Dvadesetog kolovoza 1977, iz američke je baze Cape Canaveral na Floridi u svemir izbačena raketa Titan Centaur koja je na nosu - kao obično - imala svemirsku kapsulu Voyager. Tog puta, međutim, zadaća Voyagera nije bila da mi zemljani saznamo nešto o drugim planetima. Upravo suprotno - ovaj Voyager imao je zadaću da drugi nešto saznaju o nama. Na vršku nosa letjelice nalazio se metalni stožac veličine keramičke vaze u kojem je bilo pohranjeno sve ono što su ideatori projekta držali da svemirci moraju saznati o ljudskoj vrsti: obris i proporcije ljudskog tijela, struktura DNA i crtež zemljinog sustava, uzorci zemaljske umjetnosti i glazbe. Ljudska vrsta, u očajničkoj žudnji da komunicira, u ustreptaloj potrebi da ne bude sama, poslala je taj modul u svemir, u nepregledni ambis kojim i danas negdje luta.
Tragovi inteligencije
Na neki način, i hrvatska kultura stoljećima gori u sličnoj želji da bude upoznata. Od kanonskog zapadnog svijeta nas, doduše, ne dijeli svemirsko bespuće nego tek jedno plitko more i jedna granica južno od Trsta i Graza, ali naša neuslišana žudnja da budemo upoznati jednako je gorljiva kao ona tvoraca Voyagera 2. U njeno ime, toliko smo puta visjeli zapadu o ramenu, tumačeći da smo i mi zapravo “kao oni”, te da i ovdje ima tragova “inteligentnog života”.
No, kad bi mi kao narod i zemlja morali sačiniti “svoj Voyager”, poslati sondu u Pariz, London i Berlin u koju bismo utrpali ono najvažnije što bismo htjeli da se zna o nama, čime bismo napunili tu nacionalnu Noinu arku? Pitanje je utoliko zanimljivo, jer odgovor koji dajemo govori nešto i o nama. “Naš voyager” danas sigurno nije isti kao što bi bio pred deset ili trideset godina, a trpajući svoju sondu za svemir ponešto govorimo i o svojim današnjim preferencijama.
Dvije zvijezde
Tražeći imaginarni “hrvatski voyager” obratili smo se osmorici istaknutih i multidisciplinarnih hrvatskih intelektualaca, kojima smo pridružili nas dvojicu novinara Jutarnjeg lista. Nas deset imalo je zadaću odabrati svojih deset eksponata za hrvatsku Arku. Rezultati su očekivani, čak možda i više očekivani nego što smo mislili, te je - ako je po njima suditi - hrvatski intelektualni kanon čvrst i malo podložan dramatičnim promjenama.
U njemu su apsolutne zvijezde dvojica ljudi koje je u popis uvrstilo šest od deset anketiranih. To su Nikola Tesla i Miroslav Krleža, pri čemu je u Krležinom slučaju čak četvero uvrstilo isti tekst - “Balade Petrice Kerempuha” - što je i uvjerljivo najzastupljeniji književni tekst. Iza njih dvojice nalaze se Ivan Meštrović i Ruđer Bošković koji su navedeni četiri puta, te Faust Vrančić triput.
No, ako postoji nešto što gotovo svi anketirani drže predmetom nacionalnog ponosa, onda to nisu niti ljudi, niti knjige, niti autorska djela - nego gradovi. Urbane jezgre stalnih (ponajprije priobalnih) gradova spominju praktički svi anketirani. Samo se gradovi mijenjaju, od Dubrovnika i Korčule preko Trogira do Cresa.
Pridodaju li se tome pojedini spomenici poput Dioklecijanove palače ili (najspominjanije, čak triput) šibenske katedrale, ispada da hrvatska kultura izvorište svog ponosa najviše crpi u priobalnom, kamenom urbanitetu gotike, renesanse i baroka.
Manjak književnosti
Neki ljudi čije je mjesto u nacionalnom kanonu krupno, u anketi su prošli slabo. Ivo Andrić nije dobio ni jedan glas, Držić je začudo spomenu samo jednom, Gundulić dvaput.
Samo dvaput je spomenut i Marulić, tako da se čovjek pita u kojoj je mjeri splitskom humanistu naškodila svojevrsna “religijska eksproprijacija” i koliko je pao kao pobočna žrtva nepopularnosti crkve kod intelektualaca. Općenito, književnosti na popisu nema mnogo, premda su znatan dio anketiranih ljudi koji pišu knjige i/ili podučavaju o njima.
Glazbe je još manje, tek jedan Bersa, Papandopulo i Gotovac. Likovne umjetnosti kudikamo je više, no kao da je u njoj i kanon raspršeniji, pa uz nezaobilaznog Meštrovića nalazimo tu i gotičke slikare i geometrijsku apstrakciju i suvremenu instalaciju. Moderniteta i suvremenosti, međutim, u anketi je malo, po čemu se naša anketa uklapa u učestali obrazac suvremenih anketa o najboljim filmovima, knjigama, djelima. Postmoderna kao da teško inovira kanon, kao da joj je teško pojmiti da išta novonastalo može biti jednako važno kao klasika.
Veliki ljudi - emigranti
Tako u anketi ima svega dvadesetak činjenica nastalih nakon 1950., a i od njih je dvije trećine navelo samo troje anketiranih - Rajko Grlić, Rada Borić i ja. Pri tom je u tom novom kanonu očekivano dosta filma, ali su samo Branko Bauer i zagrebačka škola animacije dobili po više od jednog glasa. Ova anketa još nas jednom podsjeća na to koliko često su veliki ljudi ove kulture bili - nažalost - emigranti. Hrvatsku Noinu arku tako nažalost i prečesto čina stanovnici Mletaka (Držić), Milana (Bošković), New Yorka (Tesla), South Benda, Indiana (Meštrović), Rima (Klović), Napulja i Urbina (Laurana), Amsterdama (Ugrešić) ili Los Angelesa (Zdenko Gašparović). Očekivana je to nažalost slika u perifernoj i siromašnoj zemlji iz koje ste u ona doba morali odlaziti da biste radili kardinalske narudžbe, kao što i danas morate da biste razbijali atome u CERN-u.
Kultura malih ljudi
Možda i na utuk tomu, u anketi se pokatkad pojavljuju upravo skromna djela malih sredina i mikroskopskih budžeta koja, međutim, odaju pogled na svijet i osjećanje lijepog. Tako su se u anketi našli i suhozidi (dvaput) i ninska crkvica (dvaput), kao i glagoljica: sve radina i skladna djela kulture malih ljudi koja je rasla ispred nogu divova. Jurica Pavičić
Inoslav Bešker
novinar i pisac
Smatram da je, u ovako postavljenoj anketi, važnije uočiti što je naša zemlja pridonijela svijetu, nego sama sebi, što je dakle utjecalo na svjetsku povijest ili barem odjeknulo u svijetu. Vulgata, prijevod Biblije na latinski, definirao je srednjovjekovnu latinštinu i, još važnije, obilježio evropsku kulturu u posljednjih 17. stoljeća, elektromotor je presudno utjecao na privredu, daktiloskopija na pravdu, liburna svojedobno na komunikacije, Palača na klasicizam u Engleskoj i svijetu, a ostalih pet su neprijeporno uvršteni u svjetsku kulturnu baštinu (“Job” je uzet kao pars pro toto). Usredotočio sam se na ono što su stvorili stanovnici u granicama sadašnje Hrvatske , vodeći računa da tu nije bila tabula rasa prije dolaska Slavena. Da sam se odlučio za etničke Hrvate izvan hrvatskih granica, tu bi jamačno bila “Na Drini ćuprija” Ive Andrića, da sam se odlučio za ono što je važno unutar Hrvatske, tu bih svakako uvrstio Jurja Matejeva i još ponekoga.
Jurica Pavičić
novinar i pisac
U svoj izbor nisam uvrstio ljude koji su našijenci, ali su svoja djela proizveli u drugom kulturnom i ekonomskom kontekstu, poput Tesle, Boškovića i Laurane. U izbor sam se ponajprije trudio uvrstiti materijalne činjenice koje svjedoče o radu i proizvodnji. Hrvatska je bila i ostala kolonija, zemlja na tehnološkom i kulturnom rubu bez velikih dvorova i impozantnih narudžbi. Zato me nije zanimala visoka, dvorska kultura, zanimali su me artefakti koji svjedoče o trudu i ingenioznosti malog čovjeka, radnom etosu i osjećanju komunalnog reda. Više me dirne majušni, skromni konzervativizam Blaža Jurjeva, nego katedrale i dvorci. Ipak - napravio sam jednu iznimku, a to je Šibenska katedrala, jer je njena priča izuzetna: najljepše djelo naše renesanse zajedno su stvorili Talijan, Dalmatinac i Albanac. To je za mene hrvatska kultura. Unutar kulture 20. stoljeća, odabrao sam daleko najviše djela iz pedesetih i šezdesetih godina, jer mislim da je to jedino razdoblje hrvatske kulture kad je ona bila prvorazredna. Da mogu, sastavio bih popis samo iz djela tog razdoblja, pa bih dodao Vitićevu arhitekturu, Richterove stolice, Martinčeve kratke filmove, Vladu Kristla, Ivu Robića i baš čitav EXAT 51. Na popisu nema proze, za čim ne žalim mnogo. Žalim što nema pop-glazbe, ali nisam bio u stanju njenu povijest sažeti u jednu pjesmu.
Andrea Zlatar
sveučilišna profesorica i spisateljica
Sve zajedno, to je ljudskih ruku djelo. Nije hijerarhija. I kad bih mogla dodati jedanaesto djelo, bila bi to Dioklecijanova palača u Splitu. Možda je nisu sagradili “Hrvati”, ali su je sačuvali, u nju se upisali, ugradili. Stanuju u njoj, piju kavu ispred, žive s Dioklecijanom. Prošlost koja postoji u sadašnjosti. 1. Svjedočanstvo o spoju duhovnog i materijalnog, o odnosu svjetla, prostora i kamena (Crkva Sv. Križa); 2. Teorija o nedjeljivim, materijalnim česticama koje postavljaju temelje budućim teorijama o materiji i prostoru (Teorija o elementarnim česticama); 3. Izum značajan u tehničkofizikalnom smislu, a posebice u ideji slobodnog prostora (Padobran); 4. Sačuvana urbanističko-arhitektonska cjelina, s obilježjima mjere, jasnoće (Korčula); 5. Rezultat koji poništava teretnost kamena i upisuje rad ljudskih ruku u prirodu (Suhozid); 6. Jedna od predosnova za sve današnje bežične komunikacije (Izmjenična struja); 7. Jezična i književna konstrukcija koja snagom imaginacije proizvodi stvarnost (Balade Petrice Kerempuha); 8. Dokaz o povezanosti svijeta ljudskog i svijeta božanskog (Šibenska katedrala); 9. U njoj se spajaju jezično, ljudsko, animalno, bestijalno. Riječ, pojam, tijelo i figura. (Četvrta životinja); 10. Prostor koji harmonizira umijeće, umjetnost, mjeru i ljude (Trogirski trg).
Rada Borić
lingvistica i feministica
Lista je, dakako, obilježena mojom “rodnom usmjerenošću”, tako da sam na nju htjela upisati više no jednu ženu. Nažalost, njihov doprinos “proizvodima hrvatskog duha” nije povijesno zabilježen, iako mnogi materijalni i nematerijalni proizvodi pripadaju ženama. Evo kratkih objašnjenja. 1. Vizionarski um graditelja (Crkva sv. Križa u Ninu); 2. Proizvod vještog obrtničkog duha i počast nenadmašnom majstorskom umu (Radovanov portal); 3. Podsjetnik da ne smijemo zakopati velike snove (Padobran); 4. Možda najveći doprinos hrvatskoga uma svijetu (Izmjenična struja); 5. Vrhunac umijeća pisanja (Balade); 6. Proizvod briljantnog uma koji bi trebalo hitno brendirati (Grička vještica); 7. Proizvod koji je proslavio Podravku i Jugoslaviju (Vegeta); 8. Njezin um i duh poštuju čitatelji u Europi i svijetu (Baba Jaga...); 9. Kao dio Zbirke u pokretu Muzeja suvremene umjetnosti odaje počast feminističkom umjetničkom projektu (Ženska soba); 10. Hrvatski istraživački um na zvjezdanom nebu (Promjenjiva zvijezda Mirada).
Rajko Grlić
režiser
Vani me često pitaju “što je to Hrvatska?” Uz Jadransko more, kao najveću prirodnu ljepotu, ovo su neke od mojih preporuka onome tko želi nešto znati o ovoj zemlji. 1. Najuzbudljivija urbana tvorevina ovih prostora (Dubrovnik); 2. Čudesan spoj prirodnih zakona i ljudskog graditeljstva (Sv. Donat); 3. Najautohtonije hrvatsko jelo (Sir i vrhnje); 4. knjiga koja je u mnogima, svjesno ili nesvjesno započela put kreacije (Šegrt Hlapić); 5. Najzanimljiviji film najznačajnijeg hrvatskog režisera (Tri Ane); 6. Autohtona vrsta grožđa od koje se radi najmoćnije hrvatsko vino (Plavac mali); 7. Projekt grupe filozofa i sociologa kojim su 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća ovaj prostor ucrtali u misaonu kartu svijeta (Praxis i Korčulanska ljetna škola); 8. Najmaštovitiji hrvatski filmski proizvod (Zagrebačka škola crtanog filma); 9. Ljudsko viđenje veličanstvene snage Jadranskog mora (Ciklus jadranskih marina); 10. Novine koje su spasile čast Hrvatske (Feral Tribune).
Slobodan Prosperov Novak
povjesničar književnosti
Najradije bih u ovoj anketi bio izabrao deset tekstova koji su u nekoj posve osobnoj perspektivi samo meni najvažniji. Recimo da umjesto Krleže uvedem Željka Malnara, umjesto Tommasea Antuna Nemčića, umjesto Ruđera Boškovića jedno pismo njegove sestre Anice, umjesto Gundulića da navedem njegova sina, umjesto Držićevog Dunda Maroja da izaberem njegova urotnička pisma, umjesto Pilara Sudetine pjesme, umjesto Kombola Branka Vodnika itd. Nisam ništa od toga učinio jer danas nisam raspoložen niti za dekanonizaciju niti za osobni pogled. Ovih deset naslova preporučio bih ne za čitanje, nego kao odmorišta na putu jednog identiteta, kao mjesta koja su obilježila svoju epohu toliko da i našoj daju smisao. Štujući ih mogli bismo postići da nas se jednom ne stide naši potomci. Zbog mnogih drugih naših ne/djela će nas se stidjeti. Zbog ovih deset neće nikad.
Zvonko Kusić
predsjednik HAZU
Tu su i Lavoslav (Leopold) Ružička - prvi dobitnik Nobelove nagrade iz Hrvatske za kemiju, čija su najvažnija otkrića kemijskih struktura i svojstava na području organske kemije, u proučavanju kemijske strukture prirodnih spojeva, poput tarpena i spolnih hormona te Vladimir Prelog , dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, za radove na području organskih prirodnih spojeva i stereokemije, koji je razvio sintezu prvih kemoterapeutika.
Zbog ograničenosti prostora i broja velikana hrvatske znanosti i umjetnosti neki jednako zaslužni znameniti Hrvati morali su biti izostavljeni.
Od njih spomenuo bih neke: Juraj Matejev Dalmatinac, Juraj Julije Klović, Frane Petrić, Faust Vrančić, Ivan Gundulić, Josip Juraj Strossmayer, Dragutin Gorjanović Kramberger, Ranko Marinković, Vlaho Bukovac, Ivan Vučetić.
Ivo Škrabalo
Prepoznajem da je ova tema atraktivna za novine, ali svakako nimalo zahvalna za onoga koga pitate da odabere deset naj-artefakata ili pothvata iz hrvatske kulture (vjerojatno “od stoljeća sedmog”) koji bi trebali biti spremljeni u imaginarnu riznicu nacionalnog identiteta. Na takav upit - od danas na sutra - odgovor može biti tek improvizacija. Evo, nevoljko se odazivam na takav nezahvalan, premda intrigantan, poziv. 1. Sklop zidina i utvrda s poznatim kulama (Bokar, Revelin, Iv. Ivan, Minčeta), građen tijekom više stoljeća (Dubrovački miri); 2. Šest nezaboravnih stihova iz 'Dubravke' Ivana Dživa Gundulića, iznimni i inspirativni kao poezija, ali i kao popularno glazbeno djelo Jakova Gotovca (Himna slobodi); 3. 38. bakrorez u knjizi o 56 izuma i projekata raznih naprava 'Machinae nuovae' (Homo volans); 4. Bokelja istarskog podrijetla koji je s posadom od 9 momaka i jednog časnika oplovio svijet pošavši iz Antwerpena da bi ga okončao u Trstu (Plovidba oko svijeta); 5. Prvi hrvatski globtroteri (braća Seljan) 6. Uz 'Indijanci' (1928.) osobni izbor iz bogatog djela našeg najvećeg kipara monumentalnih djela (Zdenac života); 7) Dostojanstvene arkade Hermana Bolléa građene su već od 1879., da bi bile dovršene 1917. i u njima je počivalište većeg broja hrvatskih velikana (Mirogoj); 8. Najizvođenije djelo hrvatske muzičke literature u zemlji i inozemstvu (Ero s onoga svijeta); 9. Najomiljeniji hrvatski film koji je osvojio podjednako publiku i kritiku (Tko pjeva zlo ne misli); 10. Recentna autobiografska i beletristička knjiga polihistora Slavka Goldsteina iz koje se tragična zbivanja hrvatske povijesti XX. stoljeća mogu shvatiti bolje nego bilo kakvim parcijalnim historiogafskim proučavanjem (1941. godina koja se vraća).