Novi val iseljavanja Hrvata u potrazi za egzistencijom u ovome trenutku ravan je možda samo onome današnjih gastarbajtera u bivšem sustavu. Zabrinjavajuća je činjenica da je po stopi od oko deset tisuća emigranata godišnje, domovinu u posljednjih nekoliko godina napustilo stanovništvo veličine srednjeg grada, napose mladih koji ovdje ne vide svijetlu budućnost. Trbuhom za kruhom ljudi kreću u nepoznato, puni iščekivanja i strahova. Iz te perspektive zvuči optimistično priča Ivice Kovačevića (38) koji se prije sedam godina odselio u Ameriku i na dobrom je putu da ostvari svoje najljepše snove. Iako je ovdje već bio poznat i etabliran televizijski voditelj i novinar, odlučio je iskoristiti priliku kada je na lutriji osvojio zelenu kartu, stavio je na kocku karijeru i sve što je dotad uradio, pa s nekoliko tisuća posuđenih dolara otišao, a za hrabrost i potom radišnost sudbina ga je pošteno nagradila uspješnim privatnim biznisom i karijerom na daskama koje život znače, pod umjetničkim imenom Ivica Marc.
Priča je to o pojednicu koji je otišao “van“ i ne životari, već više negoli pristojno živi, po svjedočanstvima prijatelja koji ga posjećuju u New Yorku, u stilu “Seksa i grada”.
- Kad sam prije sedam godina otišao iz Hrvatske, nisam išao trbuhom za kruhom jer doma sam živio sasvim solidno. Imao sam riješeno mnogošto o čemu su ljudi mojih godina u Hrvatskoj samo sanjali. Iza sebe sam imao pet godina novinarskog staža u “Glamour Cafeu” Siniše Svilana, potom sam bio voditelj “Hrvatske uživo“ koja je na HRT-u išla svaki dan, da bih nakon toga otišao na Novu TV gdje sam vodio svoj makeover show “Od glave do pete“, a potom uređivao i vodio “Scenu“ kao dio Dnevnika iste televizije. Inače, rođen sam i odrastao u Zagrebu, od roditelja doseljenika iz bosanskohercegovačkog Odžaka. Završio sam Gornjogradsku gimnaziju i Fakultet političkih znanosti.
‘Posudio sam tri tisuće dolara’
Imao je, dakle, posao iz snova i sređen život u Hrvatskoj. Pa, što se dogodilo da je odlučio otići?
- Trebao mi je izazov. Htio sam više ne samo od karijere voditelja, nego i glumca jer sam godinama i glumio u mjuziklima Kazališta Komedija. U Hrvatskoj mi je bilo gotovo nemoguće razviti glumačko djelovanje jer nemam diplomu Akademije dramske umjetnosti, a zna se kako se kod nas gleda na naturščike, iako smatram da je talent najvažniji jer u Hrvatskoj se svakako upisuju i završavaju fakulteti. Osim toga, htio sam vidjeti što svijet nudi jer prije sam samo kratko živio u Milanu gdje sam radio kao model.
I njegova priča je jedna od onih tipičnih kada akter odlazi u nepoznato, s par novčanica u džepu.
- Točnije, otišao sam s par posuđenih dolara, zahvaljujući hrabrosti dobrih ljudi koji su vjerovali u mene kada sam već dao otkaz na Novoj TV jer sam igrom slučaja, na lutriji, osvojio “green card“. Tih tri tisuće dolara zapravo su sitni za početak, ali meni su tada značili sve, uz dvije torbe s čim sam se pojavio kod svojih bliskih prijatelja, Maše i Mirka Simetića, koji su me ugostili dva-tri mjeseca na luftmadracu u svom njujorškom domu, da bismo potom zajedno unajmili stan, a tek onda sam unajmio svoj i iselio se od njih. Nikad im neću zaboraviti dobrotu kojom su mi pomogli u počecima - prisjeća se i dotiče prvog posla koji je našao u Americi.
- Kao što sam se slučajno našao u fitness businessu, tako sam pukom slučajnošću naletio na svoj prvi posao. Hodajući ulicama New Yorka, ušao sam u gym i popričao s vlasnikom koji me pitao jesam li se ikad bavio borilačkim vještinama. Poveselio sam se prilici jer sam deset godina trenirao karate, surađivao s magazinom Men’s Health i išao u teretanu. Sljedeće pitanje bilo je znam li boksati, na što sam odgovorio potvrdno, iako nikad u životu nisam ni navukao boksačke rukavice. Pozvao me u ring i shvatio da blefiram, ali dopao mu se moj stav pa me zaposlio. Inače, dotični Punch Fitness Center nalazi se na Upper East Sideu, jednom od najelitnijih dijelova New Yorka gdje živi sitan postotak isto takvog svjetskog stanovništva. Moj sadašnji gym je tri bloka dalje, a do toga sam došao polako, od dečka koji ništa nije znao, preko posla menadžera i glavnog trenera. Opet sam htio više: dobiti udio u poslu, što je u Americi uobičajeno kad želiš zadržati dobrog radnika, no moj šef na to nije bio spreman pa sam mu se zahvalio i otišao, skupa s dvojicom kolega, i otvorio svoj fitness. Za nama su došli i naši klijenti. Iz najma smo se polako izvukli tako što smo ušli u partnerstvo s tvrtkom koja se bavi iznajmljivanjem sportskih prostora, pa tako oni sad menadžiraju lokal, a ja biznis. Tu sam sad skoro četiri godine, ima nas devet zaposlenih i posljednje smo otvorili novu lokaciju u Downtownu, Tribeci, prošlog ljeta. Time se sad intenzivnije bavimo, pod zajedničkim nazivom Beon Fitness i Exceed Fitness.
To je njegov kruh, kaže, a nakon što zatvori vrata fitness centara, bavi se pozivom koji mu je ljubav - glumom.
Studij glume uz rad
- Paralelno uz rad već dvije godine studiram glumu u sklopu Maggie Flanagan Studija, radim na projektima i radionicama sa svojom kazališnom skupinom, u kojoj su ljudi slični meni, uglavnom emigranti, talenti koji se nisu imali prilike školovati doma za taj poziv. Moj učitelj glume, Charlie Sandlan, glumac je i producent našim gledateljima poznat iz popularnih TV serija “Zakon i red“ i “24“. Sistem škole je rigorozan jer se mora proći audicija, intervju, castovi nakon svake godine... Ja sam završio peti semestar, posvećen isključivo biznisu, prošao sam već brojne stepenice za “show business for reason” - govori, dodajući kako je činjenica da je stranac ondje i prednost i mana istovremeno.
- Mana je moj izgled jer nemam “all American look“ (visok, plavokos, svijetlook), iako više nemam akcent stranca. Prvo pravilo glume ovdje je: nema loših, odnosno malih uloga jer je konkurencija velika i svatko je sretan da radi, pa tako najčešće glumce iz naše regije gledamo u ulogama ruskih kriminalaca ili mafijaša, ponuđene im po tipu, na što smo svi podijeljeni. Ja sam mediteranski tip, pa mogu tumačiti Izraelca, Španjolca, Argentinca, čak i Arapina te, naravno, lik s istoka Europe. To se mora prihvatiti, a na akcentu sam intenzivno radio da bih ga “popeglao“.
Je li mu se s 38 godina u Americi još uvijek moguće ozbiljno otisnuti u glumačke vode?
- Da, recimo, u seriji koja se bavi Istočnoeuropljanima aplicirao sam za ulogu poljskog trgovca oružjem. Na engleskom je, ali mogu imati blagi akcent, pa je to uloga za mene. Evo, baš prije mjesec dana otpočeo sam suradnju s menadžerom i dva agenta koji će me upućivati na dobre castinge. Sve me to jako veseli i, što je najvažnije, imam svoj biznis za život, koji mi omogućava da glumim ležerno i pritom se zabavljam.
Priznaje kako ga je na putu do ostvarenja njegova američkog sna božica Fortuna blagoslovila svojim poljupcem, međutim, kao po pravilu, na samim počecima bilo mu je teško.
Generalni stres
- Strašno mi je kad se toga sjetim, ali, na sreću, u danim trenucima ne razmišljaš, nego gledaš samo naprijed. Moji roditelji najbolje znaju da sam u generalnom stresu kad nemam novca. Osim toga, bilo mi je teško dok nisam vratio posuđeni novac. Sa zelenom kartom dobio sam pravo zaposlenja u SAD-u gdje, ako želiš, uvijek možeš naći posao. Da nisam ušao u teretanu, zaposlio bih se kao bartender baru ili u restoranu kao konobar jer nikada me nije bilo sram raditi bilo koji pošten posao, ali draže mi je ovako jer sam uvijek preferirao poslove koji imaju bolju perspektivu. Drugo što sam odlučio jest da želim raditi za sebe, biti sam svoj gazda i poslodavac. Nije mi teško ustajati u tri ujutro da bih počeo raditi u pet jer živim u New Yorku gdje se dobro osjećam. Kad nešto želim, idem ka cilju sa strašću koja mi pomaže svladavati prepreke. Da, nije mi bilo lako oprostiti se od obitelji, rođaka i prijatelja, pa otići u zemlju bez ikoga svog, ali pomogli su mi divni drugovi i sve se posložilo jer mi je valjda bilo tako namijenjeno - zaključuje.
Boji li se sagorijevanja od posla, boljke tipične za kapitalističke sustave poput Amerike?
- Ne radim više od jutra do mraka. Počinjem obično u šest ujutro i završavam najkasnije u 13 sati. To su individualni treninzi s klijentima, po mojoj vlastitoj metodi jer nastojim iz svog biznisa napraviti brend. Nakon posla u teretani vježbam, sam ili s frendovima, a onda se posvećujem glumi. Trenutačno sam u tri kazališna projekta koja sad razvijam, pa sam posvećen probama. Navečer se družim s prijateljima, nalazimo se na večerama bar dvaput tjedno, odlazim na predstave i izložbe, u pravom smislu riječi živim s umjetničkim New Yorkom, gdje su najbolji kazališni komadi, od West Enda do Broadwaya.
Druži li se više s našim ljudima ili se integrirao u život Amerikanaca?
- Od samog početka, kada sam šest dana tjedno radio po 12 do 16 sati, komunicirao sam najviše s klijentima s kojima sam do danas ostao u prijateljskim odnosima pa zajedno idemo na odmor, organiziramo zajedničke vikende, odlazimo na večere. Naravno da u tom krugu ima emigranata poput mene, ali svi smo iz različitih miljea. Najviše se družim s manekenkom Julijanom Nydhal i bosanskohercegovačkom kreatoricom Selmom Strafinger koje ovdje jako dobro rade, zatim s Elom Miše, kćeri hrvatske pjevačice Tomislave Miše, koja je također glumica pa razmjenjujemo iskustva. Imam i mnogo prijatelja Amerikanaca koji se bave raznim profesijama - kaže.
Klijenti milijunaši
U koju američku klasu spada život kojim živi?
- Definitivno u srednju klasu. Moji klijenti su više i visoke klase, pod čime smatram ljude koji zarađuju minimalno dva do tri milijuna dolara godišnje. To su financijeri kojih je New York pun, iz različitih sfera bankarstva i ulaganja, s obiteljskom tradicijom generacijama unatrag i s po nekoliko biznisa. Ja svoj život smatram normalnim za njujorške prilike, što znači da ne kuham doma, izuzev za prijatelje ili kad mi se jede nešto hrvatsko što ne mogu naći u restoranima ili mi se ne da izlaziti, pa sam vani bar 3-4 puta tjedno na večeri, a svaki dan na ručku jer ne stignem kući. Mogu si priuštiti jednom do dvaput godišnje otići kući u Hrvatsku i uz to desetodnevni godišnji odmor u Južnoj Americi, na Karibima ili nekoj drugoj egzotičnoj destinaciji. Ne moram razmišljati mogu li si priuštiti nešto poput cipela, odjeće ili bilo čega što spada u normalan život, a ne luksuz. Nisam snob, pa ne moram živjeti na Manhattanu, nego sam unajmio dvosobni stan u Queensu u Astoriji. Doslovno sam dvije stanice metroom od Central Parka. Bitno mi je da živim dobro i komforno, a razliku novca čuvam za putovanja. Ne razbacujem se, ali daleko sam od visokog staleža - rezonira, pa nastavlja o svom statusu, dobivanju državljanstva, socijalnom i općenito o različitosti života i rada u SAD-u.
- Radim i plaćam porez, ali nemam američku putovnicu i pravo glasanja. Sa zelenom kartom nakon pet godina stekao sam mogućnost da zatražim državljanstvo, a nisam to učinio iz čiste lijenosti jer je to proces koji traje: moraš se prijaviti, aplicirati, položiti neke testove. Ove godine naći ću vremena pa ću to obaviti, iako i ovako mogu ovdje nesmetano živjeti i raditi do kraja života, ako hoću. Za razliku od Hrvatske, ovdje dobivamo bruto plaću od koje sami možemo izdvajati za zdravstveno, što ja činim za sebe i svoje radnike. Što se tiče osnivanja tvrtke, svoju dokumentaciju sredio sam doslovno za pola sata na internetu. Birokracija je ovdje na optimalnom nivou pa tako ja kao mali biznismen brzo i efikasno mogu dobiti bankovni zajam, a čak i ako im ostanem dužan, neće mi blokirati račun nego me pozvati na sastanak da ljudski dogovorimo način otplate, kad god to bilo. Tako stimuliraju daljnji razvoj biznisa i čuvaju radna mjesta. Apsolutno su okrenuti čovjeku koji želi raditi i prosperirati. Amerika je doista zemlja perspektive, sve ostalo su isprike za neuspjeh koje smo mi Hrvati skloni tražiti. Ni to što si stranac nema veze jer znam ljude koji su ovamo došli prije pedesetak godina bez ičega, pa su sad milijarderi. Zapravo obrnuto, bez obzira na to odakle si, ako si radišan i uspješan, ponudit će ti državljanstvo i najbolje moguće uvjete da ostaneš u zemlji i plaćaš im porez. Naravno, lakše je ako si bijel, obrazovan i muško, ali te socijalne razlike postoje svugdje.
Život si je već u mnogočemu posložio kako mu odgovara, ali ne zna štedjeti, tvrdi.
- Nakon što sam vratio novac koji sam posudio za dolazak, platio sam si iznimno skupu glumačku školu. Ulažem u sebe, u nekretnine u Hrvatskoj, a plan i cilj mi je uštedjeti kako bih osnovao obitelj.
Hvata li ga nostalgija za domom i gdje vidi svoj budući život?
Američko državljanstvo
- Hrvatska je moja domovina i bit ću Hrvat čak i kad postanem američki državljanin. Moj brat ima malo dijete, a roditeljima se teško organizirati za dalek put do mene, pa me još nisu posjetili, ali radimo na tome. Volio bih glumiti na hrvatskom, napraviti neku američko-hrvatsku koprodukciju, dovesti američke producente u Hrvatsku da osjete našu kulturu jer žalosti me što ne znaju za našeg Marina Držića i druge vrijedne autore. Ne bih više volio živjeti isključivo u Hrvatskoj jer, kako sam kazao, želim osnovati obitelj, i to kao “single parent“, odnosno samohrani roditelj, isprva biološkog djeteta, a potom posvojenog. Svoju djecu ne želim izložiti tom novom konzervativizmu koji se događa kod nas posljednjih godina. Hoću da moji klinci odrastaju držeći se za ruke s bijelom, crnom i djecom crvene boje kože, da imaju prijatelje s mamom i tatom, ali i s dvije mame, dva tate ili samo jednim roditeljem. Bilo bi me strah vratiti se s njima u Hrvatsku gdje u 21. stoljeću to nije normalno.
(Fotografije: Marijana Marinović i Constance Jaegi)