PIŠE INOSLAV BEŠKER

‘Zagrlite se, milijuni!’ možemo promijeniti u: ‘Pokoljite se, milijuni!’

Na turskog urednika Dündara pucao je čovjek uz povik: ‘Izdajico domovine!’
 Stringer

Nedovoljno često se citira da je njemački kancelar Adolf Hitler svoje suradnike poučno podsjetio da nitko nije reagirao kad je osmanska Turska potamanila Armence, pa da to znači da i nacistička Njemačka može mirno i sistematski potamaniti Židove, kao da su ljudi puka i štetna gamad.

Evropa se u toj prilici trgnula prekasno. Sva Evropa. Prvo je Zapad sklopio s Njemačkom Münchenski sporazum, pa ga je prvi ministar Njegova Veličanstva sir Neville Chamberlain donio u London hvaleći se da je izborio “mir za naše vrijeme”. Onda je Sovjetski Savez bezuspješno pregovarao s Britanijom i Francuskom o paktu protiv Hitlera, pa je poslije trećeg odbijanja sklopio pakt s Hitlerom. Oba ta poteza u tom su se trenutku doimala kao razborit čin realne politike: postići moguće, izbjeći žrtve, stradaloga ne možemo oživjeti, čuvajmo stražnjicu. Pa je stradala i tintara, jer je druga strana također realistično zaključila: ne mare me zaustaviti, znači da smijem dalje. Ne tako rijetko u našim crnim kronikama osvane vijest o smrti nekog pacijenta, pa i u dječjoj dobi, koji bi i danas bio živ da neki liječnik, kućni ili dežurni, nije podcijenio simptome, ordinirao aspirin, pa je pacijent uredno egzitirao od, recimo, neprepoznate sepse. U tjednu koji je u ponoć minuo u našem je susjedstvu, naime na Mediteranu, zabilježeno nekoliko simptoma. Ni u jednom od tih slučajeva nije ordiniran ni aspirin - iako bi možda i karantena bila nedovoljna mjera opreza. Slučaj prvi: avijacija - za koju nije sigurno je li bila ruska, ili pak Assadova (dakle: pod ruskim okriljem) - bombardirala je sirijski izbjeglički logor al-Camouna, blizu Sarmade, nedaleko granice s Turskom. Među pedesetak mrtvih većina su bila djeca. To se, inače, svrstava u ratni zločin. Zašto su bili ondje? Jer plaćamo Turskoj da ih ne pušta k nama, pa ih onda Turska ne pušta više ni k sebi, što su tri milijarde, kad nismo dali šest? Dobrodušni Evropljani će platiti da barabe ne ubiju štene, ali ne i za ljudsko mladunče, njega je jeftinije napraviti novo.

Slučaj drugi: baš u Turskoj su Can Dündar i Erdem Gül, glavni, odnosno izvršni urednik Cumhuriyeta, kemalovski orijentirana istanbulskog dnevnika, osuđeni na po pet godina zatvora jer su snimili i izvijestili o oružju koje je Turska krišom izvozila u Siriju, možda i “Islamskoj Državi”. Imali su sreću: osuđeni su samo za izdaju državne tajne (jer novinari ondje, u zemlji koja bi u Uniju, ne bi smjeli pisati o svinjarijama države), a pala je optužba za špijunažu i državni udar (i jedna i druga za doživotnu robiju). Ni to nije bilo dosta: na Dündara je nasrnuo čovjek vičući: “Izdajico domovine!”, te je pucao u nj. Naravno, nije ga poslao Erdoğan, samo je stvorio, sa svojom strankom, atmosferu koja pogoduje linču. Slučaj treći: u Egiptu su na smrt osuđeni dvojica novinara AlJazeere. Sama činjenica da su vijesti objavljivali preko te televizijske mreže, sa sjedištem u Kataru, okvalificirana je kao špijunaža za Katar. Sve su to dragi i važni partneri Unije, i Rusija, i Turska, i Egipat. Ako gaze ljudska prava tamaneći “unutrašnje neprijatelje” - njihova stvar, sve dok se nama isplati.

Cvetan Todorov je objašnjavao onima na (pravom) Zapadu da je u njegovoj domovini neprijatelj bio nužan režimu da bi imao na koga baciti krivicu za loše društvo, drukčije od proklamiranih ideala. Nama ne treba objašnjavati: imamo to doma, barem 75 godina. I ne vidimo kraja, dapače, eno produkcija neprijatelja počinje bujati i na (pravom) Zapadu.

Ne vjerujem da ćemo, nakon ovoga mog zanovijetanja, postati bolji, humaniji, brižniji mediteranski susjedi. Nisam više toliko naivan. Ali nisam se dosjetio boljeg načina da vama i nama čestitam današnji praznik: Dan Evrope. Na današnji nadnevak davne Svete 1950 godine tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske Republike, angažirani katolik Robert Schuman, izložio je prijedlog formiranja Evropske zajednice za ugljen i čelik. Ta “Schumanova deklaracija”, koju su zdušno podržali također angažirani katolici u politici, zapadnonjemački kancelar Konrad Adenauer i predsjednik talijanskoga Ministarskog vijeća Alcide Degasperi, smatra se začetkom Evropske unije. Schuman je odabrao taj nadnevak jer je to bio Dan pobjede, kada su u drugome svjetskom ratu u Evropi poražene fašističke države i kada su položile oružje, sve osim jedne, pa u njoj većina i dalje to smatra danom poraza.

Ta gospoda su pomislila da udruživanje Evrope, interesno, počev od tržišnoga, može spriječiti ponovni sukob. U drugome svjetskom ratu poginulo je ili ubijeno oko 75 milijuna ljudi (od čega samo dvadesetak milijuna u uniformi), 85 posto na strani saveznikâ, oko dvije trećine u Evropi.

Bio je to paroksizam nacionalnog egoizma, “svetog egoizma”, kako ga je iskreno zvao Mussolini, znajući da je nacija svetinja.

Evo nas opet na istom putu. Korigirali smo tekst nacionalne himne, moguće je korigirati i tekst evropske, Schillerov poziv: “Zagrlite se, milijuni!” u: pokoljite se, milijuni (ne bi vam bio ni prvi, ni drugi put). U to ime, čestit vam Dan Evrope.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. prosinac 2022 23:57