Sandra Švaljek, bivša ravnateljica Ekonomskog instituta iznenadila je javnost kada je prihvatila poziv gradonačelnika Milana Bandića da mu bude zamjenica. Za točno tjedan dana, osvoji li Bandić svoj peti mandat, iz svog ureda na Kennedyevom trgu preselit će u Gradsko poglavarstvo. Dok se Bandić uokolo hvali sa listom stručnjaka koju je sastavio, i koja mu je već donijela pobjedu u Gradskoj skupštini, dio javnosti još uvijek se pita: kako to da je Sandra Švaljek pristala ući u politiku i to baš na Bandićevoj listi?
Razgovarali smo u njenom uredu na Ekonomskom institutu. Švaljek je vrlo opušten sugovornik, sama otvara teme, ne oklijeva odgovoriti na škakljiva pitanja. Čak i na provokativna poput “Što Sandri Švaljek treba Milan Bandić?”, odgovara brzo i britko. Sa mogućom zamjenicom gradonačelnika razgovarali smo o njenim motivima za ulazak u gradsku vlast, stavovima oko Vladinih gospodarskih politika, ali i o njenim hobijima, strastima i svakodnevnom životu.
Prvo da razjasnimo: Zašto baš Milan Bandić?
On je naprosto meni pristupio. Vjerojatno je u meni prepoznao stručnu osobu s integritetom, koja nije član niti jedne stranke. Mi se prije nismo poznavali i dojmove je mogao steći samo iz mojih javnih nastupa. Kao ekonomist sam uvijek zastupala stajališta struke, i nastojala davati preporuke nositeljima ekonomske politike iz kojih se moglo zaključiti da mi je stalo do općeg dobra.
To je ono što je on prepoznao u vama. Što ste vi prepoznali u njemu?
U Zagrebu živim 25 godina. Zagreb je u ovom trenutku moj grad i tako će najvjerojatnije i ostati. Sve što sam u profesionalnom smislu napravila, napravila sam u Zagrebu. Stalo mi je do sredine u kojoj živim. Imam određena stručna znanja koje želim staviti na raspolaganje. Stalo mi je do toga u kakvim uvjetima živim. Osjetljiva sam ne samo na ekonomsku situaciju, nego i na opće stanje u zajednici u kojoj živim. Nemam drugog motiva.
Tko vam je pristupio?
Gradonačelnik osobno.
Ne smeta vas što se uz njegovo ime vežu afere, prijave i sumnjivi poslovi?
U ovom trenutku ja ne bih o tome špekulirala. On je osoba koja je meni otvoreno i iskreno pristupila i ja sam odlučila prihvatiti priliku koju mi je ponudio.
Neki će reći: Što Sandri Švaljek treba Bandić?
A ja ću reći: Zagreb treba mene, kao što treba i gradonačelnika Milana Bandića. Osim toga, mogu reći da imam dojam da dijelimo zajednički stav u pogledu odgovornosti koja podrazumijeva ulaganje svojeg života i vremena za razvoj općeg dobra. Drugim riječima, mišljenja sam da oboje i na intelektualnoj i na emocionalnoj razini shvaćamo da odgovornost podrazumijeva da nam život ne dopušta da mu se izmičemo.
Što ste radili prije nego što ste postali ravnateljica Ekonomskog instituta. Kako je tekla vaša karijera?
U Institutu sam počela raditi prije 21 godinu, mjesec dana prije nego što ću diplomirati. Zapravo, ekonomiju sam zavoljela u Institutu. U Institutu sam imala sreću jer sam tu upoznala kolege koje su oblikovali moj način razmišljanja i od kojih sam puno naučila. Spomenut ću osobe s kojima sam na početku surađivala: to su Velimir Šonje i Zoran Anušić. Zatim Borislav Škegro, Željko Rohatinski i moj mentor Ante Puljić. Oni su najviše utjecali na mene i moju generaciju. U prvo vrijeme sam radila u Odjelu za prostornu ekonomiju. Nakon toga sam se odlučila razvijati u području javnih financija i fiskalne politike. U tom području sam magistrirala i doktorirala te surađivala na brojnim istraživanjima. Također, niz godina predavala sam kao vanjski suradnik na Ekonomskom fakultetu.
Recite nam onda kao stručnjak za javne financije, griješi li Vlada i gdje griješi u gospodarstvu?
Temeljna orijentacija je vrlo dobra. Krenuti sa fiskalnom konsolidacijom, koja neophodno dovodi do pada agregatne potražnje i do pada BDP-a, a onda amortizirati taj pad poticanjem ulaganja i domaćih i inozemnih. Vlada ima ograničene instrumente da potakne privatna ulaganja, pa je logično započela s ulaganjima javnog sektora u širem smislu, dakle ne onima koja se financiraju iz državnog proračuna nego kroz javna trgovačka društva. Znači cilj je bio ublažiti pad BDP-a putem investicija i koliko god je to moguće u financiranju tih ulaganja koristiti predpristupne fondove i kasnije fondove EU-a. U svojoj osnovi to je ekonomski opravdana ideja. U provedi je bilo određenih odgađanja i zapinjanja. Fiskalna konsolidacija je bila nešto manje intenzivna nego što bi mi ekonomisti savjetovali, ali to je bila stvar političke odluke. Što se tiče ulaganja tu se pokazalo da projekti u javnom sektoru očito nisu bili pripremljeni ili je njihova priprema bila prespora pa se nisu realizirali u prvoj godini. Sada se počinju realizirati neki projekti, ali mi koji imamo privilegiju komentirati možemo reći da stvari idu prilično sporo.
Vlada dakle nije dovoljno odlučna i učinkovita?
Reforme u mnogim područjima nisu započele ili su isto tako spore. Mislim da se prije ili kasnije u Hrvatskoj neka vladajuća garnitura mora pozabaviti teritorijalnim ustrojem Hrvatske te brojem jedinica lokalne samouprave. Postojeći broj ne samo da nije financijski održiv nego je pitanje ima li opravdanja. Kapaciteti nekih jedinica lokalne samouprave su premali da bi te jedinice mogle obavljati funkciju koju zakon daje. Dakle, to je jedno područje reformi koje nije dotaknuto.
Zatim reforma javne uprave koje još uvijek nema. Radi se o reformi koja obično traje vrlo dugo i nije ju lako provesti. Tom poslu se ne pristupa vjerojatno iz bojazni da bi mogla biti povezana sa smanjenjem broja zaposlenih, što je nepoželjno u razdoblju krize. Treba, međutim, napomenuti da Hrvatska u odnosu na zemlje petog vala proširenja Europske unije ima drugi po redu najveći broj zaposlenih u javnom sektoru u odnosu na ukupan broj zaposlenih. To govori da imamo za mogućnosti hrvatskog gospodarstva prevelik broj ljudi u javnom sektoru. Ne mislim čak da je toliki problem u tome što je tako velik broj ljudi zaposlen u javnom sektoru, nego to što to previše opterećuje privatni sektor ne dopuštajući mu intenzivnije zapošljavanje. Pritom treba znati da je upravo privatni sektor po svojoj prirodi inovativniji i fleksibilniji, jer je izložen stalnoj konkurenciji. I tu vidim prepreku rasta hrvatskog gospodarstva.
(...)