Doba je hladnog rata. U državi Washington rađa se Richland, grad sretnih i sigurnih ljudi s visokim plaćama, najboljom zdravstvenom zaštitom i ostalim beneficijama američkoga sna. Istodobno, s druge strane Željezne zavjese, u bespućima Urala, nastaje grad Ozersk, hladnoratovski blizanac Richlanda. No, kao u svim utopijama, oba grada kriju istu mračnu tajnu. U njihovoj blizini su nuklearna postrojenja za proizvodnju plutonija: sovjetski Majak i američki Hanford, gdje je proizvedena atomska bomba “Debeljko” (Fat Man), što je 9. kolovoza 1945. godine bačena na japanski grad Nagasaki. U nuklearnom postrojenju Majak dogodit će se 1957. godine akcident koji će ozbiljno utjecati na zdravlje okolnog stanovništva, a tijekom četiri desetljeća Hanford će ispustiti u sretnu i mirnu zajednicu u Richlandu i njegovoj okolici dvostruko više radioaktivnosti nego što se oslobodilo tijekom havarije Černobila...
Ovo je ukratko sadržaj nedavno objavljene knjige “Plutopia: Nuclear Families, Atomic Cities, and the Great Soviet and American Plutonium Disasters”, autorice Kate Brown, profesorice povijesti na Sveučilištu Maryland. - Počela sam pisati ovu knjigu nakon što sam posjetila zonu oko Černobila, i o tome napisala članak. Urednik mi je predložio da napišem knjigu o Černobilu. Pomislila sam tada kako je o Černobilu već napisano mnogo knjiga, no nastavila sam istraživati - rekla mi je Kate Brown, čija je specijalnost sovjetska povijest.
Odlaganje otpada
- Bila sam iznenađena kad sam spoznala da su postojala dva mjesta u svijetu na kojima je, ovisno o tome koga pitate, ispušteno od dva do deset puta više radioaktivnih izotopa nego u Černobilu. No, malo ljudi za to zna. Tako sam odlučila napisati knjigu o nuklearnim postrojenjima Hanford i Majak - dodala je Brown.
Zanimalo me zašto svi znaju za Černobil i Fukushimu, a tek malobrojni za Hanford i Majak.
- Nesreće u Černobilu i Fukushimi dogodile su se u jednom danu, kamere su to snimale, a svijet je gledao. Malo je ljudi čulo za plutonijske katastrofe u Majaku i Hanfordu jer su to bila usporena događanja koja su se odvijala desetljećima - rekla je Brown. - Tamo je bilo malo jakih eksplozija pa većina ispuštanja nisu bili akcidenti, nego svjesno odlaganje radioaktivnog otpada u obližnji okoliš, gdje su ljudi živjeli i radili. Odlaganje radioaktivnog otpada u otvorene jame, ribnjake, rijeke, močvare te ispuštanje radioaktivnosti u zrak bio je dio normalnog radnog reda i u sovjetskom i u američkom postrojenju tijekom četiri desetljeća njihova rada - dodala je Kate Brown, istaknuvši kako su Hanford i Majak bile “dizajnirane katastrofe”.
Granice moći
- Drugi razlog zbog čega ljudi ne povezuju Hanford i Majak s katastrofom je taj što su američki i sovjetski lideri uz te plutonijske reaktore podigli ugodne i prosperitetne gradove, ekskluzivno za djelatnike nuklearnih postrojenja. Iako su većina tih ljudi bili obični radnici, bili su dobro plaćeni i živjeli su kao profesionalci iz srednje klase. Njihova su djeca išla u najbolje škole, imali su odličnu medicinsku skrb, divna kazališta, parkove i dobro opskrbljene trgovine - ispričala je Brown. Ona je tijekom istraživanja spoznala kako djelatnici Hanforda i Majaka nisu bili posebno zabrinuti da će se razboljeti zbog zračenja ili da bi mogli stradati tijekom nekog akcidenta.