ZATVORENA JE JEDNA EPOHA POVIJESTI

TVRTKO JAKOVINA Povijesni značaj presude: Oluja je posve očišćena od tereta koji je nosila

Za smirenu, zreliju Hrvatsku, ovo je važan trenutak koji pokazuje da je obrana zemlje bila opravdana
 Matić/CROPIX

Hrvatska sudovima i sudovanju ne vjeruje, osim ako ne sude onako kako većina stanovništva očekuje ili želi. Haaškom tribunalu nije se vjerovalo nikada, do jutra 16. studenog 2012., kada je Žalbeno vijeće Tribunala oslobodilo generala Hrvatske vojske Antu Gotovinu i specijalne policije Mladena Markača.

Prije je oslobođen general Ivan Čermak, ali njegov je izlazak iz zatvora barem kuloarski tumačen financijskom moći, sposobnosti da plati. Sada je operacija Oluja, u Haagu i sudski, posve očišćena od tereta koji je nosila.

VIDEO, FOTO Gotovina: 'Ovo je točka na 'i', rat pripada povijesti, okrenimo se svi budućnosti!', Josipović: 'Bili ste žrtve u miru, nosili ste tuđi teret! Hvala vam, zadužili ste Hrvatsku'

Proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza od sada će biti daleko manje problematična za sve one koji su Hrvatskoj priznavali pravo na obranu, ali su neprestano ukazivali da su se tijekom i nakon operacije dogodili i zločini koji nisu kažnjeni. Hrvatski generali nisu bili dijelom udruženog zločinačkog pothvata, prekomjernog granatiranja nije bilo, napuštanje domova Srba iz Krajine dogodilo se organizirano i sustavno, ali na to nisu utjecali oni koji su zapovijedali borbenim postrojbama hrvatskih snaga.

Bozanić: 'Dragi generali, hvala vam! Hrvatska vas i dana treba!'

Haaško tužiteljstvo sastavilo je lošu optužnicu po kojoj se ono za što su Gotovina i Markač, ranije Čermak, inkriminirani, naprosto nije moglo dokazati. Carla del Ponte, koja je bila fiksirana na Gotovinu, pravnički je učinila grozan posao. Haaška je presuda velikim dijelom odlična vijest za Hrvatsku, baš kao što je operacija Oluja prije sedamnaest godina bila dobra vijest za prognane, Zagreb, ali i Bosnu i Hercegovinu.

SNJEŽANA PAVIĆ IZ HAAGA Gotovina je pokazao emocije tek kad je sve bilo gotovo. Nasmijao se i zagrlio Markača!

Nezapamćena tragedija

Kraj Krajine u ljeto 1995. značio je i slobodu za Bihać. Stanje u Bosni i Hercegovini tada se dramatično okrenulo. Rasplet je mogao biti još jasniji, mogla se zauzeti i Banja Luka, a ne samo, primjerice, razoriti aerodrom, da se hrvatske snage nisu zaustavile kako je to bilo traženo. Kraj Oluje izazvao je, doduše, dva izbjeglička vala: iz srpskog dijela Bosne otjerane su tisuće Hrvata, baš kao što su deseci tisuća Srba napustili Krajinu. Rat u Hrvatskoj time je u osnovi bio gotov, osigurano je da se ubijanje u BiH završi. Stanje na Zapadnom Balkanu, kako se doskora počelo nazivati ovo područje, pomaknulo se prema raspletu, svakako kada je bila riječ o Hrvatima.

Kada je Carl Bildt, švedski diplomat i međunarodni posrednik tijekom rata, izjavio u ljeto 1995. kako je Franjo Tuđman zločinac i da se u Krajini dogodila nezapamćena tragedija, Mate Granić, hrvatski ministar vanjskih poslova, nakon toga je rekao da je za Hrvatsku Bildt prošlost. Nije postao prošlost, ali je počelo ne samo kvarenje odnosa sa Zapadom već i spirala poteza koji su Hrvatskoj otežavali sljedeće razdoblje. Još je u povodu pola stoljeća UN-a u New Yorku 23. listopada 1995. Tuđman Klausu Kinkelu, njemačkom ministru vanjskih poslova, rekao da se Bildt najprije mora ispričati njemu i Hrvatskoj. Kinkel je molio da Hrvatska prema van pokaže da je civilizirana.

Stalna politizacija

Hrvatska tada nije učinila puno i odnosi sa Zapadom brzo su se kvarili. Katkada su Tuđmanovi prijedlozi za razrješenjem prilika u Bosni i Hercegovini izazivali svađe tijekom službenih večera, ne samo sastanaka u Uredu Predsjednika. Od spominjanja Churchilla i Staljina, podjele utjecaja u Jugoslaviji 50%:50% strancima je bilo muka, kao i neprestanog inzistiranje na civilizacijskoj granici i strahu od islamske države u Bosni.

Sir Geoffrey Nice: 'U slučaju Gotovine, Carla Del Ponte nije se ponašala kao nepristrana tužiteljica'

Tuđman je, međutim, i tada mislio strateški, pa i kada je bio u krivu. U trenutku dok su još trajale operacije čišćenja nakon Oluje, 10. kolovoza 1995., dok je od generala Červenka i Gojka Šuška primao informacije o ulasku vojnika Petog korpusa Armije BiH na hrvatski teren i pljačkama, problemu s Abdićevcima iz Kladuše, neprestano je razmišljao o Slavoniji, ali i sugerirao da se Bihać gospodarski i upravno veže za Hrvatsku.

Ovim se, osim u slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata kojima se još sudi, završila i epizoda stihijskog odnosa Haaga i Hrvatske. Bio je to odnos incidentnog rješavanja pojedinog problema koji se pojavio: od traženja Gotovine, do potrage za topničkim dnevnicima.

Stalna je bila samo politizacija i nastojanje da se pojedini problem preživi, kako bi se lakše ostalo na vlasti, da se preskoči prepreka. Tako je HDZ Ive Sanadera najprije iskorištavao, pa onda zaboravio branitelje, a oni su, svih stotinu i dvadeset udruga, činili ono što je vlast uglavnom od njih tražila. U tom smislu Haag je tek sporedno i marginalno djelovao terapeutski, kao tijelo koje je trebalo pomoći u lakšem suočavanju s istinom. Istina, u mnogočemu je Haag sam činio stvari koje su bile neshvatljive. Carla del Ponte uživala je u ulozi osobe koja trese državice Zapadnog Balkana, prijeti i zaustavlja, razara vlade.

KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Rat je napokon završen: Hrvatska je nevina!

U trenutku kada je Gotovina bio u bijegu, kada su mnogi vjerovali da Hrvati znaju gdje je, ali ga namjerno čuvaju, držala je predavanje na London School of Economics. Na dobronamjerno pitanje iz publike koje je ukazivalo da su na njezinoj listi stradalih i poginulih utvrđeni živi ljudi, odgovor osobe koja ima moć i nastupa pred međunarodnom publikom bio je tvrd, arogantan, svađalački. Pa što, dat ću vam za svakog živog nekoliko drugih koji su stvarno stradali, odbrusila je nimalo pravnički, bez imalo osjećaja za stvarnu misiju Tribunala. S takvim ponašanjem u Hrvatskoj se razvijao osjećaj nepravde, nemoći, hrvatski put ka Europskoj Uniji bio je zaustavljan, usporavan i tamo ćemo sada ući s barem nekoliko godina zakašnjenja. Tako nije trebalo biti.

Haaški tribunal bez obzira na ovu presudu bio je prije svega politički. Političkim sudištima tako je trebalo pristupati i vjerojatno bi barem dio procesa koji su se tamo vodili prošao s manje turbulencija, ali presuda u ovom procesu vjerojatno ne bi bila do kraja oslobađajuća, jer bi se moralo ulaziti u kompromise. Ovako pravih kompromisa nije bilo, oni koji su bili u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu bili su tamo predugo, ali su na kraju oslobođeni, a s njima i država koja je zapravo bila tretirana u tome postupku.

To nije nikakva utjeha onima koji su godine života izgubili ležeći u zatvoru. Sumnjam da oni ikada mogu oprostiti zato što su bili neslobodni tako dugo, u godinama kada su bili aktivni, kada su im odrastala djeca. Kako je rekao odvjetnik generala Markača Anto Nobilo, on je u Haag otišao u vrijeme kada svi još nisu imali mobilne telefone. U Haag su otišli dok je ne samo Sanader bio najmoćniji čovjek, a HDZ najsnažnija stranka, već u trenutku kada je cijeli politički spektar u Hrvatskoj bio daleko više udesno. Sada je neovisna postala i Crna Gora i Kosovo. Amerika je dobila prvog crnog predsjednika, svijet je ušao u najozbiljniju gospodarsku krizu u možda stotinjak godina. Puno se dogodilo i u životu nacija, posebno za jedan ljudski vijek.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. svibanj 2024 13:46