"Zamislite da nogometaši sami odlučuju o tome tko će igrati u prvoj, tko u drugoj ligi, a tko u reprezentaciji. Ubrzo im postaje jasno da ne mogu svi igrati u reprezentaciji i odlučuju da će sastaviti pravila i kriterije. Zaključuju da će kriterij ‘napredovanja’ biti ono što svi mogu postići i što se lako može utvrditi - broj odigranih utakmica. Pa tako oni sa 5 odigranih utakmica igraju drugu ligu, oni sa 10 prvu, a oni sa 20 igraju u reprezentaciji. Da se slučajno ne bi provukao netko tko takve uvjete nema, igrači odlučuju da će o svakom pojedinom slučaju još i glasovati.
Za to vrijeme, treneri i izbornici nemaju nikakvih ovlasti, nego služe kako bi proveli glasovanje igrača, koji pak znajući da o glasovima drugih ovisi i njihovo napredovanje, zdušno glasaju za prolazak svih svojih kolega. Na kraju, svi igraju u reprezentaciji, a kako nitko ne bi bio zakinut, svi dobivaju po pet minuta igre. Rezultat je poražavajući, ali igrači ne brinu jer kad ih netko pita, ponosno mogu reći da igraju za reprezentaciju. Upravo tako trenutno funkcionira naša akademska zajednica", stoji u pismu profesora Kristiana Vlahovičeka.
"Nisam ja a prirori protiv odlaska u mirovinu sa 65 godina, no nemamo mi dovoljno kvalitetnih mladih ljudi koji bi nas mogli nadomjestiti. Uostalom, imam privatnu tvrtku pa ako me umirove, radit ću tamo, rekao mi je u travnju ove godine u telefonskom razgovoru 65-godišnji redoviti profesor u trajnom zvanju s Filozofskog fakulteta (FF) u Zagrebu. Sutradan je Znanstveno-nastavno vijeće FF-a za njega i još osam profesora u njegovu statusu produljilo radni vijek do 70. godine. Tih dana istu odluku donio je i zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), koji je za 15 svojih profesora u dobi od 65 godina produljio radni odnos. No, niz fakulteta razmišljao je slično pa se tako među onima što im je radni vijek produljen do 70. godine našao i rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš.
Plimni val
I zapravo što je loše u tome? Životni vijek se produljuje, ljudi žive dulje i kvalitetnije, a mnogi u zreloj dobi postižu izvanredne rezultate. I treba ih poticati u tome: uostalom, brojni su moji članci koji promiču ljudsku dugovječnost i slave postignuća ljudi treće dobi. Konačno i MMF kaže da radni vijek u Hrvatskoj treba produljiti na 67 godina.
No, u ovoj priči postoji hrvatska specifičnost: svojevrsni plimni val odluka o produljenju radnog vijeka profesorima koji su trebali otići u mirovinu nastupio je nakon što su u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) najavili izmjene u Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kojima će postrožiti uvjete za nastavak radnog odnosa i nakon 65. godine.
Ta najava MZOS-a izazvala je u akademskoj zajednici žestoke reakcije. I očekivane. Neto plaća redovitog profesora u trajnom zvanju u prosjeku iznosi 15.000 kuna, a on osim nastavnih obaveza, koje ne premašuju šest sati tjedno, ne mora nikome polagati račune: objavljuje li znanstvene radove ili ne to koliko i kako zapravo radi. I pojavljuje li se uopće na radnom mjestu.