Godina je 1919. U mladoj državi Kraljevini Jugoslaviji priprema se donošenje Zakona o čuvanju narodnog zdravlja. Jedna od ključnih osoba u izradi toga zakona jest hrvatski liječnik dr. Andrija Štampar, šef Odjeljenja za javnu, rasnu i socijalnu higijenu Ministarstva narodnog zdravlja u Beogradu (jedno od prvih ministarstava zdravlja u Europi). Obrazovan u Beču, Štampar je entuzijastički nastrojen prema eugenici, novoj i popularnoj znanosti o popravljanju rase. Stoga predlaže da se u budući zakon uvrste dva eugenička članka:
1. Nitko ne može stupiti u brak, ako nije pridonio svjedodžbu državnog liječnika, da je zdrav i za brak sposoban.
2. Ne može stupiti u brak lice, koje je duševno zaostalo, duševno bolesno, padavičavo ili boluje na otvorenoj tuberkulozi.
Dozvola za brak
Nadalje, Štampar predlaže da “spolno bolesna osoba ne smije sve dotle stupiti u brak, dok nije donijela svjedožbu od dvojice uredovnih liječnika, da je ozdravila i da bolest nije nasljedna”.
Štamparovi zakonski prijedlozi nikad nisu stupili na snagu, a on se nakon nekoliko godina distancirao od eugeničkih ideja. Kasnije je postao jedan od lidera Svjetske zdravstvene organizacije (koja i danas koristi Štamparovu definiciju zdravlja kao stanja potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnosti bolesti) te utemeljitelj sustava javnog zdravstva ne samo u Hrvatskoj nego i u nizu zemalja. Štamparova eugenička epizoda, nepoznata širokoj javnosti, samo je dio zanimljive doktorske disertacije o eugenici u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća Martina Kuhara (30), znanstvenog novaka na Odsjeku za povijest medicine HAZU.
- Štampara se dovodilo u kontekst eugenike, koliko mi je poznato, dva puta. Prvo je moja mentorica prof. Stella Fatović-Ferenčić pronašla eugeničke teze u kontekstu analize njegova metaforičkog govora o socijalnoj medicini i javnome zdravstvu. Zatim je britanski povjesničar Rory Yeomans, po meni pretjerano, Štampara okarakterizirao kao jednoga od vodećih eugeničara međuratnog razdoblja u Jugoslaviji - rekao je Martin Kuhar koji će uskoro svoj doktorat braniti na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. - Yeomans je analizirao samo neke od Štamparovih radova i čitao ih, po meni, tendenciozno. Ipak, nema dvojbe da je Štampar bio zagovornik eugenike u razdoblju od 1918. do 1925. godine, da je predlagao da se uvede zabrana ženidbe za određene kategorije stanovnika poput epileptičara i duševno bolesnih te onih sa spolnim bolestima i aktivnom tuberkulozom, te da je pratio eugenička zbivanja u inozemstvu - pojasnio je Kuhar, koji diplomirao medicinu te stekao diplomu prvostupnika iz filozofije i antropologije. Njegov doktorat, čiji je sažetak predstavio u predavanju na Otvorenim danima HAZU, prva je disertacija ne temu eugenike u nas.
Pravničke debate
- U Hrvatskoj se o eugenici općenito zna malo, a kamoli specifično o hrvatskoj eugenici. Dosadašnja su istraživanja bila ograničenog zahvata u tematiku, i često su se osvrtala samo na kasnije faze hrvatske eugenike. U svojoj sam se disertaciji koncentrirao na eugeniku kod hrvatskih liječnika, ne samo zato što je disertacija prijavljena na Medicinskom fakultetu, nego i zato što su, kao i u nekim drugim zemljama jugoistočne Europe, upravo liječnici bili nositelji eugeničke misli. Treba imati na umu da je eugenika kroz cijelu prvu polovinu 20. stoljeća, bez obzira na poneke kritičare, smatrana legitimnom disciplinom, i u istraživačkom i u praktičnom smislu - pojasnio je Kuhar.
Kontroverznu znanost eugeniku utemeljio je u 19. stoljeću Francis Galton, bratić Charlesa Darwina i jedan od najekscentričnijih znanstvenika u povijesti. Galton je smatrao da je glavna zadaća eugenike “obuzdati stopu rađanja tjelesno i umno zaostalih te poboljšati rasu poticanjem ženidbe najboljih loza u mladoj dobi”. Zalagao se za sterilizaciju tjelesno i umno zaostalih govoreći da “ono što priroda čini slijepo i okrutno, čovjek može učiniti smišljeno, hitro i dostojanstveno”. Eugeničke su ideje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća zainteresirale mnoge liječnike u Europi, ali u SAD-u. Iako je Hrvatska bila na periferiji europskih intelektualnih i znanstvenih događanja, eugeničke ideje prodrle su i kod nas.
- Prva faza hrvatske eugenike karakterizirana je pravničkim debatama o ulozi biologije u oblikovanju kriminalnog uma. Mnogi su se pravni stručnjaci očitovali o ovom pitanju, često se priklanjajući kompromisnom rješenju: biologija zaista jest odgovorna za nastanak kriminalnog uma, ali samo do jedne razine. Ona je bila, u nekim slučajevima, nužan preduvjet, no sama po sebi nije mogla objasniti mnoge pojave kriminala. Za to je trebao utjecaj socioekonomskih okolnosti, koje su imale barem jednako utjecaja kao i nasljedstvo - rekao je Kuhar. Zatim se osvrnuo na prvog protagonista hrvatske eugenike, liječnika iz provincije Frana Gundruma. Rođen u bogatoj i konzervativnoj obitelji u Oriovcu, Gundrum je studirao u Beču, a radio je u Slavonskom Brodu, u Bugarskoj te u Križevcima.
- Bez obzira na konzervativizam, Gundrumove su istraživačke teme bile avangardne za njegovo vrijeme. Tako je 1907/1908 napravio istraživanje o prostituciji u Hrvatskoj, što je bila pionirska studija i na europskoj razini - kazao je Kuhar. - Gundrum je za svoje istraživanje osmislio anketu u kojoj su se našla standardna pitanja, o dobi, nacionalnosti, religijskom opredjeljenju, ali i kontroverznija o obitelji prostitutke, alkoholizmu, pa čak i o dobi i okolnostima gubitka djevičanstva. Ukratko, u tom je istraživanju pokušao analizirati koliko su za pojavu prostitucije odgovorni izvanjski faktori poput siromaštva ili alkoholizma, a koliko nekakva biološka predispozicija - dodao je Kuhar.
Nakon što je Gundrum neuspješno pokušao svoje istraživanje obaviti službenim putem, odlučio je privatno poslati anketu svojim kolegama liječnicima u 81 oblast, a odgovor je dobio čak od njih 77.
(...)