Proučavajući hrvatske udžbenike iz nacionalne povijesti od 1918. godine do danas, imao sam osjećaj da gledam isti film, ali kad god bih ga ponovno pogledao, stvari su se izmijenile. Doduše, bili su isti glumci, isti događaji, ali posve drugačija interpretacija, kaže talijanski povjesničar Stefano Petrungaro u svojoj knjizi “Pisati povijest iznova”, upravo objavljenoj u izdanju Srednje Europe.
Zablude prošlosti
Baveći se uspoređivanjem događaja iz hrvatske nacionalne povijesti u školskim udžbenicima kroz 20. stoljeće, uočio je, naime, da je svaka nova država, režim, ideologija ili politička promjena u jednoj od četiriju državnih tvorevina kroz koje je Hrvatska prošla tijekom prošlog vijeka (Kraljevina Jugoslavija, NDH, socijalistička Jugoslavija te neovisna Hrvatska) reinterpretirala iste događaje i ličnosti, prilagođavajući ih datom političkom, ideološkom i nacionalnom trenutku. To je zanimljiva, istina ne samo hrvatska, osobina što je išla iz jednog u drugo političko i državno stanje, da bi svako prethodno smatrala pogrešnim i pogubnim.
Kako je Hrvatska u relativno kratkom vremenu, koje ne nadmašuje ni jedan ljudski životni vijek, promijenila toliko državnopravnih i ideoloških mijena i tvorbi da se, kaže Petrungaro, takvim zahvatima svaki put nastojalo izgraditi “novo” nacionalno sjećanje koje ne bi bilo potpuno strano njegovim primateljima, a kojim bi mogla “potvrditi vlastiti kontinuitet kroz prigodno probranu povijest”.
Petrungaro navodi da hrvatska povijest inzistira na “kontinuitetu državotvornosti”, pa je tako, nastavlja taj profesor s venecijanskog sveučilišta, recimo i odluka hrvatskog plemstva iz 1527. o izboru Ferdinanda Habsburškog za kralja prikazana kao “samostalna i suverena” kako bi se jasno ukazalo na neprekinuti slijed državnopravne tradicije.
‘Vjekovne težnje’
- U svojoj knjizi o uporabi i zloporabi školske povijesti, francuski povjesničar Marc Ferro napisao je da povijest kojoj poučavamo djecu i odrasle može štošta reći o identitetu dotičnog društva, odnosno da jasnije ukazuje na probleme vlastitog vremena nego na probleme razdoblja kojim se navodno bavi, evocirajući tako poznatu izreku Benedetta Crocea da je svaka historija zapravo suvremena historija - kaže hrvatska povjesničarka Snježana Koren.
Protagonisti nacionalne povijesti tako su svaki put prikazani na drugačiji način, pridaje im se različita važnost, mijenja se prostor koji zauzimaju u udžbeniku, neprestance mijenjaju identitet. Najpoznatije osobe iz prošlosti u jednom su trenutku tumačenja hrvatske povijesti bile projugoslavenski usmjerene ili pak klasno i socijalno svjesne, da bi, nestankom Jugoslavije, postajale gorljivi domoljubi u vjekovnoj borbi za hrvatsku nezavisnost.
Iz istih su razloga i tvorevine u kojima je bivala Hrvatska prolazile faze od vjekovne težnje hrvatskog naroda “za ujedinjenjem s ostalim narodima u zajednicu” do “Jugoslavije kao tamnice hrvatskog naroda”, od “Srba s kojima su Hrvati gotovo isti narod” do toga “da su Srbi mrzili sve što je hrvatsko”. Jedna od zanimljivosti jest da su često isti autori, u različitim okolnostima, ispisivali dijametralno suprotna stajališta i ocjene.
Neprikladne osobe
Usporedo s time, neka značajka pojedine osobe, ranije prešućena kao neprikladna, vraća se u njegov opis i čak posebno ističe, dok se postrance stavljaju, ili ih se potpuno prikriva, neki ranije veličani aspekti. U tom su smislu paradigmatični zahvati kakve doživljavaju ličnosti kao što su Ljudevit Gaj, Josip Jelačić, Josip Juraj Strossmayer te Stjepan Radić, ali i Jugoslavija, bilo monarhistička bilo socijalistička.
U udžbenicima se tako ogledaju svjetonazori, ideologije i vrijednosni sustavi koji su u danom trenutku dominantni ili se smatraju društveno poželjnima.
Petrungaro je, kaže Koren, analizirao udžbenike kao štiva u kojima je osnovna uporišna točka u analizi prošlosti zapravo sadašnjost, a u fokusu analize nisu bili “stvarni događaji” nego pamćenje o njima.
Zaključak do kojega je došao, a na koji ukazuju i razna udžbenička istraživanja kolektivnog pamćenja tijekom posljednjih dvadesetak godina, možda će za mnoge, a i treba, biti uznemirujući: sadržaji se u udžbenicima mijenjaju, ali dominantni pristup ostaje isti, pa su tako novi udžbenici mlade hrvatske države, koja se pozivala na demokraciju i pluralizam, koristili u prvoj polovici 90-ih 20. stoljeća iste one strategije u oblikovanju poželjnoga povijesnog sjećanja kojima su se služili i njihovi prethodnici iz komunističkog razdoblja, kaže Koren.
Čitanje udžbenika povijesti neke zemlje nije samo pregled njezine povijesti nego zapravo njeno “samoprikazivanje kroz prošlost”, napominje Petrungaro. Njegova knjiga, pak, prepuna je zanimljivih, kontroverznih, pa i bizarnih podataka. Izdvojili smo nekoliko najkontroverznijih likova i događaja koji potvrđuju pravilo da je znanost kakva je povijest ipak rastezljiv pojam koji se oblikuje prema političkim potrebama. No, treba napomenuti da to nije samo hrvatska slabost nego svjetski fenomen, jer jedan od projekata nacionalnih povijesti je da odgaja dobre pripadnike nacionalnog kolektiviteta.
Ljudevit Gaj: Jedan autor, dvije knjige i dvije istine o prvom ilircu
U Kraljevini Jugoslaviji lik Ljudevita Gaja, vođe ilirskog preporoda, prikazan je u izrazito pozitivnom svjetlu. Naime, on je, prema tadašnjim “udžbeničkim uzusima”, prvi glasonoša dragocjene jugoslavenske misli koje je Kraljevina ostvarenje.
Srkulj u udžbeniku iz 1930. piše “da se velika misao njegova, da od Hrvata, Srba i Slovenaca stvori jedan narod, narod ilirski, nije ostvarila”, ali autor hvali Kraljevinu koja je uspjela ostvariti taj “veliki cilj”.
Takva interpretacija Gaja i ilirizma bila je povijesna doktrina sve do 1941. godine, i dolaska ustaša na vlast, za koje isti taj Srkulj piše udžbenik u kojem sada o istome u novim političkim okolnostima piše kako Gajevo usmjerenje prestaje biti ilirsko, odnosno jugoslavensko, te postaje isključivo hrvatsko.
Pa je tako, piše Petrungaro, 1930. bilo rečeno da je Gaj “maknuo pregradu koja je dijelila Hrvata od Srbina”, sada 1941. godine “maknuo pregradu koja je dijelila Hrvata od Hrvata”. Gajev lik je kompromitiran jer je “zastranio uzevši mjesto domaćega hrvatskog, tuđe mrtvo ime ilirsko”. No, nakon još jedne ideološke promjene jedan u osnovi (hrvatski) nacionalni kulturno-politički pokret u socijalističkoj Hrvatskoj zadobit će nadnacionalnu dimenziju. No, već u prvim godinama postojanja neovisne Hrvatske Gaj postaje figura drugoga reda te ga se optužuje za političku i nacionalnu kratkovidnost. Ono što je nekoć bila nemjerljiva zasluga, sada je nedostatak pred kojim se pomalo i zatvaraju oči, kaže Petrungaro.
“Ilirski pokret bio je i ostao samo hrvatski nacionalni pokret koji će uspostaviti modernu hrvatsku naciju”, pišu Potrebica-Pavličević, 1992. U drugom se udžbeniku govori o “ilirskoj i panslavenskoj iluziji”, uz naglasak da pokret “nije stvorio ni veliki srpski narod, ni ilirski, ni jugoslavenski narod, nego je počeo smjerom tvorbe, odnosno konstituiranja modernih naroda na temelju razlika u državnoj, kulturnoj, društvenoj i gospodarskoj povijesti”.
Ban Josip Jelačić: U socijalizmu negativac, a 90-ih velik patriot
Ban Josip Jelačić doživljavao je najveću preobrazbu tijekom vremena. Tako se na počecima Jugoslavije hrvatskom banu ne posvećuje velika pažnja. No, kako je Kraljevina postupno jačala, tako je i važnost Jelačića sve više rasla, i to upravo u “službi projugoslavenske ideje”. Pa se njegove vojne akcije, piše Petrungaro, protiv Ugarske predstavljaju kao “bojevi u kojima su zajedno ratovali Hrvati i Srbi”. Štoviše, poseban se naglasak stavlja na postrojbe koje je srpski kralj Petar I. poslao, kako je stajalo u službenoj povijesti, “u pomoć svojoj braći”. Naime, trebalo je dokazati vjekovnu slogu koja je vladala među jugoslavenskim narodima. Posebno se naglašavalo da je novoga bana u znak sloge Hrvata i Srba ustoličio patrijarh Rajačić. No, kako je Kraljevina propala, tako su isti pisci udžbenika Jelačića po hitnom postupku promaknuli među junake hrvatske povijesti, a u skladu s tadašnjom političkom situacijom naglašavaju se kao pozitivna osobina “i njegove diktatorske ovlasti” te se i niz njegovih vojnih uspjeha vrtoglavo povećava.
Osim toga, i patrijarh Rajačić odlazi u ropotarnicu povijesti. U socijalističkim se udžbenicima uloga bana Jelačića opet umanjuje, a on postaje čak negativni, premda minorni lik. No, nakon raspada Jugoslavije i Jelačić se ponovno vraća u hrvatsku povijest na velika vrata, kao borac za hrvatsku stvar te vojskovođa pobjednik. No, u najnovijim udžbenicima, kaže Petrungaro, Jelačić se ipak svodi u realne okvire: njegove odluke, pa i one najpopularnije poput ukidanja kmetstva, jasno su kontekstualizirane i obrazložene, a podsjeća se i da ih je potvrdio Sabor. Kakvog li preokreta u usporedbi s diktatorskim ovlastima koje su banu pripisivali ustaški udžbenici, naglašava Petrungaro.
Biskup Josip Juraj Strossmayer: Slavljen, prešućivan, marginaliziran...
Najveću “udžbeničku metamorfozu doživljavao je biskup Strossmayer”, koji zbog toga ispada najkontroverznija, ali i najnedosljednija hrvatska politička ličnost. Kakva “zbrka” - katolički biskup, ali ne baš bezuvjetno suglasan s Rimom, ne može mu se zanemariti da je znameniti Hrvat, ali na “nesreću i jugoslavistički nastrojen”. Doduše, on je govorio o tome gotovo 40 godina prije osnivanja zajedničke države, i to na osnovama koje on nije zastupao! No, tko mu je kriv!
Naime, njega su slavili, pa prešućivali, pa zatomljavali, marginalizirali, nikako da mu se nađe adekvatna pozicija jer je, izgleda, svakom režimu smetao.
Tako je, piše Petrungaro, u dvadesetogodišnjem razdoblju kraljevske Jugoslavije lik znamenitog đakovačkog biskupa prošao trnovit put: na samom početku “nove države” odabran je za njezina kulturnog i političkog prethodnika, no 1929. godine, nakon puča kralja Aleksandra i uvođenja apsolutističke diktature, nove političke okolnosti oduzele su mu tu mesijansku ulogu koja je dana prije svega članovima vladajuće dinastije. No, ostaje mu zasluga oko Akademije i ipak ostaje “naš veliki mecena” ili “veliki dobrotvor”, ali i “jedan od najvećih Hrvata u novije doba”. U izdanju udžbenika iz 1934. nema više odlomka o Strossmayeru. Slična pozicija održat će se i u NDH koja ga, iz jasnih razloga, posve marginalizira.
U socijalističkim udžbenicima posrnuli biskup donekle uspijeva povratiti izgubljeni status, ali će i tamo, kaže Petrungaro, biti oklijevanja. Kako je bio “jugoslavenski” nastrojen, tako se taj detalj isticao, ali imamo jedan feler - bio je biskup pa je u prvim godinama socijalističke Jugoslavije to bila poprilična smetnja promoviranja u “figuru novoga jugoslavenskog heroja”. No, zato je, u skladu s tadašnjom antiklerikalnom politikom, rado isticano da je na crkvenom saboru u Rimu (1869. i 1870.) ustao protiv dogme o nepogrešivosti pape”. U samostalnoj Hrvatskoj Strossmayer opet nije najpopularnija osba, ali u tom procesu kroatizacije-dejugoslavizacije i Strossmayer od uvaženog “jugoslavista” postaje neprijeporni “hrvatski domoljub”.
Stjepan Radić: Ušao u savez sa Srbima zbog plemenitih ideala
Atentat na HSS-ove zastupnike u jugoslavenskoj skupštini, u kojem su ubijeni Antun i Stjepan Radić, u “starojugoslavenskim” se udžbenicima prešućuje. No, zato taj čin zauzima jedno od središnjih mjesta u udžbenicima NDH, ali ne toliko zbog braće Radić koliko zbog potrebe da se dokaže antihrvatski karakter prethodne države.
Tako je pobjeda Radića i Stranke prava na izborima 1920. u udžbenicima NDH ostvarena “samo s programom nezavisne hrvatske države”. U takvim okvirima atentat postaje “prirodan” i logičan ishod. Tako su udžbenički naslovi “Pokolj Hrvata u beogradskoj skupštini”, “Pokolj hrvatskih narodnih zastupnika”. Ti naslovi pažnju ne usmjeravaju toliko na Radića, koliko naglašavaju “beogradski udar na Hrvate”.
U udžbenicima SR Hrvatske braća Radić ostaju u fokusu, samo se kontekst atentata mijenja. Oni su i nadalje pozitivne ličnosti, ali sada iz drugih razloga. Tako sada odjednom, slično kao i kod Strossmayera, otkrivamo njihov određeni antiklerikalizam. Od “hrvatskih zastupnika” braća Radić postaju “HSS-ovci”. U udžbenicima nakon pada Rankovića, ali prije pada Savke i Tripala atentat je prikazan izrazito dramatično, ali ipak uperen na jednu osobu: “Organizirali su atentat na Stjepana Radića”, ali 1974. stoji da je “pucao na grupu poslanika HSS-a”. Petrungaro u tome vidi strožu kontrolu nacionalnog izražavanja u hrvatskim udžbenicima nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1971. Doduše, sada ubojice nisu nacionalno određeni (Srbi), već su politički detektirani kao “kraljeva klika” i pripadnici “monarho-fašističke diktature”. No, zato se ističe da su nakon atentata održane demonstracije, a “najveću je organizirao KP s Titom na čelu u Zagrebu!” U neovisnoj Hrvatskoj Radić postaje središnja figura borbe za neovisnost - “vođa najveće hrvatske političke stranke”. Glavna karakteristika mu je hrvatski nacionalizam i antijugoslavenski stav. Radić se zato potucao po zatvorima, a progon vrše uvijek predstavnici “velikosrpske hegemonije”, u ovom slučaju Pašić i Pribičević. Kada je Radić kasnije upravo s jednim od te dvojice ušao u savezništvo, objašnjenje je spasonosno - temelji se na plemenitim idealima poput otpora “režimskom despotizmu i korupciji”, a u ime “demokratizacije i revizije ustava”. Opis njegova lika, kaže Petrungaro, poštuje sve kanone domovinskog junaka. No, posljednjih se godina kod nekih autora ipak zamjećuje svojevrsno obesnaživanje figure S. Radića.
NDH: Ustaški teror opravdan četničkim zločinima
Već u prvim “ustaškim” udžbenicima Nezavisna Država Hrvatska prikazana je kao prirodni ishod povijesnog puta hrvatskoga naroda. U socijalizmu, naravno ona je “kvislinška, zločinačka i marionetska država”. Zanimljivo je da se u socijalističkim udžbenicima nailaze i ovakve teorije da je “međuetničkih” sukoba bilo i prije NDH pa ih je upravo iz tog razloga bilo moguće “raspiriti”, a ne “stvoriti”. Krivac za te sukobe je “predratna Jugoslavija, odnosno buržujska monarhija”.
No, 1972. stoji da su ustaše i “klerofašisti” bili “zadojeni patološkom mržnjom prema Srbima i Židovima”. Isti autor, Perić, napisat će da su “Srbi mrzili sve što je hrvatsko”, ali je prilično prostora posvećeno opisu upravne strukture NDH i raznih vojnih odreda, a mnogo manje prostora zauzima prikaz ustaške ideologije i njezine upotrebe u praksi. O zločinima se manje piše, ali i kaže da je “bilo mnogo Hrvata koji nisu bili ustaše nego samo hrvatski domoljubi”.
“Ustaše su po primjeru Hitlera provodili teror protiv Židova i Cigana te protiv Srba, osobito zbog njihove ranije hegemonističke politike te pojave četnika i njihovih zločina u Hrvatskoj”, stoji u udžbeniku iz 1992. godine.
Što se pak tiče ostalih problema vezanih za NDH, razlike su u udžbenicima nastalima nakon osamostaljenja Hrvatske, kaže Petrungaro, mnogobrojne: od izbora riječi (govoriti “samo” o “koncentracijskim logorima” ili pak o “logorima smrti”, izraz koji je tek nedavno djelomično zamijenjen pojmom “logor za istrebljivanje”). I dok neki autori nude dobro objašnjenje društvenih prilika u NDH i njihovu kulturnu rasističku pozadinu, drugi pak ne pružaju podrobnija objašnjenja te koriste osjetljive pojmove - “antisemitizam” ili “rasistička ideologija”, bez cjelovitih objašnjenja.