiti i Hrvatima u zemlji, kao i Hrvatima u SAD-u, kojima je namijenjena. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu postoji jedan primjerak, još uvijek nezaveden u elektronskom katalogu. Na njemu rukom piše “unikat”, ali i Knjižnica Arhiva grada Zagreba. Oba sveska iz NSK pročitana su barem jednom, jer je na svakoj stranici ponešto podvučeno, misli su uredno notirane i naglašene, u odličnom je stanju, na finom papiru. Pravo je zato pitanje zbog čega je ova knjiga u hrvatskoj javnosti, ne samo onoj općoj, što nije neobično, već i stručnoj, posve nepoznata? Krmpotić, ma kako da se rijetko o njemu piše, više se spominje po svojim pamfletima o Velikoj Srbiji, od kojih je jedan i u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, pastoralnom radu među Hrvatima, domoljublju, no ne po važnim potezima za nacionalnu kulturu i znanost. Nitko ne citira Brycea.
Bez čitatelja
Kada mi je ovog ljeta dok sam se pripremao za konferenciju povjesničara SAD-a dr. Ivan Vanja Matković, hrvatski amerikanist, prvi pokazao vlastiti primjerak Brycea, bio sam zapanjen. Zapanjen sam i danas nakon što sam ponešto saznao o ovoj knjizi. Svi možemo biti tužni da Bryce u Krmpotićevu ruhu nije više utjecao na razvoj hrvatskih društvenih znanosti, jer mogao je pomoći Hrvatima u zemlji i u Americi. Nije se dogodilo ništa slično, jer vjerojatno ga nisu čitali ni premijer, ban, Pavao Rauch, pa ni kasniji premijeri. Ova dva sveska naprosto su nestala, kao da ih nikada nije bilo.