Ugledni britanski The Times objavio je tekst Richarda Lloyda Parryja, britanskog stranog dopisnika i književnika, azijskog urednika The Timesa iz Londona sa sjedištem u Tokiju, koji je godinama bio susjed Shinza Abea, ubijenog bivšeg japanskog premijera - najdugovječnijeg - koji je ostavio dubok trag u japanskoj unutarnjoj i vanjskoj politici i ekonomiji.
Kako u svome tekstu navodi Parry, uvijek se činilo užasno pogrešnim što mu je pet godina bilo dopušteno biti susjed Shinza Abea. Poznato je, kako navodi, da se za njegovu službenu rezidenciju japanskog premijera govori da je opsjednuta duhovima pa su tijekom njegovog osmogodišnjeg mandata Abe i njegova supruga živjeli u stanu u zapadnom Tokiju, koji je bio u vlasništvu njegove majke.
Naime, rezidencija je bila mjesto pokušaja državnog udara 1936. godine, u kojem su mladi vojni časnici ubili nekoliko visokih dužnosnika, uključujući i ministra financija. Godinama se piše da su duhovi nekih od onih koji su sudjelovali u tom udaru opsjedali hodnike rezidencije, pa je pa je bila prazna tijekom mandata Yoshihidea Suge i Shinza Abea.
Sadašnji premijer, Fumio Kishida, pak, prvi je koji se nakon devet godina smjestio u rezidenciji te je izjavio da čvrsto spava i da nije još vidio nijednu sablast.
Parryjeva je obitelj, kako navodi, živjela u susjednom bloku. Nije to bilo, kako kaže, nekakvo ekskluzivno susjedstvo, a prisutnost nacionalnog vođe dodalo je neobičnu snoliku kvalitetu njihovom životu tamo. Dok bi ispraćao svog sina u vrtić, prolazila bi pored kolona crnih limuzina koje su vozile vrlo sporo - to je bio premijer Japana na putu na posao.
Po odnosu prema sigurnosti, Japan je u 50-ima
Tijekom festivala lokalnog svetišta, Abeova stara majka bi ispred svoje zgrade postavila piće i slatkiše za djecu iz susjedstva. A tu je bio i Shinzo Abe, muškarac u ranim šezdesetim godinama života, u zgužvanoj košulji i pomalo umornog osmijeha, koji je sretno pozirao za selfie s Parryjevom kćeri.
Susjedstvo je čuvao diskretan odred policajaca i tek šačica ‘gorila‘ u civilu sa žicama u ušima, no prema standardima ostalih zapadnih vođa, osiguranje je, navodi Parry, bilo zapanjujuće, gotovo smiješno opušteno.
Abe je, kaže, bio jedan od najomraženijih japanskih vođa poslijeratnog razdoblja, prozivan kao militaristički ratni huškač od Pekinga do Raqqe u Siriji, lice mržnje prema japanskim ljevičarima, koji su marširali noseći plakate na kojima je Abe bio prikazan kao Adolf Hitler.
A ipak je živio u susjedstvu, preko puta Parryja i njegove obitelji, ništa bolje zaštićen od pop zvijezde visokog ranga. Njihovi susjedi iza, kako su znali komentirati, mogli su ga ubiti hicem s kuhinjskog prozora da su htjeli. Danas mu, navodi Parry, pomisao na šalu s takvim stvarima izaziva mučninu.
Japan je zemlja poznate napredne tehnologije, ali na određeni način osjećaj je kao da je čovjek zapeo u 50-ima, a nigdje to, navodi dalje, nije očitije nego u tamošnjem stavu prema sigurnosti. U zračnim lukama prevladavaju međunarodni standardi budnosti, ali nakon što se prođe kontrolu putovnica, ulazi se u svijet nevin poput priče spisateljice Enid Blyton (popularne spisateljice čiji glavni opus čine romani u kojima djeca doživljavaju vlastite pustolovine, uz minimalno učešće odraslih, op.a.).
Opća odsutnost pregleda rendgenskim zrakama i tjelesnih pretraga koje trate vrijeme je divna stvar, kaže Parry, pa čak i dirljiva. Nekoliko je stvari zahvaljujući kojima se to sve do sada moglo održati. Japan, naime, ima najnižu stopu kriminala od bilo kojeg drugog naprednog društva. Smješten na dalekom istoku Azije, s malo imigranata, Tokio je svijet daleko od uzavrele zapaljivosti Bliskog istoka i politike džihada, kako navodi.
Kraj dugog doba nevinosti
Najvažnije je, pak, da je oružje praktički nepoznanica izvan policije i oružanih snaga, osim u zajednici malog broja lovaca na medvjede u planinama. Svakih nekoliko godina gangsteri, pripadnici Yakuze (Japanske mafijaške skupine, op.a.) pucaju jedni na druge u jednom od povremenih sukoba i svađa, no ionako vrlo mali broj ubojstava među civilima uglavnom se izvodi noževima za ribu koji nalikuju maču i može ih se naći u svakoj japanskoj kuhinji.
Prve naznake govore da je Abeov napadač nosio neku vrstu oružja kućne izrade, izrađenog od cijevi i trake. Ukoliko je tako, navodi Parry, ovaj napad predstavlja golemo odstupanje ne samo prema japanskim, već i međunarodnim standardima.
U svakom slučaju, piše Parry, teško je vjerovati da će život u Japanu opet biti isti. Gradonačelnika Nagasakija ustrijelio je ogorčeni gangster 2007. godine, socijalističkog vođu nožem je izbo 17-godišnji ultranacionalist 1960. godine, ali prije toga treba se vratiti skroz u mračne dane 30-ih godina, kada je političkih ubojstava u Japanu bilo ‘u izobilju‘.
Dugo doba nevinosti, navodi, naglo je i užasno završilo. Parryju je partnerica prošli tjedan, kako navodi, rekla da je vidjela Shinza Abea u njihovom starom susjedstvu. Bio je vani sa svojom suprugom i psom, gledajući svoja posla, a prolaznici su ga pristojno ostavljali na miru. Nije imao nikakvu vidljivu zaštitu, navodi Parry.