Ljilja Vokić, nekadašnja omiljena Tuđmanova ministrica obrazovanja i dugogodišnja profesorica i ravnateljica zagrebačke 7. gimnazije i sada, pred mirovinu, buntovnik je. Razgovarali smo u jeku pisanja državne mature i afere s krađom testa, a na ulazu u gimnaziju, po naputku “od gore”, bio je postavljen stol s dežurnim profesorom. Kao u vojsci. Kaže gospođa Vokić da joj je to posebno smiješno, kada profesori trebaju gledati ide li netko u zahod prepisivati. Sasula je paljbu na “one koji su državnu maturu uveli bez temeljite pripreme”. “Ona stara bila je teža. A za novu je potrošeno 300 milijuna kuna i voljela bih znati zašto. Zar je uvođenje državne mature bio odraz sumnje u naše profesore i ocjenjivanje”.
U skromnoj, uskoj i spartanski uređenoj sobi karizmatske ravnateljice vladalo je posve drukčije raspoloženje nego u učionicama i na hodniku. Profesorica Vokić bila je krajnje opuštena i dobro raspoložena, najavljujući da nakon 42,5 godine pedagoškog rada odlazi u mirovinu. “Ja s 9000 kuna otpremnine, s kojom ću u Sankt Peterburg, za razliku od ‘onih’ koji su dobili tri milijuna”.
Što sve nije u ta četiri desetljeća napisano o Ljilji Vokić! “Ma ne čitam ja to uopće, i to bih i drugima preporučila. A oni koji su me najviše napadali kasnije su mi najviše pljeskali”. Pripisivali su joj turbo hrvatstvo, a ona je 91. zaposlila profesora srpske nacionalnosti. “Ma sjajan je, nikada se nisam pokajala, učenici ga silno vole”. Za neke je stup konzervativizma skrojenog na Kaptolu, ali su se za upis u “njenu” školu trgali roditelji djece i tvrdih ljevičara i zadrtih desničara. “Jedino u mojoj butigi nije bilo politike”. Kada joj dolaze kolege profesori žaleći se što školarke nose prekratke suknje i dekolte, uz vapaj “dajte vi to sredite”, odgovara, “ma nemojte, ja baba-roga, a vi ste fini”.
Kaže da je vjera najveći dar koji ima uz svoju djecu. “Molim vas, to naglasite”. I nastavlja kako je u vrijeme mirne reintegracije čvrsto pregovarala sa Srbima. “Čujte, ministarko, a šta da se mi Srbi i Hrvati uopšte mirimo. Pa ovako nam je lepše, vidite kako nas posvuda vode”, rekao joj je jedan srpski pregovarač.
Nakon četiri godine koliko je bila ministrica obrazovanja, prkosna Hercegovka, rođena u Ljubuškom, posve je iznenada rekla “odlazim’. “Nikome nije bilo stalo do školstva”. “Pa, vidite, gospođo Vokić da ste uvijek bili buntovnik”, kažem joj, a odgovara uz smijeh “pa kako i ne bih bila kada sam rođena dan poslije rezolucije Informbiroa. U petak je prošlo 67 godina od tog događaja, a meni je u subotu bio rođendan”.
“Moj je otac bio buntovnik, bio je protiv Kraljevine Jugoslavije i priključio se štrajku. I ja po svojoj naravi imam slobodarski duh, što god netko o meni mislio. Vjerojatno zbog tog svog unutarnjeg slobodarskog poriva nikada nisam trpjela nametanje, kao što ni ja nisam nikome ništa nametala. Osim što volim red, a red se slijedi iz prirode. Zna se kada je izlazak, a kada zalazak sunca. Djeci sam imala običaj reći, ‘zamislite kada bi sunce izašlo u 10 sati kakav bi kaos nastao’. Tako je i u ljudskom životu, kada nemate red nastaje kaos”.
Buntovna narav
Priča Ljilja Vokić da je njena buntovna narav došla do izražaja i u komunizmu, kada je 5,5 godina radila kao profesor u gimnaziji u Ljubuškom. “Nismo imali profesora iz glazbenog nego je kolega dolazio u nekoliko navrata iz Mostara. Na kraju školske godine polagao se glazbeni, a razrednik i još jedan član komisije sjedili su s profesorom. Upravo na svetkovinu svetog Ante, čijoj sam župi pripadala, stavili su da se ispit polaže u mojem razredu. Bila je tamo jedna velika Titova razbijena slika. Rekli su mi da napišem što mislim tko je sliku razbio i diktirala sam našoj daktilografkinji ‘Miro, piši, sliku je razbio tko je poslan da je razbije’. I potpisala se. Nikad se više ta slika nije spominjala”.
Predavala je kasnije Titovom unuku Andriji Brozu, “jednom prekrasnom djetetu, danas odraslom čovjeku”. “Pitao me ‘piše li se, profesorice, komunizam velikim, a fašizam malim slovom. ‘Zašto sine, pa u ime komunizma ubijeno je tako puno ljudi, više nego za fašizma’. Možete misliti kako je to prozujalo po školi. Nije se moralo odnositi na Tita, već na Staljina, koji je u ime komunizma pobio toliko ljudi”.
Nije se, kaže, bojala nikoga i nikada. “To je Božji dar koji mi je dan i uvijek sam reagirala, posebno kada se radilo o nepravdi”. Uostalom, dolazi iz kraja koji je trpio progone u prošlosti, a u svim progonjenim dijelovima se stvara otpor. Pokojni profesor Ljudevit Jonke, kada je govorio o deminutivima, rekao je da su Zagorci miroljubiv dio hrvatskog naroda koji se uvijek mirio sa svojim gospodarima, a da su se Hercegovci i Dalmatinci uvijek bunili protiv nasilja nad sobom. “Otuda je jezik Hercegovaca i Dalmatinaca opor, a kod Zagoraca ‘micek, mucek, kokotiček’. To od profesora Jonkea neću nikad zaboraviti, a mi smo u Hercegovini u doba komunizma bili dosta progonjeni i to vas na neki način odredi i modelira. Nepravda vas počne smetati i, kako kaže moj ljubimac Meša Selimović, ‘pojedinac, koliko god bio u pravu, ne može ništa učiniti dok vlast sama od sebe ne istrune’. Ali pojedinci ipak neke stvari mogu mijenjati”.
Sedamdeset i prve Ljilja Vokić je studirala na Filozofskom fakultetu i rodila je prvo dijete, na prvi dan štrajka. Sjeća se što je uoči studentskog štrajka govorio biskup Mijo Škvorc, tadašnji vjeroučitelj u Palmotićevoj. “Sveti Franjo je živio u jednom razbojničkom vremenu, nešto slično ovom današnjem”. Tada to izgovoriti bila je senzacija, i razvijao je jedan buntovni duh”.
Otvoreno, bez straha
Vjera je Ljilju Vokić pratila cijeloga života, ali, kaže, njena je vjera široka. “Prihvaćam sve ljude i tako sam odgajana, jer sam živjela u miješanoj sredini. Mi smo se radovali Bajramu jer će biti baklava, a muslimanska djeca Uskrsu, jer će biti šarena jaja. U djetinjstvu sam se naučila da smo različiti, ali da držimo do drugih. Imam šaroliki krug prijatelja, nikada nisam razmišljala tko kojoj stranci pripada, koje je nacionalnosti ili vjere, ali nisam dala ni da meni netko nešto diktira”.
Ulazak u politiku bio je slučajan. Kada su prosvjetari imali trotjedni štrajk, Franjo Tuđman ih je nekoliko pozvao na razgovor. Ljilja Vokić već je bila članica HDZ-a od veljače 1990. godine. Živjela je na Pešćenici, gdje je i danas, i otišla je na jedan skup, zajedno s prijateljicom koja “uvijek hrvatuje”. “Rekla sam joj, hajde sada sa mnom, što će nam biti. Otišle smo i tako sam ušla u stranku”. Kasnije je postala ravnateljica gimnazije kojoj su produživali mandat i došla je do šefa države. “Bila je i gospođa Vesna Girardi-Jurkić i rekla sam joj pred predsjednikom ‘vi ste dopustili da vam sindikat upravlja školstvom, ništa ne poduzimate’. Uvijek se u takvim prilikama držim Andrićeve misli da čovjek, intelektualac, govori otvoreno, argumentirano i bez straha”. Tuđmanu se to svidjelo, i čim je sastanak završio, pitao je ‘tko je ta gospođa, zovite je’. Prošlo je vremena, a ljudi oko Tuđmana nikako je nisu mogli dobiti na telefon. Tuđman je bio skeptičan oko toga može li se uz petero djece angažirati, a ljudi oko njega su mu odgovorili ‘pa vidite da je ionako nema nikada kod kuće’”.
Ponuđeno joj je da postane ministrica, a kada su joj spomenuli neke ljude, Tuđmanu je rekla ‘pa gdje ste ove spucali’. ‘Kakav vam je to rječnik’. Odgovorila sam mu ‘dječji, gospodine predsjedniče, dječji, ja radim s djecom’”. “Nudim vam da budete ministrica, ali nikome ni riječi”, kazao je Tuđman i samo je jedno jutro u novinama pročitala da će biti imenovana.
“Nikada rad u ministarstvu nisam shvaćala kao politiku, već kao tegljenje. Trebalo je nakon Bljeska odmah otvarati škole i sjećam se jednog takvog otvorenja kada je odsvirana hrvatska himna. Hrvatska su djeca stavila ručice na prsa, a srpska grizla majice. Baš sam se neugodno osjećala i uzela sam po jedno dijete sa svake strane za ruku i rekla ‘sada idemo svi zajedno u razred, učiti’. Tadeusz Mazowiecki je bio zadovoljan i pitao me kako sam se toga sjetila. ‘Zazvala sam Duha Svetoga da mi pomogne, žao mi je bilo djece, ona nisu ništa kriva’”. Kada je Ljilji Vokić završio ministarski mandat, predstavnik OESS-a joj je ponudio da bude voditeljica UNICEF-a u Hrvatskoj, prije svega jer se na isti način odnosila prema svoj djeci, bez obzira na nacionalnost. “Rekla sam da takav svaki učitelj treba biti”.
Egzotični ministar
I u Vukovaru se Ljilja Vokić trudila da sva djeca idu zajedno u razred, jer je najbolja integracija ne odvajati ih. Događaji su išli drugim tijekom, a kako su i predstavnici srpske zajednice tražili da srpska djeca idu u posebne razrede, potpisala je to. “Ako su tako htjeli, što sam ja tu mogla”. Nakon toga ju je predstavnik Vijeća Europe zamolio za razgovor, najavivši da će od nje nešto tražiti, a neka ona zauzvrat također nešto traži. “Rekla sam, dobro. On me zamolio da srpska djeca pet godina ne uče o stvaranju hrvatske države i Domovinskom ratu. ‘Potpišem ja vama i deset, ali kada tražite pet, potpisat ću. Ali sada ja tražim da niti jedna škola ne bude ‘hrvatska škola’ ili ‘srpska škola’. Bio je oduševljen, dao mi je i kompliment ‘koja inteligencija’, a odgovorila sam ‘ja za domovinu, a vi za novac’. Tako smo to potpisali”.
Iz Nuštra je profesoricu Vokić u Vukovar vozio transporter, a jedanput je rekla da ga neće čekati. “Joj, a što ako nas Srbi zaustave”. “Pa što onda, završila sam jugoslavistiku, znam toliko srpskih književnika da ću im recitirati i mi ćemo proći”. Kasnije, kada su pregovori bili privedeni kraju, Ljilji Vokić predstavnici međunarodne zajednice odali su priznanje. “Bili ste čvrst pregovarač, vodeći računa o hrvatskoj strani, ali kada su djeca bila u pitanju, niste gledali na nacionalnost”.
Za sebe kaže da je bila “egzotični ministar”. “Ljudi vole kada imate svoj stav, a ja svoje stavove nisam mijenjala”. Znala je nenajavljeno banuti u neku školu, u Kninu ili Braču, kada se ravnatelj počeo češljati da “dočeka ministricu”. “Možda sam bila malo neobična, ali otvorili smo mnoge škole. Rad na mirnoj integraciji bio je i jedan od najtežih poslova koje sam radila u životu. Jedan Srbin, nastavnik matematike koji je iz Umaga došao u Vukovar, znao je reći ‘što je nismo voljeli, ali znala je što treba raditi’”. Đuro Podunavac, koji je s Ljiljom Vokić znao putovati u Strasbourg, govorio je, “nemojte da se mirimo kada nas tako lijepo vode po svijetu”. Znala je predstavnicima međunarodne zajednice reći “ma niste vi tu radi nas, već zbog vaših velikih primanja. Mi smo sa Srbima živjeli i pomirit ćemo se i znati živjeti dalje”. Kada se kompliciralo sa svjedodžbama na latinici i ćirilici, Ljilja Vokić je uzela svjedodžbu i napisala je na oba pisma. “Vidite da se može”. Sjeća se i jedne komične scene kada je Adam Grubor, koji je bio određen za pomoćnika ministra, došao do nje. “Bio je neki dobar čovjek i rekao mi ‘gospođo ministarko, nemojte, molim vas, da ja potpisujem, odletela mi vikendica u vazduh’. Zvala sam Đuru Podunavca, koji je bio najvatreniji, ali je i sve htio potpisati. Kada je potpisao neki naš dogovor rekla sam ‘odlete sad i Đurina vikendica u vazduh’. Svega je bilo, pa i šala, a na kraju sam svima rekla ‘toliko sam se na vas navikla da ne znam kako ću bez vas’. Pred rastanak, kada je mirna reintegracija bila završena, sve koji su sudjelovali u pregovorima Ljilja Vokić pozvala je u Okrugljak. “Nismo imali kartice, bili smo siromašno ministarstvo, ali sam rekla konobarima, ‘molim vas, sve im dajte što zatraže i kavijara, ako hoće’”.
Iznenada, ipak je dala ostavku. “Nakon završetka mirne reintegracije bila sam toliko iscrpljena i umorna, a osjećala sam se usamljeno. Tuđman me podržavao, zvao, a druge to nije zanimalo. Istovremeno sam radila projekciju škole koja se sada provodi, a nisu to prepoznali ni u HDZ-u. Rekli su da je ta moja vizija škole preliberalna, SDP-ovska i otišla sam iz ministarstva i vratila se u školu”.
Tuđman ju je pitao “zašto mi to činite”. Odgovorila je “vi znate da ja vas poštujem i volim”. I, crta.
Imaš lijepe noge...
Svi su kasnije htjeli u gimnaziju Ljilje Vokić, koliko god su joj zamjerali i navodni konzervatizam. “Pa nisu valjda i ljevičari htjeli upisati svoju djecu kod vas”, provocirao sam i dobio kratki odgovor “pa da”. “Kada bih ja samo pobrojila čija su sve djeca išla! Ali, najdraže mi je pismo koje mi je uputio Josip Vaništa, čiji je treći unuk u 7. gimnaziji. “Drago mi je da svog unuka dajem osobi koja se bori protiv svih vanjskih i unutarnjih zala”. Posebno joj je drago što je veliki Krležin prijatelj, Vaništa, poslao to pismo. “A, znate, ja baš Krležu nisam posebno voljela, iako sam ga kao profesor književnog jezika uvijek obrađivala. Ne vidim razloga zbog čega mi netko zamjera na tome što ne volim Krležu, jer ja njima zamjeram što ne vole Mešu Selimovića”.
“Ma divni su današnji mladi, pametni su, slobodni i ako se s njima ophodite ljudski, tako vam i vrate. Željni su znanja, vole kada se s njima našalim”. Kada njene učenice prodefiliraju u kratkim suknjama, Ljilja Vokić im dobaci “baš imaš lijepe noge, imaš što pokazati”. “Ali, kažem dečkima da nije pristojno dolaziti u školu u kratkim hlačama. Čička su vratili i sa suda kada je došao u bermudama. Ali što da glumatam, bila sam i sama mlada, iako sam došla iz konzervativne sredine. Moj duh nije takav, osim kada netko pretjera”.
I za kraj mi je profesorica Vokić citirala Ivu Andrića. “Nismo pozvani u život, ali ga moramo živjeti”.