RAZGOVOR S BERNDOM VON HEINSTSCHEL-HEINEGGOM

SUDAC KOJI JE PRESUDIO PERKOVIĆU ‘Da je bio dostupan, možda ne bih povjerovao da je kriv’

Amerika nikad ne bi izručila svog šefa obavještajaca, ne bi vjerojatno ni Njemačka, ali sada je tu Europski uhidbeni nalog i vi ga morate poštovati

Sudac koji je presudio u Münchenu za ubojstvo Stjepana Đurekovića pokazuje mi u svom sada odvjetničkom uredu u Straubingu pitanja koja mu je poslala redakcija Deutsche Wellea. - Evo, to su me pitali. Poslao sam im i fotografiju - kaže i mjerka mog fotografa kao da bi mu najradije zapisao mail adresu i ovu malu, zapravo lošu fotografiju, kao s osobne karte, uvalio mu umjesto da se fotografira.

- Mislio sam da ćete me nazvati telefonom u ovo vrijeme, a ne pojaviti se u mom uredu. Zamisli to! Došli ste iz Zagreba samo zbog mene? - smije se, drago mu je, dok među strankama svog odvjetničkog ureda prolazi s novinarskom pratnjom i penje se na gornji kat, gdje su njegove prostorije.

Prof.dr. Bernd von Heintschel-Heinegg sada je odvjetnik u mirnom mjestašcu Straubingu, stotinjak kilometara od Münchena, a moj njemački prijatelj, koji je s nama i uskače oko prijevoda, misli da je to zato što je bivši sudac rodom iz ovih krajeva. Inače Straubing nije nikakav bavarski pravni “hot-spot”, objašnjava mi.

I zaista, grad od 40 tisuća ljudi miran je, otmjeni penzioneri dostojanstveno hodaju ulicama, a više-manje svaki drugi automobil je BMW. To je zato, saznajemo, što je u blizini tvornica BMW-a u kojoj radi 25 tisuća ljudi što u samoj tvornici, što kooperanata, pa imaju povoljniju mogućnost kupnje automobila, s tim što ih mogu prodati po pravoj cijeni za godinu dana. Pa tako, kao što u Stuttgartu radnici u Mercedesu mogu jeftinije kupiti svoje automobile, ovi u blizini Straubinga mogu kupiti BMW-e pa je grad pun pravih “pila”, a onda ih za godinu dana prodaju dalje, na primjer kolegama u Stuttgartu, gdje Mercedes “i nije baš nešto”, kao što ni ovdje BMW nije neki pokazatelj socijalnog statusa.

Ne znam što prof.dr Heintschel-Heinegg vozi, ali tu smo zbog slučaja Perković. Dok je bio sudac, on je bio taj koji je osudio Krunoslava Pratesa, a zapravo je očekivao da će u svojoj sudnici vidjeti - bilo na mjestu za svjedoke, bilo na optuženičkoj klupi - Josipa Perkovića. Nije. Pisao mu je da dođe na sud, još davno, kada se Europska unija i Europski uhidbeni nalog nisu ni spominjali, ali ovaj se nije pojavio, nije čak ni odgovorio na njegova pisma koja je slao odvjetniku Anti Nobilu. Tada su hrvatski pravosudni kuloari komentirali da se radi o neobičnom pritisku na pravosuđe - jer tko je vidio da suci uokolo šalju pisma mameći svjedoke/optuženike na razgovor, ali sudac minhenskog Zemaljskog suda nije bio posve običan sudac jer kada mu hrvatske pravosudne vlasti nisu odgovarale na upite, odmah ih je prijavio Bruxellesu! Cinkarenje? Ne, njemački pravni sustav tako funkcionira i bivši sudac, sadašnji odvjetnik ne vidi u tome baš ništa sporno.

U trenutku dok smo razgovarali u njegovu uredu Perković je još bio u rukama hrvatskog pravosuđa. Baš me zanima kakav bi izraz lica imao sudac da sam tada znala da je Josip Perković pušten. Doduše, privremeno, ali ipak.

Pitam ga o potencijalnim scenarijima cijelog slučaja. Jedan od od onih koje je spomenuo mogao bi biti najbolji i za Hrvatsku i Njemačku.

Pokušavamo prevesti “vuk sit, a koza cijela” poslovicu. Blijedo me gleda.

- Postoji opcija da, na primjer, Josip Perković bude izručen Njemačkoj, da mu se ovdje održi proces i da mu se sudi i da mu, nakon što dobije presudu, bude omogućeno da kaznu zatvora služi u Hrvatskoj. A onda, nedugo nakon toga, dobije pomilovanje pa ga se pusti...

Zašto toliko inzistirate na izručenju Perkovića? Čemu tolika nepopustljivost?

- Zato što je normalno da svaka zemlja na tome inzistira. Stjepan Đureković ubijen je u Njemačkoj, dakle to je ubojstvo počinjeno na našem teritoriju. U tim godinama, kada je ubojstvo počinjeno, tajne službe različitih zemalja svašta su činile po tuđim teritorijima, ali nije dopustivo da su odrađivale ovakve stvari i očekivale da će na kraju proći bez sudskog procesa. Stvar je vrlo jednostavna. Bez obzira na nečiju nacionalnost, ako nekoga ubiju na teritoriju Njemačke, njemačko je pravosuđe zainteresirano da istraži što se dogodilo i tko su krivci.

A zašto Hrvatska ne bi preuzela slučaj?

- Pa čini mi se da to i Hrvati žele. Ja ne znam dovoljno o hrvatskom pravosuđu da bih sada mogao elaborirati o tome, ali u Njemačkoj je tako da ako, na primjer, Nijemac orobi nekoga u Parizu, onda mu se može suditi ili u Francuskoj ili u Njemačkoj. Mislim da bi Hrvatska bila jako zadovoljna da sada može preuzeti taj slučaj i da ni Perković ne bi bio protiv toga da se sve odvija u Hrvatskoj.

Da je slučaj obrnut, bi li Njemačka izručila nekoga takvog ranga i nakon toliko godina drugoj zemlji, ako vaši domaći pravni stručnjaci tvrde da se radi o zastari?

- Ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ne znam. Ali, ako vi u Hrvatskoj, pravni stručnjaci, mislite da je kod vas nastupila zastara, onda ne možemo govoriti o tome da će hrvatsko pravosuđe preuzeti taj predmet kada je kod njega riječ o zastari. U Njemačkoj ne postoji zastara za ubojstva. Takva je naša pravna praksa. I gdje smo onda? Baš po pitanju pravne prakse moram nešto reći i o slučaju suđenja Krunoslavu Pratesu. Prvi pokušaj suđenja nije imao previše dokaza. Bilo je vrlo vjerojatno da neće doći do presuda. Zato je glavni državni odvjetnik u Njemačkoj tražio da se suđenje odgodi dok se ne nastavi istraga i dok se, konkretno, ne dođe do Vinka Sindičića i njegova iskaza. Sa Sindičićem smo došli do nove faze suđenja. Može se zaključiti da bez onoga što je Sindičić na sudu rekao, ne bi bilo moguće osuditi Krunoslava Pratesa. Sindičić je imao važnu ulogu u ovome. Premda, mi smo morali sve provjeriti, morali smo biti sigurni da je ono što govori točno, kako ne bi ispalo da je on preko ovog suđenja želio poravnati neke račune s Perkovićem.

Je li Vinko Sindičić bio kredibilan svjedok, a bio je krunski svjedok cijelog slučaja? Zašto ste mu vjerovali? I sami ste rekli da je Prates osuđen na temelju njegova svjedočenja?

- Mi smo provjeravali ono što je on govorio. Bili smo sigurni, vrlo sigurni, da je rekao istinu po pitanju dijela vezanog uz ubojstvo Đurekovića. Druge nas stvari nisu zanimale, nije nas zanimalo to što je on govorio da mu je Perković navodno oduzeo imovinu i da mu je smjestio ovo i ono. To smo čuli, ali to nije bila tema koja nas je zanimala, iako je on to rekao. Zapravo, reći ću ovako: bilo bi dobro da je Perković bio dostupan i da smo ga čuli u Zagrebu ili u Njemačkoj. Tada bismo imali uporište da eventualno sumnjamo u neke riječi i iskaze koje je dao Sindičić. Možda je i cijela situacija donekle njegova krivnja jer nismo mogli dovesti u pitanje ono što je govorio Sindičić bez Perkovića. Ako je presuda pogrešna, možda je to i do Perkovića.

Onda opet, zašto bi ga se izručilo? Koja to zemlja izručuje svog bivšeg šefa obavještajnih službi drugoj? Biste li vi to učinili?

- Amerikanci to sigurno ne bi učinili, ne bismo možda ni mi... Ali, tu je Europa i tu je Europski uhidbeni nalog i radi se u ubojstvu. Ovo nije bila samo neka akcija tajne službe, neko hvatanje terorista ili slično, već se radilo o tome da se tadašnje jugoslavensko vodstvo željelo riješiti čovjeka koji je znao previše o nekim poslovnim planovima i situacijama. On je zbog toga bio opasan, a ne zbog svog nacionalizma. On nije ubijen zbog nacionalizma. Čovjeka se ušutkalo zato što je previše znao. Bilo je odmah jasno da to nije još jedno od ubojstava Hrvata koji žive u emigraciji. Radilo se o tome da su nalogodavci uspješno jednim udarcem ubili dvije muhe - odnosno čovjeka koji je bio opasan i u tom nacionalističkom smislu, ali više kao netko tko je znao što se događalo u samom vrhu.

Da se Perković odazvao ranije, da je razgovarao s vama, bi li situacija danas bila drugačija?

- Moguće je.

Zašto ste mu pisali?

- Ne sjećam se posve sigurno, ali mislim da je bilo tako, da je upućeno pismo njegovu odvjetniku Nobilu zato što smo željeli čuti sve svjedoke, a to je uključivalo i gospodina Perkovića, da ga suočimo s onim što je Sindičić rekao. Htio sam čuti što ima za reći jer sam razmišljao da bismo onda možda mogli imati neke činjenice, ili neki novi prostor na kojem možemo dalje nastaviti. I, uostalom, da vidimo je li točno ono što govori Perković ili ono što govori Sindičić. Mislim da se sjećam da smo poslali pismo njegovu odvjetniku u kojem smo tražili da nam Perković bude dostupan.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2020 19:54