Ako su u Hrvatskoj proizvodnja, zapošljavanje i izvoz išta više od populističke sladunjave fraze za dnevnopolitičku upotrebu, onda će sutra, u ponedjeljak 27. svibnja, Dušan Horvatin konačno doći do ministra poduzetništva i obrta Gordana Marasa .
Sutra, u ponedjeljak, mogao bi konačno Duško Horvatin početi rješavati nevjerojatno klupko problema u koje se zamotao, i ponovno postati ono što on jest i treba biti: sjajan mali industrijalac, jedan od onih koji svugdje u svijetu predstavlja temelj zdravoga gospodarstva, koji na svojim mašinama i sa svojim radnicima proizvodi sitne dijelove pomoću kojih se sklapaju gotovo svi strojevi na svijetu, od Ursusove traktorske getribe, do Ferrarijeva motora.
Duško Horvatin i njegova tvrtka MGH (od metalna galanterija Horvatin) ponovno bi mogli biti najveći izvoznik Zaprešića, poslodavac za barem 25 mladića sa završenom srednjom strojarskom, krupni platiša poreza i dobrotvor svih humanitarnih, sportskih i kulturnih aktivnosti Zaprešića. Sada je, međutim, Duško Horvatin pred propašću.
Tvrtka mu je u predstečaju, HBOR mu na javnim licitacijama rasprodaje zemljišta, hale i strojeve, izgubio je u svijetu status prvog dobavljača kod vrhunskih tvornica, otpustio je sve osim pet, šest najboljih radnika, potrošio je sve financijske zalihe akumulirane proteklih godina, izgubio je međunarodne certifikate o kvaliteti.
Osveta birokrata
Očajan i izgubljen, svakome tko ga je spreman saslušati, priča kako su ga “udruženim snagama, zajedno ili samostalno, uništili Komunalno poduzeće Zaprešić, Poglavarstvo Grada Zaprešića, Ured državne uprave Zagrebačke županije za prostorno uređenje, pojedini suci Općinskoga suda u Zaprešiću, Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska banka za obnovu i razvoj - HBOR”.
Oni neskloni teorijama zavjera takvih razmjera, kao što je to potpisani novinar, samo u čudu prevrću očima. U još većoj nevjerici nađu se kad čuju što je uzrok tom orkestriranom upropaštavanju jedne od samo tri tvornice u Europi koja proizvodi cijeli asortiman strojnih zatika, po vrhunskoj, vlastitoj tehnologiji, bez i jedne reklamacije kvalitete u cijelom desetljeću.
Nevjerica prerasta u šok kada se, dakle, shvati da je uzrok i povod tom nevjerojatnom nizu inata, nesporazuma, sukoba, sudskih sporova i obračuna jedna obična zahrđala željezna cijev, koja jedva viri iz trave, zabijena u zemlju uz rub obiteljskog vrta Horvatinovih u Vodovodnoj ulici u Šibicama, Zaprešić. Nekoć je ta cijev, zvana piezometar, služila za uzimanje uzoraka i ispitivanje kvalitete podzemne vode, ali već osam godina ona - nije u upotrebi!
No, krenimo redom. Svoju tvrtku MGH Duško Horvatin osnovao je 1989. u garaži, kao i toliki u literaturi opjevani uspješni svjetski poduzetnici, na temeljima obiteljskog obrta. Pokrenuo je proizvodnju veznih, osiguravajućih i spojnih elemenata za automobilsku i elektronsku industriju, i svoje metalne komadiće u milijunskim serijama prodavao po čitavoj bivšoj Jugoslaviji, od zagrebačkog Nikole Tesle, do kragujevačke Crvene zastave.
Nakon osamostaljenja Hrvatske počeo je obilaziti svjetske profesionalne sajmove steznih elemenata (Birmingham, Bilbao, Pariz, Barcelona, Modena, Budimpešta, Stuttgart, Düsseldorf, Hannover, Milano, Ankara...) i osvojio kupce od Kanade, preko Bosne do Južnoafričke Republike. Samo da nabrojimo zemlje u kojima se njegovi kupci nalaze, oduzelo bi nam dvije stranice teksta.
Propalo ulaganje
I to nisu prazne priče. Po sredini nevelike montažne tvorničke hale u Šibicama, u kojoj cijele dane monotono štekće 20-ak ekscentar preša, poslagane su kartonske kutije u koje radnici pakiraju zatike (ili pinove, uzdužne oprugice) u plastičnim vrećicama. Na kutijama narudžbenice kupaca: iz Italije, Švicarske, Njemačke, Turske, Grčke...
Tu je halu MGH sagradio 2000. godine, a uz nju i vlastitu trafostanicu, plinsku stanicu, halu s automatiziranim strojevima za termičku obradu (kaljenje) zatika, urede, prostorije za kontrolu kvalitete i dvorište za iskrcaj i ukrcaj paleta. No, kako u proizvodnoj hali nema mjesta za skladištenje čeličnih traka, iz kojih se mikronskom preciznošću izrađuju zatici, osobito ne po vrhunskim standardima kontrole kvalitete, MGH je 2001. odlučio sagraditi novu proizvodno-skladišnu halu s druge strane uličice, nasuprot postojećoj, također na djedovini Horvatinovih.
U rujnu 2001. dobili su lokacijsku dozvolu, pa sve suglasnosti, uključujući one od Hrvatskih cesta i ureda za prostorno uređenje. No, Služba za prostorno uređenje u Zaprešiću poništila je pravomoćnu lokacijsku dozvolu s obrazloženjem da će se hala nalaziti na koridoru buduće zaprešićke obilaznice.
Duško Horvatin, međutim, pokazuje geodetski plan na kojemu se lijepo vidi da buduća hala uopće nije na koridoru prometnice, nego je od njega udaljena barem deset metara.
Tužbe i protutužbe
Čini se da je Duško Horvatin bio u pravu, jer voditeljica službe u Zaprešiću je “izuzeta od vođenja postupka u pravnoj stvari MGH”, njezino je poništenje poništeno, a Horvatin je građevinsku dozvolu dobio - u Jastrebarskom. Ali, u Zaprešiću si je očito navukao vraga za vrat.
U Njemačkoj je MGH naručio novu montažnu halu od 400 kvadrata, platio je 65.000 eura i na planiranom terenu iskopao rupe za temelje, koji se još uvijek lijepo vide, iako su zarasli u korov. Ali, na samom ulazu u halu, oko metar i pol od ulice u dubinu voćnjaka, ispriječila se ta nesretna hrđava željezna cijev, koja viri iz zemlje otprilike pola metra. Postavljena na Horvatinovu privatnom zemljištu, bez ikakva ugovora, rješenja, naknade. Prvi dopis Horvatin je poslao tvrtki Zaprešić d.o.o. u listopadu 2005. godine. Ljubazno i pristojno.
“Na mojoj čestici 1017 postavljeno je mjesto za kontrolu i ispitivanje vode bez moje suglasnosti ili suglasnosti nekog od prijašnjih vlasnika. Kako je u projektu izgradnja hale, molim vas da se to do 5. mjeseca 2006. godine preseli na drugo mjesto.”
Birokratski inat
Horvatin kaže da je usmeno predlagao da se cijev jednostavno nabije u tlo pet metara dalje, i problem riješen. Ali, počela je birokratska igra zrende.
Najprije nije bilo jasno tko je uopće vlasnik cijevi, a tko korisnik. Zadnji dopis u obilnoj dokumentaciji koji smo dobili na uvid je iz srpnja 2007. Direktor Zaprešića d.d. “slaže se da ovaj problem trebamo razjasniti na zajedničkom sastanku, ali zbog godišnjih odmora u tijeku, predlažemo to obaviti u kolovozu...”. No, Dušku Horvatinu je puknuo film i učinio je veliku pogrešku.
Kobna pogreška
Nadajući se da će tako ubrzati micanje cijevi, rekao je svom radniku da zavari metalnu kapu piezometra. Istoga časa skočili su čelnici Zaprešića d.o.o. i Poglavarstva Zaprešića, alarmirali policiju i vlasnik metalne galanterije dobio je u ožujku 2008. ekspresno dva mjeseca zatvora uvjetno na dvije godine jer je “učinio neuporabljivom tuđu stvar koja služi za javne potrebe”. Ništa nije pomogla ni službena potvrda generalnog direktora Hrvatskih voda, u kojoj jasno piše da cijev ničemu ne služi jer “ispitivanje kakvoće voda na ovom piezometru je prekinuto još početkom 2007. godine, kad je izrađen novi program praćenja”.
U međuvremenu, 2007. godine MGH je s inozemnim partnerom sklopio krupan posao: zajamčeni prihod od proizvodnje zatika u sljedeće četiri godine trebao je dosegnuti oko milijun i 350 tisuća eura, plus sto tisuća eura samo za uslugu termičke obrade. Jutarnji list raspolaže ovlaštenim prijevodom ugovora. Računajući da će na vrijeme sagraditi novu halu, od tvrtke Inovan naručio je 107 tona specijalnog čelika. Palete pune teške robe su dopremljene, ali kako se hala još nije ni počela graditi, poslagane su pod nadstrešnicu u tvorničkom dvorištu.
Horvatin je pisao dopise gradonačelniku Zaprešića Turku, molio za sastanak i za rješenje problema s piezometrom. Pisao je u ožujku 2008., pa u travnju 2009. Istog mjeseca i Ministarstvo gospodarstva pisalo je Gradskom poglavarstvu Zaprešića: “Molimo vas da u sklopu vaše nadležnosti iznađete rješenje kako bi tvrtka MGH mogla realizirati svoj izvozni program.” Ali, ništa. Tada je Duško Horvatin krenuo na sud.
Zaprešićkom sudu trebale su četiri godine da presudi, i to protiv tvrtke MGH. Horvatin je nakon šest godina parničenja izgubio i u tužbi koju je osobno podigao protiv Zaprešića d.o.o., i to u Zaprešiću i na drugostupanjskom sudu u Gospiću. Sada je Županijski sud u Karlovcu spor natrag vratio Zaprešiću.
Ali, ni Zaprešić d.o.o. nije mirovao: tužio je Horvatina zbog smetanja posjeda na njegovu vlastitom, privatnom zemljištu. Nakon četiri godine spor je pravomoćno izgubio. Hrđava cijev, međutim, i danas stoji gdje je bila... A dok su se oko nje šest punih godina natezali Grad Zaprešić i Ministarstvo, Horvatin i sudovi, advokati, suci i geometri, vlaga je učinila svoje.
Izgubljeni ugovori
Zbog skladištenja čelika mimo tehnoloških propisa i standarda ISO normi, nakon što je materijal počeo korodirati, inozemni partner raskinuo je Horvatinu ugovor dok on ne podigne svoju halu i ne nastavi normalno poslovati. Tvrtka MGH našla se odjednom u vrlo teškoj financijskoj situaciji. Kad joj je izostao praktički siguran očekivani prihod, nije mogla podmirivati svoje obveze prema kreditorima i dobavljačima.
Ugovore o kreditima raskinuli su joj i HBOR i Ministarstvo gospodarstva. Tvrtka je otpustila većinu radnika, a Horvatin je počeo pisati državnim uredima i tražiti pomoć. “Cijenjena premijerko”, pisao je Horvatin u rujnu 2011. Jadranki Kosor. “Kako do sada nismo riješili problem s MinGorpom, pišemo Vam i peto pismo vjerujući da ste iskreno govorili da se Vlada RH, sada i ubuduće, iskreno zalaže za povećanje proizvodnje i izvoza...”.
“Pisali smo i sadašnjoj Vladi, u nekoliko navrata ministru Marasu, osobno na ruke direktora HBOR-a Kovačeva, s prijedlogom i traženjem nove kreditne linije s kojom bismo zatvorili sve obveze prema državi i dobavljačima te nastavili s normalnom proizvodnjom”, kaže Duško Horvatin, koji svakodnevno dobiva nove narudžbe iz cijeloga svijeta.
Ali, uzaludan mu je bonitet u svijetu, kad ga nema kod kuće: za HBOR je MGH tvrtka u blokadi. Umjesto da joj pomogne, HBOR je, vođen svojom činovničkom logikom, krenuo naplatiti svoja potraživanja prodajom Horvatinovih nekretnina, hala i strojeva. U Zaprešić i Šibice nitko iz HBOR-a nikada nije kročio nogom. Nemaju pojma u što su se zapravo uvalili.
Posljednja šansa
Tko će kupiti halu do koje ne može doći, jer je Horvatin vlasnik sveg okolnog zemljišta? I kome će biti od koristi stare štance bez specijalnih alata koje je Duško Horvatin sam projektirao i izradio? Što će kome skupocjeni stroj za termičku obradu čelika bez plinske instalacije na kojoj nema HBOR-ove hipoteke? I bez industrijskog know-howa i cjeloživotnog iskustva koje Horvatin i njegovi radnici posjeduju?
U uredu Dušana Horvatina čitav jedan zid prekriven je plaketama, nagradama, certifikatima, zlatnim kunama, pohvalnicama i zahvalnicama najboljem proizvođaču, najvećem zaprešićkom izvozniku, darovatelju i sponzoru. Sve to Dušku Horvatinu ne znači mnogo, njemu je u krvi proizvodnja, mami ga miris industrijskog ulja za podmazivanje i zvuk mašina koje je unaprijedio do savršenstva. Ako neće moći proizvoditi svoje duguljaste oprugice u Zaprešiću, otići će u Sloveniju, kaže. Pregovara i s nekim Englezima, Amerikancima, Kanađanima. Pokazuje nam dopise i e-mailove. No, tračak nade pojavio se ipak kad ga je prošloga tjedna ministar Maras ipak pozvao na sastanak...