BIJES PREMA EU

REPORTERKA MAGAZINA NA CIPRU Bilo je ludo! Nije moglo trajati... ali zašto spašavaju Grčku, Španjolsku, a nas progone

Najgori scenarij Ciprani se boje izgovoriti, a on uključuje rekordnu nezaposlenost, masovni odljev mozgova i tužne ljudske sudbine. U najboljem scenariju, ekonomija će otplesti politički čvor, mediteranski mentalitet nadjačati europsku strogoću.
 AFP

Jedna od najpoznatijih turističkih atrakcija na otoku Cipru ne odnosi se na pješčane plaže, ostatke starogrčkih hramova ili hotelski resort s pet zvjezdica. Ona čak ne pruža pogled na more, svojevrsni imperativ svakog otoka; umjesto toga - pogled na dvije zastave.

Granični prijelaz za pješake plijeni pažnju turista koji se slikaju ispred grčke zastave da bi, nakon kontrole putovnica i nekoliko koraka, oduševljeno zaključili: “Evo nas u drugoj državi!” U Republici Cipar, članici Europske Unije, ovaj prijelaz zovu Ledra, u Turskoj Republici Sjeverni Cipar, de facto republici koju priznaje samo Turska - Lokmaci.

'MI SMO SAMO PRVE ŽRTVE. TKO ZNA KAKO ĆE OVO SVE ZAVRŠITI?!' Ekskluzivni izvještaj reporterke Jutarnjeg lista s Cipra

Na mediteranskom otoku, manjem od Sicilije i Sardinije, sve je podijeljeno - sjeverni dio za turske Ciprane je oslobođeni, grčki ga smatraju okupiranim; turističko mjesto Kyrenia za turske Ciprane je Girne; turska kava s prelaskom granice postaje grčka. Ipak, možda nikada prije turski i grčki Ciprani nisu bili tako ujedinjeni kao posljednjih dana, kada se činilo da je otok plutajući greben kojemu prijete sve nedaće mitskog boga mora Posejdona - oluje, valovi i potonuće.

Na klupici ispred graničnog prijelaza sjedim sa Serdarom Denktasem. Sunčan je dan i dok upijamo zrake sunca uz (tursku) kavu, primjećujem da u pauzama razgovora pogled usmjerava na niz plastičnih kabina graničnih policajaca ispred kojih se stvorio red, istovremeno izgleda ponosno i zabavljeno.

Otvaranje granica

Serdar Denktas čovjek je koji je 2004., nakon nakon trideset godina izolacije, otvorio granice između sjevernog i južnog Cipra. Svjetski tisak otvorenje takozvane “zelene linije” nazvao je povijesnim događajem. Denktas ga pamti u obliku anegdota. “Nitko nije vjerovao da ću s drugom stranom uspjeti dogovoriti sporazumno otvaranje granice. Kada se to napokon dogodilo, svi su bili toliko zbunjeni da su isprva samo stajali i gledali ispred sebe.

Trebalo ih je ohrabriti da prijeđu na stranu na koju neki od njih, odnosno svi rođeni nakon 1974., nikada prije nisu imali mogućnost prijeći”, govori Denktas. Činjenica da je za otvaranje granica zaslužan upravo on, tada ministar vanjskih poslova, nosi simboličko značenje. Trideset godina ranije, nakon što je vodio vojnu invaziju na sjeverni dio otoka, njegov otac Rauf Denktas postao je utemeljitelj Turske Republike Sjeverni Cipar, njezin predsjednik i polubožanska figura otoka. Ono što je otac razjedinio, sin je sjedinio, kao u povijesnim epovima.

U međuvremenu, tisuće ljudi prošetalo je ili se provezlo jednim od šest graničnih prijelaza, pokušan je Annanov plan ujedinjenja otoka, koji je rezultirao s odlučnim NE grčkih Ciprana (čak 76%) i iznenađujučim DA turskih (65%), a Republika Cipar postala je članica Europske Unije, što je dodatno produbilo rascjep između dvije strane.

To je najočitije kada se, primjerice, sa sjeverne, turske strane Lefokse/Nicosije - nakon pada Berlinskog zida jedinoga podijeljenoga glavnoga grada na svijetu - prijeđe na grčku. Drevne orijentalne uličice u kojima zlatari nude zlato i čaj u vrčevima iz 1001 noći začas zamijeni avenija Makarios, nezaobilazna destinacija svakog šopingholičara. Umjesto čaja i niskih stolića, ovdje se pije cappuccino u kafiću uz englesku robnu kuću Marks & Spencer.

Financijski svijet je znao

George Pavildes ima dovoljno godina da se sjeća podiljenog Cipra, dana kad je prvi put prešao na tursku stranu, šoka kad je shvatio da su mu “neprijateljski” Ciprani sličniji nego što je očekivao, turističkog razvoja otoka, bankarske ekspanzije i zlatnih dana kad se činilo da što god posiješ, Cipar ti vraća stostruko i, dakako, ulaska u Europsku Uniju. Činjenica da je doživio i doba u kojem se sve ruši kao kula od karata rastužuje ga, ali ne iznenađuje.

“Kada smo ušli u eurozonu, pitao sam se - kako može postojati svijet u kojem mi i Nijemci imamo istu valutu? To mi se činilo apsurdnim. Nažalost, bio sam u pravu”, govori. Za mjesto našeg razgovora odabrao je aveniju Makarios, govori, jer je ogledalo Cipra danas. Još samo prošle godine bila je u znaku skupih trgovina, luksuznih izloga, prepunih terasa i gradskih šminkera. Danas, u kafiću u kojem sjedimo, jedini smo gosti. Trgovina naslonjena uz nas je zatvorena, ona pokraj nje najavljuje 80% popusta zbog zatvaranja.

Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju Magazina

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. travanj 2024 01:22