S ogromnim zakašnjenjem od cijelog desetljeća, a možda i puno duže, misleći ljudi u važnim svjetskim institucijama kao što su MMF i Svjetska banka počeli su upozoravati kako je juriš zapadnih liberalnih demokracija u smjeru državnog intervencionizma opasna strategija s potencijalno tragičnim ekonomskim i financijskim posljedicama. Dobro jutro. Šefica MMF, Kristalina Georgieva, upozorila je prošli tjedan da su argumenti u korist državnih intervencija vrlo slabi, osim u ekstremnim uvjetima.
Pričajući o državnom intervencionizmu i zanemarivanju tržišta, zamjenik glavnog ekonomista Svjetske banke, Ayhan Kose, poručio je kako "ima više načina da sami sebe upucate u stopalo, a ovo je svakako jedan od njih". Kosea uznemiruje sve agresivnije inzistiranje na naredbodavnim strategijama industrijskih politika. Političari su uzeli za pravo propisivati budućnost života i rada, bez razumijevanja činjenice da je tržište pretežito bolji regulator/selektor pozitivnih promjena, nego što su političari doista dobri vizionari. Sve je očigledniji problem da se rat protiv tržišnih mehanizama vodi s najvažnijih američkih i europskih političkih adresa, iz ureda koji su desetljećima propagirali i realizirali koncept rasta baziranog na slobodnoj trgovini tržištu.
MMF-ov članak prepoznaje rizike
Najveći i najjači sve više se trude predodrediti smjer razvoja, kao da doista postoji kristalna kugla, i podjednako je na raspolaganju svim državnicima. Nedaleko od Pariza prošli tjedan sastali su se visoki dužnosnici Francuske, Njemačke i Italije kako bi koordinirali ekonomske politike prema Sjedinjenim Državama i Kini te zaštitili domaće biznise. New York Times opisuje da su se te tri države tim činom samo uključile u paradu svih onih koji s previše entuzijazma forsiraju programe industrijskih politika, kao da su sveznadari.
Lani je globalno predstavljeno oko 2500 raznih industrijskih politika, što je tri puta više nego 2019. godine. Istraživanje "Industrial Policy is Back But the Bar to Get it Right Is High“ (objavljeno na MMF-ovom blogu) objašnjava da je najviše novih politika nametnuto upravo u najbogatijim, odnosno najnaprednijim ekonomijama, koje su redom ranije tradicionalno kritizirale politike državnog intervencionizma. Drugim riječima, oni koji su se obogatili zahvaljujući slobodnom tržištu, sad planet vuku suprotnim smjerom jer procjenjuju da su politički rizici prepuštanja rješenja tržištu previsoki. U osnovi, autori istraživanja upozoravaju da su pogreške "vizionarskih" industrijskih politika potencijalno katastrofalne jer "…industrijska politika je skupa i može dovesti do raznih oblika propusta vlade, od korupcije do pogrešne raspodjele resursa. Industrijske politike također mogu dovesti do štetnog prekograničnog prelijevanja, povećavajući rizik od odmazde drugih zemalja, što u konačnici može oslabiti multilateralni trgovinski sustav i pogoršati geoekonomsku fragmentaciju".
Zapravo je čak pozitivno iznenađenje što se na proljetnom skupu MMF-a i Svjetske banke, koji upravo počinje, uopće govori o krivom alociranju novca/vrijednosti kod državnog intervencionističkih mjera, bacanju novca u rijeku, tit-for-tat trgovinskim ratovima, diskriminaciji određenih biznisa ili "samo" stranih biznisa, distorziji trgovinskih tokova, nametanju specifičnih poreza, neodgovornom forsiranju poreznih poticaja i olakšica kao prečacu prema fiskalnoj kataklizmi…
Kad francuski ministar financija Bruno Le Maire, primjerice, govori o tome kako "pojam industrijske politike više nije tabu… te Europa mora pokazati svoje zube i obraniti svoju industriju", ne treba zaboraviti da je Francuska država koja od pandemije do danas održava ekstremno visoke fiskalne deficite, koje više ne može uskladiti s odredbama Pakta za stabilnost i Maastrichtskim pravilima, što znači da mora plasirati narativ koji će pravdati financijske nevolje s kojima će Francuska sigurno susresti.
Ono što se ukazuje kao sve očitiji problem da su oni koji vjeruju u državni intervencionizam napravili barikadu između tržišta i ekonomije, a moderni pobornici liberalnog pristupa tržištu s jasnim, ali umjerenim regulatornim principima, praktično su prognani na margine šireg društvenog utjecaja. Danas ćete tako, primjerice, prije čuti proliberalne pokliče i apele nakon UFC meča, nego nakon sastanka visokih dužnosnika tobože liberalnih demokracija s tobože liberalnim tržištima, koji se sve više zgražaju nad autokracijama, a istodobno propisuju sve čvršća i dalekosežnija pravila te nas guraju u tor superdirektivnog državnog intervencionizma.
Ako niste primijetili, među političarima je postalo vrlo popularno propisivati kako bi trebali živjeti za 10, 20 ili 30 godina, kao da su upravo oni u svojim razredima shvatili da su neviđeni talenti vizionarstva. Nisu. Nije li, dakle, otužno da intelektualni odgovor političkom establishmentu današnjice dolazi bukvalno iz kaveza? Pogledajte video u kojem borac Roberto Moicano nakon pobjede izjavljuje "I love private property, and let me tell you something, if you care about your fucking country, read Ludwig Von Mises and the 6 lessons of the Austrian Economic School, motherfuckers!".
Što se dogodilo Blocku?
Može se pretpostaviti da mlađe generacije političara nisu takle štivo Von Misesa štapom, niti znaju što je njegovih šest lekcija.
S druge strane, mora se priznati da su neki od velikana liberalne ekonomske misli kroz godine podilkanili te su se pretvorili u karikature liberalizma. Jedan od najboljih primjera svakako je vrlo ugledni pripadnik austrijske ekonomske škole, Walter Edward Block, koji se iz pomalo neobičnog anarho-kapitalista prometnuo u doktrinarnog državnog intervencionista, tj. propagandista Benjamina Netanyahua. Danas 83-godišnji Block bukvalno ponižava sve što je pisao i govorio time što je postao kolumnist izraelskog Israel Hayoma u kojem serijski izbacuje okrutne protupalestinske, odnosno procionističke ekstremne stavove, kakvi nemaju baš nikakve veze s liberalnim.
Čovjeku se možda ne stisne srce kad vidi da tobožnji liberal Block zaziva nove napade na Rafah ili pak proziva čak i blagonaklone proizraelske politike zapadnih država jer očekuje da su više bestijalne prema Palestincima, ali kad čovjek vidi da je u jednoj od brutalnih kolumni Block uzeo za pravo napisati otvoreno pismo palestinskoj djeci u Gazi, dolazi do zaključka da je to što radi u osnovi jednostavno gadljivo, pa i maloumno. Block poručuje palestinskoj djeci da su kolateralne žrtve jer su njihovi roditelji krivi za masakr 7. listopada. Na taj datum pobijeno je 1200 Židova, a u izraelskoj odmazdi život je izgubilo više od 30.000 ljudi, od čega 10.000 djece.
Mi, dakle, živimo u svijetu u kojem ugledni "velikani" liberalnih misli funkcioniraju kao državni propagandisti koji opravdavaju ratne zločine, štoviše, potiču ih.
