Osuđivani otmičar i dvostruki ubojica Viktor Tolj Vito (58) godinama je imao košmar u glavi. Volio je kocku, puno mlađe žene, pisanje pisama, rijetko se smijao i isticao je da ima PTSP ne bi li time opravdao svoj “kratki fitilj”. No, opravdanja nema za činjenicu da je u svom krvavom pohodu u manje od 24 sata s nedjelje na ponedjeljak zavio u crno tri obitelji, pritom ugasivši živote osječkog odvjetnika, nogometne menadžerice, a na kraju i vlastiti.
Začarani životni krug
- Star sam. Imam preko 50 i mlade mace me više neće. A ‘babe’, nazovimo tako one od 30 godina nadalje, ja jednostavno ne želim. Ušao sam u začarani životni krug. I što mi drugo preostaje nego da se ubijem? Kinezi su posvuda. Radim k’o crv i jedva preživljavam. Zbog tolike količine Kineza u svijetu više se ne može normalno i pošteno raditi. Kako opstati i ne biti prevaren? Zar nemam pravo na porok? Život mi se srozao na nulu. Rastresen sam, jadan i bijedan. I ne, nisu svi ljudi pošteni, ponajmanje moji odvjetnici koji mi još vele da im dugujem oko 20 tisuća kuna?! Novac treba zaraditi - verglao je Tolj iz dana u dan kao po špranci svojim poznanicima i prijateljima, dajući nagovijestiti kako je spreman dići ruku i na sebe. Indirektne prijetnje tog, kako su ga prozvali, “naoko bezopasnog galamdžije” upućivao je često i onima s kojima je, na neki način, bio u poslovnom odnosu. Pa tako i svojim odvjetnicima te nogometnoj menadžerici i nekad iznimno talentiranoj atletičarki osječke Slavonije.
Tolj se rodio u Vladislavcima nedaleko od Osijeka, no kao mladić napustio je rodno selo. Živio je avanturistički u inozemstvu, uglavnom po Italiji i Njemačkoj. Tamo je krao i koristio lažnu putovnicu, zbog čega je proveo neko vrijeme u zatvoru. Krajem 80-ih vratio se na rodnu grudu. Vozio je BMW serije 6, vidjelo se da ima novca, a zarada navodno i nije baš bila legalna, pričaju to njegovi prijatelji, ističući da se s prvom bačenom bombom početkom rata krenuo nesebično boriti za slobodu Hrvatske.
Stjeran u kut
Proveo je 948 dana na ratištu. Od srpnja 1991. bio je godinu dana pripadnik 160. brigade HV Osijek, dok je ostatak, do veljače 1994. svoj obol dao za 106. osječku brigadu. Ipak, ranjavanja u nogu i trbuh u Antunovcu i ratovanje učinili su svoje. Kao 90-postotni invalid s PTSP-om krenuo je stranputicom, postao je ovisan o kocki, a potom i o aktivnostima s druge strane zakona. Izludjele su ga i mlađe žene. Pokrenuo je Štedno-kreditnu zadrugu Manila, zatim i mjenjačnicu Vito, a jedno vrijeme držao je ćevabdžinicu kod osječkog kolodvora jer mu je san bio raditi ćevape po Rubeljevoj recepturi. Planovi i snovi su mu propali. Svaki put kad bi bio stjeran u kut i stavljen pred gotov čin, najavljivao je samoubojstvo, pa čak i u pismenom obliku.
Volio je pisati. Nije mu bilo teško biti osobni poštar i ubacivati rukom napisana pisma u poštanski sandučić. Učinio je to zadnji put lani u prosincu. Adresa je bila na Kajzerici, III. Podbrežje, kućni broj 15 i kaslić na kojem je bila pločica s prezimenom Hap. Želio je svoj novac, točnije 19 tisuća kuna koliko mu je dugovala Sanja Hap (40). Njegove su riječi bile jasne: “Kad ću dobiti svoj novac?”, a u Sanji je “kuhao” strah. Povjeravala se prijateljima i izražavala nadu da će joj što prije sjesti uplata od jednog posla “kako bi skinula s grbače Tolja”. Ali on više nije imao strpljenja jer ga je ignoriranje dužnika zaboljelo do te mjere da je proteklog vikenda totalno izgubio kompas. Nabavio je pištolj, naoštrio nož i krenuo. Iz podstanarskog stana u Karasovoj ulici zaputio se u unajmljenom automobilu putem Kajzerice. U nedjelju je čekao 40-godišnju nogometnu menadžericu da se vrati u svoj stan. Bila je na rekreaciji. Trčala je po nasipu uz Bundek. Za razliku od svih dosadašnjih prilika kada joj je zvonio, smetao, pisao pisma, a onda i uznemiravao susjede činjenicom da mu ona duguje novac, posljednji posjet Tolj je u neviđenoj tišini pretvorio u stravičan zločin. Čim je otključala vrata, odgurnuo ju je, pretpostavlja se, u stan nakon što se sjurio s gornjih stepenica stubišta. Prepadnuta žena se pokušavala othrvati manijaku. Svaki pokret bila je samo dodatna bol. Vezao joj je ruke selotejpom, a noge krpom. Ne bi li spriječio da njezina vika omete “savršen” zločin, selotejpom joj je prekrio usta. Samo, on tu nije stao. Tražio je novac pod svaku cijenu, ali Sanja je bila na rubu egzistencije. Godinama je nije uspijevao sudski ovršiti, a to je znao i sud. Izbo ju je nožem koji je donio sa sobom. Šest ubodnih rana u gornji dio torza. Napustio je stan ne zatvorivši za sobom vrata. Vratio se u podstanarski stan i proveo u kupaonici sat i pol, a na prozore je stavio stiropor zaklonivši se od direktnog pogleda znatiželjnika. Sanju je, pak, satima pokušavala dobiti na telefon prijateljica. Bezuspješni pozivi rezultirali su time da je na Sanjina vrata sutradan poslala prijatelja koji se skamenio vidjevši prizor vezane, mrtve djevojke.
Nije puno, ali je njegovo
- Prije nekih godinu dana spomenuo mi je sudsku bitku s Hap. Poludio je kad je vidio ogromne članke u novinama u kojima kao uspješna mlada menadžerica i šminkerski obučena zarađuje na prodaji nogometaša. A on se nikako nije mogao naplatiti. Znao je reći da to i nije neki veliki novac koji mu duguje, ali je njegov i imali su sklopljen ugovor koji se mora poštovati. A opet, ne znam što reći o poštenju sad kad više Tolja nema, jer je osim što je bio u zatvoru zbog otmice pa mu je propala i firma, kockao je i prokockao ušteđevinu. Lihvario je ljude, bio je uporan u potraživanjima, nekima je uz pomoć odvjetnika oduzeo i kuće - prisjeća se Toljev blizak prijatelj iz ratnog Osijeka koji, također, pamti i niz novinskih tekstova sa suđenja za otmicu, a u kojoj je bilo vidljivo jasno da Tolju treba liječnik.
Naime, Tolj je otmicu Vjenceslava Arambašića iz 2007. pokušavao opravdati nizom nanesenih nepravdi, gubitkom posla, životim razočaranjima zbog kojih je planirao živjeti samo do 50. godine života.
Da je netko njegove riječi izrečene u sudnici ozbiljno shvatio, dvostruki zločin otprije tjedan dana u Zagrebu i Osijeku možda se ne bi dogodio.
- Ne mogu oprostiti onima koji su mi dužni! Kad dobijem svoj novac od dužnika, otići ću u Frankfurt na klađenje. A kad sve prokockam, posjetit ću sljedećeg kandidata. Isto je dug u pitanju. Za kraj ću ostaviti dvojicu gdje lova nije u igri i vodim ih sa sobom - govorio je Tolj jasno i glasno.
Razdražljiv i agresivan
U tom periodu Tolja je vještačio psihijatar dr. Ivan Požgain koji je u svom nalazu naveo da je riječ o “osobi kod koje postoji primarni poremećaj ličnosti dissocijalnog tipa karakteriziran nepokoravanjem socijalnim normama vezanim uz opetovana kršenja Zakona. Društveno neprihvatljivog je ponašanja, razdražljiv, agresivan i bez grižnje savjesti. Ratne psihotraume dodatno su djelovale na iskrivljavanje moralno etičkoga sustava i sustava vrijednosti”.
- S muškarcima se ne volim tući, probleme s njima rješavam jednostavno - pištoljem! Stavim im u usta pištolj i zaprijetim - objasnio je svojedobno prihijatru Tolj koji se inače od PTSP-a liječio ambulantno na osječkoj Psihijatriji od sredine 1994. do kraja 1997., i to “bez značajnijeg terapijskog rezultata”. Da mu pomogne u obrani, angažirao je vrhunskog odvjetnika Vlatka Vidakovića koji se izborio da se Tolja, zbog smanjene ubrojivosti, osudi na samo tri godine zatvora. Od tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Tolj je zatražio pomilovanje, no dobio je odbijenicu. Na slobodu je izašao nakon dvije godine i devet mjeseci, ali robija mu nije sjela jer se osjećao izigrano i smatrao je da je Vidakovića preplatio.
Ubio je svojeg bivšeg odvjetnika i pasioniranog igrača preferansa dan nakon što je mučki ugasio život dužnice Hap. Vidaković i Hap se nisu poznavali iako su oboje iz Osijeka, no oboje su znali Tolja. Unajmljenim Fordom Mondeom Tolj se, zakrvavljenih ruku i bez kajanja, prošlog ponedjeljka ukazao u Osijeku i nastavio igrati ulogu vlastitog krimi filma. Parkirao je automobil u Školskoj ulici, 30-ak metara od odvjetničkog ureda Vidaković - Jurić. U 7.49 sati platio je parking i otišao posijati smrt. Zadnjih minuta svoga života obišao je susjedu koja živi neposredno uz Vidakovićev ured, odakle je nazvao ured osiguravajuće kuće u prizemlju ne bi li se informirao o najmu ureda za firmu koju je nedavno osnovao. Zvučao je zainteresiran. A onda je odšetao u odvjetnički ured u kojem je sjedila Vidakovićeva kći Vlatka, pripravnica koja se upoznavala s poslom, te odvjetnik Pero Jurić koji se spremao otići u DORH.