Antiteroristička jedinica Lučko nesumnjivo je najpoznatija od ukupno četiri Specijalne jedinice policije koje postoje u Hrvatskoj te se smatra i najelitnijom. Ova legendarna postrojba sutra slavi svoj 25. rođendan, a dan kada je osnovana predstavlja i rođenje hrvatske oružane sile.
U povodu te velike obljetnice, reporteri Jutarnjeg lista proveli su nekoliko dana u bazi ATJ-a, blizu naplatnih kućica u Lučkom. Već pri upoznavanju sa specijalcem koji će nam biti svojevrsni vodič tijekom našeg boravka postaje jasno da se pripadnici ATJ-a biraju najprije po karakteru. Riječ je o otvorenim i pristupačnim ljudima, koji se rado šale, prepričavaju događaje i avanture, a sve to često je popraćeno salvama smijeha.
Visoko obrazovani
Kako sami kažu, oni su ljudi kao i svi drugi. Većina je oženjena i mnogi imaju djecu te ih muče slični problemi s kojima se suočavaju i brojni drugi građani Hrvatske, uključujući i one financijske. Unatoč mitu o velikim plaćama, osnovica plaće specijalca iznosi svega nešto više od 5000 kuna, a čak i s dodacima je za većinu tek nešto viša. Jedino zapovjedni dodatak osigurava nešto bolja primanja. Zaista je razočaravajuće da država svoju najbolju antiterorističku jedinicu plaća manje negoli Grad Zagreb svoje vozače javnog prijevoza.
No unatoč malim plaćama, ono što izbija iz njih je ljubav prema pozivu koji su odabrali, sa svim rizicima i nedaćama koji on nosi sa sobom. Svi stalno usavršavaju svoja znanja i vještine, ali i mnogo ulažu u obrazovanje. Većina pripadnika ATJ-a su visoko obrazovani, a neki imaju i po dva fakulteta. Dvojica pripadnika čak su završila i Ratnu školu HV-a, najvišu vojnu obrazovnu instituciju u Hrvatskoj.
U razgovoru s njima jasno je koliko su ponosni na svoju postrojbu i svoje prethodnike te rado spominju povijest jedinice, koju su nam pobliže opisali.
Povod osnivanju ATJ-a dao je incident kada su borbeni zrakoplovi MiG-21 Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva presreli helikoptere Bell 212 s hrvatskim policajcima koji su letjeli prema Kninu. Pod prijetnjom obaranja, helikopteri su prisiljeni na povratak u Zagreb, a kao izravnu posljedicu ovog događaja, predsjednik Tuđman donio je odluku o ustrojavanju specijalne antiterorističke postrojbe.
Selekcija je provedena među sudionicima programa Prvi hrvatski redarstvenik, i samo su najbolji izabrani za novu antiterorističku postrojbu koja će biti smještena u Lučkom.
Upravo su prvi pripadnici ATJ Lučko odabrani da čuvaju najviše državne dužnosnike u to ratno doba, uključujući i predsjednika Tuđmana. No, kada se zbio Krvavi Uskrs, svi pripadnici koji su bili na tjelohraniteljskim dužnostima pridružili su se svojima suborcima na terenu. Tijekom rata 18 njihovih pripadnika položilo je svoje živote za domovinu.
ATJ Lučko bila je prva hrvatska borbena jedinica, uz specijalnu postrojbu smještenu u Rakitju, koja je kasnije izrasla u 1. gardijsku brigadu.
Foto: Sandra Šimunović/CROPIX
Pokazne vježbe
Danas ATJ izvršava zadaće koje su prezahtjevne ili preopasne da bi se s njima nosila temeljna ili interventna policija. Tu je prije svega riječ o rješavanju talačkih situacija, zabarikadiranih osoba te terorističkih prijetnji ili napada. Koliko su dobro uvježbani, svjedoči i činjenica da niti jedan specijalac nije poginuo u akciji od završetka rata, unatoč bezbrojnim intervencijama u tih 20 godina. Za našeg boravka u bazi imali smo prilike pratiti i uvježbavanje pokazne vježbe koja će biti sutra izvedena za visoke uzvanike i goste. Svi se maksimalno trude, a nakon svakog segmenta vježbe instruktori je analiziraju i ispravljaju eventualne pogreške. Uistinu je impresivno gledati kako specijalci reagiraju na simuliranu zasjedu, izvlače štićenu osobu ili upadaju u objekte s tla i iz helikoptera tehnikom brzog konopa. Uvježbanost i operativna disciplina su izvrsni, i sve teče bez ikakvih zastoja.
Udar lavine
Također smo imali priliku promatrati i pokaznu vježbu pratnje novca. Naime, među svoje redovne zadaće ubrajaju i pratnju i osiguranje golemih svota novca Hrvatske narodne banke. Još jednu redovnu zadaću izvršavaju ronioci koji tragaju za nestalima i izvlače tijela iz voda. Svaki put kada se u medijima pojavi vijest o pronađenom tijelu u nekoj rijeci, jezeru ili u moru, najčešće su upravo ronioci ATJ-a ti koji su ga pronašli, svaki put riskirajući svoje živote. Koliko je to opasna zadaća svjedoči i to da se do sada nekoliko specijalaca utopilo tragajući za tijelima nestalih.Traganje i spašavanje na nepristupačnim terenima provode alpinističke postrojbe, koje su specijalizirane za djelovanje u planinama. Upravo su oni pronašli ostatke Cessne koja se prije šest godina srušila na Velebitu. U nemogućim uvjetima, specijalci su izvlačili posmrtne ostatke poginulih pilota s najviše hrvatske planine. U jednom trenutku udarila ih je i lavina te za sobom povukla jednog specijalca, pritom ga teško ozlijedivši. Njegovim kolegama je trebalo šest sati da bi ga donijeli na sigurno. U samoj bazi, oko tri sata dnevno posvećeno je sportu i tjelesnoj pripremi. Gotovo nema sporta kojim se pripadnici ATJ-a ne bave. Od ping-ponga, preko nogometa do košarke, kao i brojnih drugih aktivnosti, na sportskim borilištima uvijek je nazočan izraženi natjecateljski duh. Kako sami kažu, nitko ne voli gubiti, bez obzira na to o čemu se radi, a revanši su sastavni dio svakog meča ili utakmice. Osim na sportskim terenima, pripadnici imaju i svoju teretanu. Do nje im je posebno stalo, jer su je u potpunosti morali opremiti vlastitim novcem, i nekim donacijama opreme, jer država im teretanu nije osigurala.
Upad u prostoriju
Svi pripadnici se obučavaju od temeljnih borilačkih sportova poput boksa, pa do vještina kao što su judo, jiu-jitsu i krav maga. Više pripadnika su i instruktori borilačkih vještina, a neki se tome posvećuju toliko da u privatno vrijeme vode treninge i u civilnim klubovima.
Kako, pak, izgleda upad specijalaca kada si na pogrešnoj strani, imao sam prilike sam iskusiti preuzevši ulogu naoružanog, zabarikadiranog počinitelja koji se ne želi predati. Čak i kada se zna kroz koji ulaz i kada će specijalci upasti u prostoriju, nemoguće ih je zaustaviti. Nakon svega nekoliko sekundi razmjene vatre, specijalci su me neutralizirali pogocima simulacijskim streljivom. U drugom sam pokušaju imao taoca, ali rezultat se nije promijenio.
Poučen iskustvom, nakon nekoliko trenutaka odlučio sam se predati. Spušten sam na pod, imobiliziran i temeljito pregledan, kao uostalom, i moj talac. Naime, kada rješavaju talačke krize, specijalci ne mogu biti sigurni da talac možda ne surađuje s otmičarem, ili mu je možda i partner, a talačka situacija samo gluma. Zbog toga se s taocima postupa jednako oprezno kao i s otmičarem, dok se ne utvrdi da nisu opasni.
No, taktičko rješenje situacije zapravo je tek sredstvo krajnje nužde. Prvo pregovarači pokušavaju počinitelje navesti da se predaju. S jednim od njih smo također razgovarali.
- Osnovni cilj ATJ-a je spasiti sve živote, pa tako i život počinitelja ako je ikako moguće. Pregovarači se stalno obrazuju kako bi što uspješnije riješili krizne situacije. One nekada traju svega desetak minuta, a nekada se pregovara i po 30 sati. No, dok god počinitelj ne predstavlja prijetnju drugima i ne ponaša se agresivno, pregovarači će ustrajati u svom trudu i taktički tim neće u akciju - kaže.
Taktički tim uvijek pokrivaju snajperisti. No, da bi otvorili vatru, dopuštenje mora dati ministar unutrašnjih poslova osobno. To je problematično, jer treba mnogo vremena u situaciji kada se odluke donose u nekoliko sekundi, a ministar nikada ne može imati uvid u taktičku situaciju kakav imaju ljudi na terenu. Elitu unutar elite čine specijalci ronioci. Oni pretražuju jezera, rijeke i more u potrazi za nestalima te izvlače njihova tijela u najtežim uvjetima. Također uklanjaju minsko-eksplozivna sredstva iz voda ili ih uništavaju. Pod vodom provode sate, najčešće u uvjetima male ili nikakve vidljivosti, u vodi koja često ima drastične temperaturne razlike raslojene po dubini.
Dobar dio opreme kojom raspolažu specijalci je problematičan pa su mnogi prisiljeni od ionako malih plaća izdvajati velika sredstva kako bi si sami kupili odgovarajuću opremu, o kojoj im može ovisiti život. Ono malo vrhunske opreme koja se pokazuje javnosti nema dovoljno.
Primjerice, standardnu pancirku specijalac ne može odjenuti samostalno, već mu treba pomoć kolege, a zbog lošeg dizajna ona jako otežava izlazak iz nekih tipova vozila, pa pritom čak i guši specijalca koji ju nosi.
Foto: Sandra Šimunović/CROPIX
Mobilni sonar
Suha ronilačka odijela stara su po desetak i više godina, a stara oprema roniocima može i ugroziti živote. Vrijeme zarona bi im značajno mogao skratiti i mobilni sonar za pretraživanje dna, koji također nemaju, a standardni je dio opreme u svijetu, pa i u susjednoj Sloveniji.
No posebno je frapantna činjenica da država pripadnicima ATJ Lučko nije osigurala čak niti dopunsko zdravstveno osiguranje, koje, primjerice, imaju svi vojnici, pa i redovni studenti. Studenti su također poznati po tome da ne trče pred naoružane zločince niti se spuštaju iz helikoptera da bi spašavali taoce, pa je zaprepašćujuće da specijalci imaju lošiju zdravstvenu skrb od njih.
Bez obzira na uvjete u kojima rade, specijalci iz Lučkog kažu da su se oni za taj poziv opredijelili iz entuzijazma i ljubavi. Kad stigne poziv za intervenciju, sve se zaboravlja i istog trena kreću u akciju. Ti izuzetni ljudi uistinu zaslužuju najbolju opremu i uvjete da rade svoj posao, ali bez obzira na sve, oni su spremni izvršiti svaku zadaću i suočiti se s bilo kojom prijetnjom. ATJ Lučko ostat će ono što je uvijek i bila: mač i štit naše domovine.