Kao da se ništa nije promijenilo, kao u svojim najboljim danima, stoji on pred publikom i uspravan, čvrst i samouvjeren drži politički govor. Premda više ništa nije kao nekad. On više nije šef Vlade i nesporni gospodar Hrvatske bez kojeg se ništa u državi nije odlučivalo. Danas je optuženik i protiv njega vodi se više korupcijskih procesa šokantnih razmjera. Više nije uznosit u političkoj areni, nego u sudnici. Ne obraća se stranačkom članstvu, koje ga je euforično nosalo na rukama, ni javnosti koju je znao zavoditi. Govori sucima koji će odlučivati o tome hoće li ga pospremiti iza rešetaka ili pustiti. Ali i tu, na grbavom terenu, u situaciji koja je maksimalno neugodna, on se ponaša kao dominantna osoba. Kao da je još premijer.
Političke tirade
Otkako je Ivo Sanader počeo iznositi svoju obranu u slučaju Fimi-Medija, procesu u kojem se tereti da je zajedno sa svojom hobotnicom iz države isisao sedamdesetak milijuna kuna, svjetla reflektora ponovno su se užarila. Suđenje koji je nekako bilo ušlo u kolotečinu i sve je manje zanimalo javnost odjednom je živnulo. Moglo se očekivati da će Sanaderova obrana biti zanimljiva. On je ne samo poznavatelj, nego i ključni akter mnogih za cijelu državu važnih događaja u prošlih desetak i više godina. On zna mnoge tajne ne samo političkog svijeta. Ali argumenti protiv njega pravne su prirode, a on se brani političkim tiradama. Cijeli proces pokušava prebaciti na politički plan. Manje govori o optužnici, a više o politici. Toliko da ga je i sutkinja Ivana Čalić u jednom trenutku upozorila na političko overdoziranje. Rekla je da ne vidi kako njegova fokusiranost na politiku može pomoći obrani.
Služenje narodu
Sanader je svoju obranu, isto kao i u prethodnom, prvostupanjskom presudom već zaključenom slučaju Ina - MOL, otvorio opširno govoreći o vlastitoj političkoj karijeri. Naredao je visoke državne dužnosti koje je obnašao. Aktivno je sudjelovao, ustvrdio je, u obrani, obnovi i međunarodnoj afirmaciji Hrvatske. “Ja sam krvario za obranu, obnovu i međunarodni položaj države”, rekao je. Kruna tih gigantskih napora članstvo je Hrvatske u NATO-u i EU. Sve je radio iz uvjerenja jer je “čast i povlastica služiti narodu”. Detaljno je objašnjavao i svoju ulogu u HDZ-u. Stranku koja je, priznaje, nakon poraza na parlamentarnim izborima 2000. bila u rasulu i strahu spasio je, modernizirao i europeizirao. HDZ-u je bio autoritet, Hrvatskoj, kako je rekao, najbolji premijer koji je ikad imala. S funkcije se, kaže, povukao iz političkih razloga. “Časno sam obnašao dužnost premijera. Nikakva kriminalna aktivnost nije bila razlog moje ostavke. Otišao sam isključivo zbog ucjenjivanja oko granice sa Slovenijom.” Dodao je kako će se tek vidjeti posljedice dogovora njegove nasljednice Jadranke Kosor sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom. “Daj Bože da ne ostanemo bez teritorija!”, domoljubno je uzdahnuo.
Strah od povratka
Razloge za svoje izvođenje pred sud Ivo Sanader također vidi isključivo u sferi politike. Za sebe tvrdi da je žrtva političkog progona. Suđenje za Fimi-Mediju proglašava “eklatantnim primjerom političkog procesa”. “Moj kazneni progon uvjetovan je političkim motivima. Doveden sam u situaciju da kao premijer s najduljim mandatom budem osuđen kao prvi i jedini ratni profiter u Hrvata. Rekord za Guinnessovu knjigu! Plaćam ga krvavo svojom kožom i slobodom.” Kao pokretače i izvršitelje svog, kako uporno inzistira, politički motiviranog procesa, Sanader je prozvao Jadranku Kosor, koju je odlazeći sam posadio na svoje mjesto, zatim glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, a žestoko se okomio i na Ivana Jarnjaka, za njegova vremena glavnog tajnika HDZ-a.
J. Kosor ga je, tvrdi, politički progonila jer se bojala da bi mogao postati prijetnja njenoj funkciji premijerke. Prepala se njegova povratka na političku scenu u siječnju 2010., kada je, tvrdeći da se strankom loše rukovodi, najavio svoje aktiviranje s mjesta počasnog HDZ-ova predsjednika. “Moja nasljednica Jadranka Kosor izdala je izravan politički nalog za početak moga progona Mladenu Bajiću”, rekao je Sanader. Kao ključni argument spomenuo je intrigantan sastanak u Vladi u večernjim satima 4. siječnja 2010. godine: nakon što je njegovu najavu političkog povratka proglasila pučem i ekspresno ga izbacila iz stranke, J. Kosor u svoj ured poziva glavnog državnog odvjetnika i, navodno, dogovara pravosudni odstrel svog prethodnika.
Krunski dokaz
Podsjetio je također i na njeno pismo Europskoj komisiji u kojem je kao krunski dokaz borbe protiv korupcije najavila podizanje optužnica protiv Sanadera, premda se u to vrijeme, kako je rekao, protiv njega nije vodila nijedna istraga. Usto, “naredila je suradnicima da toče protiv mene. Idite Bajiću i recite sve što znate i ne znate, samo ga teretite”, citirao je navodne Kosoričine naputke.
Glavni državni odvjetnik nalog je, opet prema Sanaderovoj interpretaciji, shvatio ozbiljno, pogotovo jer mu je istjecao mandat, pa se za novi odlučio boriti stavljajući se tadašnjoj premijerki na uslugu. Optužnica je, tvrdi optuženi, sastavljena bez ijednog dokaza. “Optužnica je isključivo konstruirana na temelju nebuloznih izjava mojih suoptuženika koje se ničim ne potkrepljuju. Niti da sam uzeo novac niti da sam dao nalog”, grmio je Sanader. Bajića je optužio i za medijsko prepariranje javnosti. “Tko daje tajne dokumente medijima? Puštaju se samo stvari koje me terete. Stvara se pritisak na sud, pritisak na javnost. Cilj je hajke proizvesti situaciju svršenog čina. Kad se jednom stvori dojam da je Sanader kriv, onda je sud samo formalnost, javnost ga je već osudila”, pokušavao je argumentirati svoju ključnu tezu da mu suđenje nije fer ni pravično. Usput otkriva kako je pravosuđe pod njegovom vlašću faktički funkcioniralo. Da je ostao premijer, rekao je, Bajić se nikad ne bi usudio podići optužnicu.
(...)