Bivša ministrica prosvjete strastvena je putnica. Fotografije koje objavljujemo snimila je friško u Izraelu.
- Još sam pod dojmom, misli mi lete s prostora na prostor - kaže profesorica hrvatskog jezika, dugogodišnja ravnateljica zagrebačke VII. gimnazije, odnedavno u mirovini.
Javnosti je poznato da je Ljilja Vokić velika vjernica. Da će prvi put posjetiti Izrael, za kršćane Svetu zemlju, saznala je prije godinu dana, kada su krenule pripreme za hodočašće prosvjetnih djelatnika koje je predvodio kardinal Josip Bozanić, u organizaciji Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije.
Bivša ministrica i zagrebački nadbiskup dugo se znaju, a na zajedničkom putovanju bili su od 7. do 14. siječnja, skupa sa 70-ak hodočasnika, mahom učitelja vjeronauka kojima je put karakteriziran kao stručno usavršavanje.
- Putovanje je vodio Božo Lujić, profesor Biblije na Katoličko-bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Boljega vodiča nisu mogli dobiti - veli Ljilja Vokić.
Sjedimo u njezinom omiljenom kafiću pored Maksimira dok lista fotografije s mobitela i leti s pričom.
Fascinantan grad
- Mogla bih pričati koliko hoćete, ali znajte, bila sam u Kanadi, Americi, Norveškoj, Grčkoj, Turskoj, Španjolskoj; Italiju sam prošla od sjevera do juga. Bila sam u mnogim europskim zemljama, ali s ovom zemljom nijedna se ne može usporediti - njezin je zaokruženi dojam, zbog kojega bi takvo putovanje preporučila svima. Pa i, dodaje, nevjernicima.
Koliko je osupnuta doživljajem možda najbolje pokazuje uzastopno ponavljanje pojma fascinantno. Na primjer:
- Jeruzalem je poseban grad, grad isprepletenih kultura. Fascinantno, tamo gdje žive Židovi je uredno, gdje žive drugi nije tako. Pritom su ulice u kojima žive kršćani okićene u božićno doba, ostale gdje ne žive kršćani nisu. Fascinirao me i Zid plača, podijeljen na mušku i žensku stranu, do kojega muškarci za ruku dovode djecu. Žene su obučene u crne suknje, bijele košulje, svi redom dotjerani... Prizor susreta mladih na trgu pored Zida plača koji se druže pjevajući, ostavio je na mene vrlo snažan dojam - priča umirovljena profesorica.
- Bili smo - nastavlja - na Mrtvome moru. Neki su se i kupali jer je temperatura bila 22 stupnja. Potom smo otišli na Masadu, brdo na koje smo dospjeli žičarom. U Nazaretu je kardinal imao misu, potom posjet Betlehemu.
Tijekom putovanja nisu obilazili trgovine (ipak je, kaže, to bilo hodočašće). Samo bi im tu i tamo vodič pred suvenirnicama viknuo: Hajde, u kupovinu!
- Ali najviše me fascinirao Getsemanski vrt, vrt muke Kristove. Svi ljudi se tamo ponašaju vrlo pobožno, a postoji i napis na hrvatskom jeziku da su 1681. braća kršćani iz Sarajeva kupili Getsemanski vrt i darovali ga franjevcima.
Obrana i obrazovanje
Najznačajnije primanje za hodočasnike organizirano je u palači patrijarha jeruzalemskog mons. Fouadoma Twala - da nije s nama bio kardinal Bozanić, uvjerena je bivša ministrica, patrijarh nas obične hodočasnike sigurno ne bi primio.
Ljilji Vokić u tom je posjetu posebno zapao za uho podatak da izraelska država najviše ulaže u obranu i - obrazovanje.
- Saznali smo da Katolička crkva tamo ima 118 svojih škola i četiri bolnice. U te škole idu djeca različiti konfesija jer se zna da imaju kvalitetno obrazovanje.
U moru stvari koje je doživjela, ne može se odlučiti je li joj bilo milije vidjeti oltar u Nuncijaturi (predstavništvu Svete Stolice u Izraelu) koji je 1936. blagoslovio kardinal Stepinac ili Kristov grob na kojemu se hodočasnik, zbog gužve iza sebe, može zadržati svega minutu. Nazaret je doživjela kao poseban, ali izuzetno prljav grad kakav je i Jerihon.
- Ne možete vjerovati gdje ljudi žive - čudi se profesorica.
- A onda dođete u Haifu, prekrasan primorski grad, gdje ne možete vidjeti ni list na podu koliko je sve čisto.
Posebna, makar mutna, bila joj je i rijeka Jordan.
- Je - kaže Ljilja Vokić - bila je mutna, ali ja sam svejedno umočila ruke. Evo, na ovoj fotografiji špricam vodom... - smije se.
Na granici Jordana i izraelske države srela je grupu vojnika, a za oko joj je zapela mlada djevojka u uniformi.
- Pitala sam je mogu li se s njom slikati, a ona me zagrlila jednom rukom, dok je u drugoj držala ma ovoliki šmajser! - Ljilji Vokić to je, izgleda, bio poseban detalj kojeg će još dugo prepričavati.
Uz naoružane ljude nije je, tvrdi, bilo strah. Vojnici su naučeni na brojne hodočasnike i vrlo ljubazni prema njima. Vidi se, zaključila je, da je Izrael dobro razvio svoj turizam.
- Vozili smo se brodom po Galilejskom moru i možete si samo zamisliti kako je tamo pametno razvijen biznis: čovjek u jednome trenutku izvadi hrvatsku zastavu, okači je na jarbol i otpjeva nam hrvatsku himnu. A mi nasred Galilejskog mora! To je turizam, a takvih detalja ima koliko god hoćete.
Danas jesi, sutra nisi
Svuda je s njezinom grupom bio i kardinal za kojega uvjerava da je jednostavnošću potpuno iznenadio one koji ga ne poznaju. Neki su se hodočasnici iz Zagreba željeli fotografirati s njim, no bilo ih je sram pitati.
To je, primjećuje Ljilja Vokić, zbog toga što kod nas Hrvata vlada kriva percepcija da su ljudi na položajima posebni.
Čim je netko kardinal ili ministar, odmah ga ljudi drukčije gledaju. A zapravo - veli bivša ministrica - danas jesi, sutra nisi.
U Izraelu joj se svidjelo domoljublje naroda (“osjećaj koji gaje za svoju državu je nevjerojatan”), a na pitanje što bi od svega što je vidjela voljela prenijeti u Hrvatsku, ponovi kao iz topa - domoljublje!
- Ali i to da prihvaćamo druge narode kao nama ravnopravne, što je u duhu katoličke vjere. Mada vjerujem da Hrvati zapravo prihvaćaju druge nacionalnosti čak i više nego neke europske zemlje.
- Na primjer, obrazovanje plaćamo iz državnoga proračuna svoj djeci nacionalnih manjina, a nije to svuda praksa - kaže.
Što bi još željela da je kod nas kao u Izraelu?
- Kod nas trgovine rade nedjeljom, a kod njih u petak zalaskom sunca počinje šabat. Ništa, niti kruh ne možete kupiti od tada. Voljela bih vidjeti očeve kako vode djecu za ruku na misu, onako dotjerani... I ta večer na Zidu plača. Voljela bih da naš narod ima takav odnos prema svojoj prošlosti, kulturi i baštini. Mi smo narod koji ima krvavu, bolnu i tešku povijest i opet ne znamo cijeniti svoje. No, tko god ne cijeni svoje ne može ni tuđe - zaključuje.
Tanjur od kobalta
Autorica fotografija iz Izraela uskoro će se početi pripremati za novo putovanje. Ide prvo u Rim pa u Portugal, čiji je aranžman dobila na poklon opraštajući se od ravnatelja škola pred odlazak u mirovinu.
- Kad su me ravnatelji na oproštaju pitali što želim kao poklon, sliku, zlato ili putovanje, rekla sam im da je putovanje samo moje, a slika ili zlato će ostati nekome drugome - objasnila je i dodala: - Znate, dok je žena mlada, barem je tako bilo u moje vrijeme, morala je obavezno imati čaše od kristala i tanjure od kobalta. S vremenom shvati da je to nevažno.