OK, svi smo gledali “House of Cards”, barem prve dvije sezone dok se serija nije pretvorila u standardnu sapunicu, kada su se Kevin Spacey i Robin Wright kao washingtonski moćni par Frank i Claire Underwood penjali prema političkom vrhu svijeta, ne razmišljajući o usputnim žrtvama. Gotovo da je bilo nemoguće zamisliti serijalizirani politički triler težeg kalibra, slojevitije i žešće dinamike. “The Fourth Estate” (Četvrta sila - mediji) je sve to, samo s primjesom reality showa, najgledanije žanrovske vrste u povijesti televizije, jer to što gledamo nije glumljena fikcija. New York Times pustio je kamere u svoju utrobu, a Donald Trump pokazao se kao najbolji, najnepredvidljiviji “pisac” scenarija.
Dokumentarna televizijska serija o New York Timesu u Trumpovoj eri u produkciji Showtimea osvjetljava kritična pitanja s kojima se suočavaju današnji novinari. Glavni je zadatak Timesa, koji se dugo smatra “službenim kroničarem povijesti”, pronaći najbolji način da pažljivo i pošteno piše o nekonvencionalnom predsjedniku, čak i kada on pokušava sve kako bi ih minirao. Kroz izuzetno otvoren pristup procesu stvaranja vijesti i niz ekskluzivnih razgovora, za Oscara nominirana autorica filma Liz Garbus iz dana u dan, od dana Trumpove inauguracije do travnja ove godine, prati uporne Timesove suradnike koji su se ušančili u borbi za slobodu tiska i pravo Amerike da zna što se događa.
Laž je vrlo snažna riječ
Pritom su vrlo pažljivi prema protagonistima. “Naš posao nije da budemo opozicija”, rekao je Dean Baquet, izvršni urednik Timesa (u NYT-u nema više pozicije) uoči njujorške premijere filma. Zabrinut je da bi pripisivanje etikete lidera pokreta otpora Timesu moglo ići naruku Trumpu i njegovoj filozofiji da se svaki medij može uništiti relativizacijom i beskrajnim optužbama za neistine. “Laž je vrlo snažna riječ”, kaže Baquet u jednoj sekvenci filma, “a mi smo predsjednika optužili da laže, i to stavili na naslovnu stranicu New York Timesa. Ne želim tu riječ tamo stavljati svaki dan. To neke od autora frustrira, ali ako ćemo je prečesto ponavljati, riječ će izgubiti svoju snagu”. (Mala digresija - mi u Hrvatskoj imali smo to priliku solidno naučiti. Nijedan korupcijski skandal ovdje se više ne percipira kao ozbiljna afera koja bi mogla ugroziti nečiju poziciju, upravo zbog beskrajnog ponavljanja neprovjerenih optužbi i loše napisanih optužnica koje mahom ostaju neprocesuirane, a protagonisti nekažnjeni.)
Ključno pitanje - kada znamo dovoljno da bismo to mogli objaviti? Kada je opravdana odluka da ne objavimo nešto što znamo, ali ne dovoljno da bismo sigurno mogli obraniti svoju poziciju? Svaka priča o Trumpu je priča na koju nitko nema monopol. Netko će je objaviti. To znači da treba biti prvi, ali i da se ne smije pogriješiti. Times je u nedavnoj povijesti imao dvije ozbiljne afere, i to današnje uredništvo čini dvostruko opreznijim od prijašnjih. U prvoj aferi, 2003. kada je pao Howell Raines, urednik s kojim su zaradili najviše Pulitzera u jednoj godini (pet 2002. za godinu dana pisanja o New Yorku nakon rušenja “Blizanaca”), pokazalo se da je njihov suradnik Jayson Blair izmislio niz (odlično napisanih) reportaža s terena. Druga, ozbiljnija, nije doduše stajala karijere Rainesova nasljednika Billa Kellera, ali je New York Times stavila u službu obavještajne zajednice u pripremama nacije za rat protiv Iraka. Judith Miller, autorica niza članaka o Sadamovu - pokazalo se nepostojećem - oružju za masovno uništenje, morala je otići iz Timesa 2005. godine. Kellera je tada spasilo to što je Miller bila bliska prijateljica obitelji Ochs-Sulzberger, izdavača Timesa, koja joj je držala leđa i nakon što je on upozorio na nedosljednosti u njezinu pristupu izvještavanju iz Iraka.
Baquet je u serijalu i protagonist i narator, vodič kroz paralelna zbivanja u Timesu, ali i u svijetu koji Times opisuje, što je uloga koju je preuzeo od danas već pokojnoga Timesova kolumnista Davida Carra iz prvog velikog dokumentarca o NYT-u iz 2011. (“Page One”), kada je velika tema bio odnos medija s Julianom Assangeom i WikiLeaksom, ali i sve veće zaostajanje tradicionalnih medija za besplatnim internetskim izvorima informacija. I ovaj put, uz Trumpa, Times muči transformacija od starog prema novom mediju.
Puno čitatelja, a gube novac
Paradoks je, naime, objašnjava Baquet, da novine nikada u povijesti nisu imale više čitatelja, ali gube golem novac zbog Googlea i Facebooka koji njihov sadržaj plasiraju bez naknade. A otkad je Washington Post preuzeo Jeff Bezos, osnivač Amazona i danas najbogatiji čovjek na svijetu, donedavno mali Post (odavno se stisnuo i godinama živio u neponovljenoj sjeni Watergatea) pretvorio se ponovno u snažnog konkurenta Timesu, konkurenta čije su financije ograničene jedino granicom ambicija njegova vlasnika, a one su danas bezgranične.
Baquet je kao top-urednik narator, ali glavna je uloga ipak pripala šefici washingtonskog dopisništva Elisabeth Bumiller i dvojcu koji čine Mark Mazzetti, reporter istraživač, i njegova kolegica Maggie Haberman, koja je izvještavanje o Trumpu prvo svladala radeći za tabloid (New York Daily News), da bi, stjecajem okolnosti, dolaskom u Times postala njihov vodeći stručnjak za razumijevanje ekscentričnog predsjednika.
Razmirice između njujorške centrale i washingtonskog ureda dnevni su dio procesa od dana Trumpove inauguracije. “O ovoj administraciji izvještavamo agresivno, ne zato što želimo biti agresivni, nego jer je ona drukčija od dosadašnjih, jer donosi radikalnu promjenu rada. Ono što mi radimo je nezavisna, temeljita, iskrena istraga. Sve je manje institucija koje danas mogu to raditi. Poneke reportere na terenu to povremeno čini nervoznima, ali to je jedini način rada koji nam omogućava da zadržimo povjerenje”, kaže Baquet. U žestokom ritmu paralelno se prate promjene regulative na svim razinama, a Trump ih pokušava nametnuti strelovito. Namjera je deregulirati sve - od Wall Streeta do zdravstvenog sustava, zaštite okoliša... Baquet u jednom trenutku primjećuje: “Uzeli su si veće ovlasti nego bilo koja vlada u nedavnoj povijesti. Transformiraju našu zemlju pred našim očima”.
Kad ih već ne može natjerati da ga vole, Trump je udarnoj medijskoj četvorki (New York Times, Washington Post, Wall Street Journal, CNN) odlučio prirediti pakao. On radi štetu, ali mijenja stvari brzo i često, uz nerijetke radikalne promjene smjera. Mediji ga moraju slijediti i razumjeti, ako je ovo drugo moguće. Pitanje koje se postavlja na svakom koraku - kada Trump misli da može zaustaviti FBI u istrazi ili promijeniti suce, pa tako utjecati na suđenja, misli li on to ozbiljno? Je li svjestan s kakvim se silama sukobljava?
U jednom trenutku Baquet kao narator postavlja pitanje i odmah daje odgovor: “Zamislite kakav bi bio Watergate da su tada postojali Fox i prijatelji i društvene mreže s novinarima amaterima. Uzdigli bi Nixona u nebesa. To uništava način na koji zemlja percipira vijesti”.
Ako je vrhunac prvoga dijela serijala Trumpova rečenica o udarnoj četvorki kao “neprijateljima naroda”, vrhunac drugoga je kada James Comey, tada još šef FBI-a, na saslušanju u Kongresu kaže da je Times, pišući o kontaktima Trumpova stožera s Rusijom, napisao niz besmislica (ali da, zato što je to državna tajna, ne može objasniti zašto su to besmislice i što je NYT napisao krivo). Baquet i Bumiller u tom su trenutku zajednički odlučili do daljnjega zaustaviti Mazzettijevu seriju članaka o Trumpovim ruskim kontaktima. Vjerovali su Mazzettiju, ali njegov izvor nije se pokazao spremnim svjedočiti javno. Trebalo je proći godinu dana da se pokaže kako je Times bio u pravu i kako Mazzetti nije pisao besmislice.
Trumpova velika ruska afera, vjerojatno najveća od svih, počela je pijanim monologom izvjesnoga Georgea Papadopoulosa, bivšeg suradnika u Trumpovoj kampanji, koji je u jednom londonskom baru, nakon nekoliko pinti piva previše, visokom australskom diplomatu objasnio kako je došao do mailova Hillary Clinton. Tako je FBI počeo istragu koja je dugo skrivana od javnosti sve dok Papadopoulos nije i sudu, kao svjedok u jednom posve drugom procesu, priznao što je napravio. Trumpova ruska priča vratila se na naslovnice.
Paralelno s izvještavanjem o Trumpu Times se, kako bi ostao vjerodostojan, mora boriti i s vlastitim unutarnjim problemima. Oni su pokrenuli aferu Weinstein na čijim je krilima narastao (uglavnom) ženski pokret “Me too”, zato nisu mogli prešutjeti kada se Glenn Thrush, jedan od važnih članova njihova washingtonskog tima, našao pod optužbom da se “neprilično ponašao prema više mlađih članica tima”. Presuda: suspendiran je s posla na dva mjeseca, ne vraća se za dopisnika u Bijelu kuću. Razlog: naštetio je brendu. Zanimljiv detalj - prilikom rasprave o njegovoj sudbini u timu jasno se pokazala granica između starijih i mlađih članova tima. Mlađi njegov prijestup smatraju mnogo ozbiljnijim nego stariji.
U jednom od samootkrivajućih istupa Baquet kaže kako se Times u vrijeme kampanje postavio pogrešno. “Pokušavali smo javnosti predstaviti kandidata Trumpa prema pravilima koja pripadaju prošlosti. Nismo imali doticaj s bilom američke javnosti i pogriješili smo”. Podsjetilo me to na prilike u hrvatskim medijima uoči prvih demokratskih izbora presudne 1990. godine. Bez osjećaja za puls javnosti, s pogrešnom pretpostavkom da je sustav u kojemu živimo nepromjenjiv, urednici hrvatskih medija (državnih, jer drugih nije bilo) u pravilu su kontakte s novim političkim strankama prepustili mlađoj generaciji novinara, a njihove stranačke programe predstavili površno, svisoka. Nakon izbora ostali su na suhom. Manje dramatična, ali slična pogreška dogodila se s početnim podcjenjivanjem uloge Mosta i Živog zida u predstojećim promjenama načina upravljanja državom. Slabo učimo.
Pojačani pritisak
I jedna vrlo ozbiljna činjenica: unatoč detaljnom izvještavanju ne samo New York Timesa, nego i ostalih iz Trumpu mrske “neprijateljske četvorke”, Donald Trump je i danas predsjednik SAD-a. Odgovor na Baquetovo pitanje - Znači li to da je uporno inzistiranje da upravo oni koji jedini još nastoje politiku otvoriti javnosti, toj javnosti plasiraju laži, urodilo plodom? - zato je: lako moguće da jesu. S obzirom na Trumpove, danas već sasvim javne, kontakte s ruskim obavještajnim aparatom, čiji je to prepoznatljiv mehanizam djelovanja, čini se da je George Papadopoulos, dugo skriveni član njegova predizbornog tima, obavio dobar posao.
“The Fourth Estate” (Četvrti stup vlasti - za razliku od zakonodavnog, izvršnog i sudskog neformalan) dokumentarna je serija o New York Timesu u doba kad je redakcija najvećega američkog dnevnika prisiljena (ne samo zbog Trumpa) raditi pod pojačanim pritiskom. Prije svega, međutim, to je serija o velikim, brzim i očito neizbježnim društvenim promjenama i sposobnosti starih institucija poput Timesa da se prilagode novom vremenu. Prvi pravi politički reality triler koji iz više razloga vrijedi pogledati.