DJEČAK JAČI OD ZLA

S Oscarovcem Lustigom na bar micvi u Auschwitzu: Mazel tov, Branko!

    AUTOR:
    • Branimir Pofuk

  • OBJAVLJENO:
  • 07.05.2011. u 17:24

ZAGREB - U mraku kresne šibica i osvijetli ruku koja pali dvije svijeće na stolu oko kojeg židovska obitelj pjesmom pozdravlja početak šabata. U nekoliko kadrova svijeće dogorijevaju, sve dok se ne ugase. Tako počinje film “Schindlerova lista”. S posljednjim žarom još tinjajućeg stijenja iz filma nestaje i boja.

Nastupa doba mraka dočarano crno-bijelim slikama, s izuzetkom onog crvenog kaputića djevojčice usred meteža likvidacije krakovskoga geta i na lomači s tisućama leševa, kad nacisti uništavaju tragove svojih zločina.

Preživjelo čovjekoljublje

Ta mrlja boje, priča producent filma Branko Lustig, posveta je Stevena Spielberga svoj djeci koja su ubijena u holokaustu. Njih milijun i dvjesto tisuća.

Boja se u “Schindlerovu listu” vraća pred sam kraj filma, u trenutku kada rabin, jedan od spašenih “Schindlerovih Židova”, u posljednjim danima zatočeništva ponovo smije zapaliti svijeću i pjesmom pozdraviti šabat. Taj prizor, kao i onaj u kojem preživjeli logoraši posljednjeg dana rata pjevaju kadiš, hebrejsku molitvu za mrtve, oduvijek su mi bili najpotresniji u “Schindlerovoj listi”. Jer, premda gledatelje i šokira prizorima zla, to je film koji još snažnije uspijeva dirnuti ljude svjedočanstvom o neuništivosti dobrote i čovjekoljublja.

Kada po Schindlerovu nalogu završi pisanje liste koja će za više od tisuću imena značiti spas, Ben Kingsley u ulozi Schindlerova knjigovođe Isaca Sterna, svom poslodavcu, kojega je glumio Liam Neeson, kaže: “Ova lista je apsolutno dobro. Ova lista je život. A svuda oko njenih rubova je ponor”.

Auschwitz. Više nego ijedno drugo mjesto, riječ ili ime, Auschwitz i danas simbolizira holokaust, tu provaliju zla i totalnu pomrčinu razuma i ljudskosti u kojoj je pobijeno više od šest milijuna Židova. Bila je već skoro ponoć kada smo se prije tjedan dana kolega fotoreporter Željko Grgić i ja približivali Oswiecimu, gradiću na jugu Poljske blizu Krakova. Tapkajući uz pomoć navigacije kroz noć po još uvijek prilično zapuštenim poljskim lokalnim cestama postajali smo sve tiši i zamišljeniji. Obične i svakodnevne stvari tamo dobivaju drugo značenje. U misli vam ulijeću sablasti prošlosti. Pramenovi večernje maglice nad livadama, a pogotovo dim s mirisom ugljena, kojim kao da je zaogrnut taj čitav industrijski bazen oko Katowica, u blizini Auschwitza podsjećaju samo na jedno. Na ono o čemu svi sve znamo, ili bismo barem morali znati. No, znati je jedno, a osjetiti drugo.

Upravo u raspravi o tome što je važnije, razum ili srce, zatekao sam sljedećeg jutra u predvorju krakovskog hotela Sheraton Branka Lustiga i njegova prijatelja Yitzhaka Adizesa. Ugledni je ekonomski stručnjak iz Amerike, podrijetlom potomak sefardske židovske obitelji iz Makedonije, isticao razum koji čovjeku kaže kamo da stavi srce, dok je slavni hrvatski filmaš, čovjek koji je zaradio dva Oscara nastojeći dirnuti i oplemeniti ljudska srca, zaključio da na kraju o tome što je i kakav je čovjek ipak presuđuje srce.

Te je nedjelje čitava Poljska slavila beatifikaciju Ivana Pavla II. Ali, Lustig je u Poljsku hodočastio drugim povodom, a za njim i mi.

Povratak Židova

Već 24 godine zaredom oko prvog se maja tamo održava Marš živih. Ove se godine okupilo oko 10 tisuća mladih, ne samo Židova, iz Argentine, Brazila, SAD-a, Kanade, brojnih europskih zemalja, uključujući i mnoštvo Poljaka, iz Izraela, Južne Afrike, pa čak i Novog Zelanda. S njima dolaze i oni koji su preživjeli holokaust i njihovi potomci. Na snimkama ovogodišnjeg marša jednog od njih vidimo kako na ruševinama sinagoge u gradiću Dzialoszyce radosno uzvikuje: “The Jews are back in town!”

Taj osjećaj pobjednika, onoga čija je volja za životom bila jača od svog zla koje se bilo obrušilo na njegov narod i svijet, ispunjava i Branka Lustiga dok ide u Auschwitz, na središnje mjesto Marša živih. I ovaj put ističe kako u njemu već odavno nema mržnje, premda je njegov svjesni život počeo u Auschwitzu. Tamo je, zajedno s majkom Vilmom, bio deportiran krajem 1942. godine iz Čakovca, kamo su se sklonili nakon što su pobjegli iz rodnog mu Osijeka, a otac je bio poslan na prisilni rad u Mađarsku. Branku je tada bilo deset godina.

Nakon dolaska u logor razdvojen je od majke, koja je Nijemcima instinktivno slagala da joj sin, neuobičajeno visok za svoju dob, ima 16 godina. Time mu je spasila život jer je umjesto u plinsku komoru upućen na rad u rudnik ugljena. Užas djeteta koje je samo samcato bačeno u najokrutniji mogući svijet postao mi je zaista stvaran tek kada sam među mnoštvom odraslih sudionika Marša živih ugledao dječaka otprilike te dobi.

Čudesnim spletom okolnosti Branko Lustig je preživio. Kada ga je jedan SS-ovac u logoru stao tući s vjerojatnom namjerom da ga ubije, Lustig je, kako sam kaže, počeo “plakati na hrvatskom”. Ruka se zaustavila i oficir ga je pitao odakle je i čiji je? Kada je saznao da je dječak s utetoviranim brojem A 3317 sin Mirka Lustiga, nekada natkonobara u osječkoj kavani Central, taj oficir, folksdojčer iz osječkog naselja Retfala, sjetio se kako je njegovom ocu taj konobar davao piće na veresiju.

Otac se nije vratio

Tako je Branka otac svojom dobrotom čuvao i na daljinu, ali nakon rata su uzalud čekali njegov povratak. Kako su kasnije saznali od očevidaca, Mirko Lustig strijeljan je pred sam kraj rata iz čiste obijesti nekog zločinca.

Jedno od najvećih čuda bio je, pak, Lustigov ponovni susret s majkom, za koju je bio siguran da je mrtva, na samom kraju rata u logoru Bergen-Belsen, kamo je tada već 13-godišnji Branko dospio zajedno s Nijemcima u povlačenju, a njegova majka u nekom ranijem transportu.

- Auschwitz je bio moj prvi i tada jedini pogled na svijet. U Auschwitzu je uvijek bilo hladno i vlažno, ljudi su pred mojim očima svakodnevno umirali ostavljajući meni, djetetu, zavjet da jednog dana ispričam svijetu kako su ubijani - rekao mi je Lustig pod samim zlokobnim natpisom “Arbeit macht frei”, gdje smo se prošlog ponedjeljka našli u jedinstvenoj prigodi. Premda je u logoru, baš kao i majka, izgubio svaku vjeru u Boga, Lustig u svojoj 79. godini snažno osjeća važnost pripadanja tradiciji svog naroda.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Izdvajamo