BEŠKEROVA ANALIZA

Antipatija Meloni spram Hrvatske je poznata, ali trijumf Desnog centra nije kataklizma. Evo zašto

Giorgia Meloni je prije osam godina pledirala da ‘Hrvatska vrati Italiji Istru i Dalmaciju‘

Braća Italije Giorgie Meloni pojedinačno su najjača talijanska politička stranka

 Andreas Solaro/afp; Hanza Media/

Giorgia Meloni sva sja nakon povijesne pobjede na nedjeljnim parlamentarnim izborima u Italiji. Premoćno je pobijedila koalicija Desnog centra, a njezina je partija, Braća Italije, sa 26 osvojenih postotaka glasova pojedinačno najjača talijanska politička stranka. Desni centar imat će 235 zastupnika (od 400) i 115 senatora (od 200), bez onih izabranih u inozemstvu. Dakle, solidnu većinu i moći će mirno vladati do 2027. Prema njihovu kodeksu, vođa koalicije je vođa one stranke koja je među njima dobila najviše glasova, a to su nedvojbeno postfašistička Braća Italije. Giorgia Meloni je sljedeća talijanska premijerka, kako sada stvari stoje.

To neće biti sutra, pa ni figurativno. Novi Parlament će se konstituirati 13 listopada. Uslijedit će natezanje oko izbora predsjednikâ parlamentarnih domova, pa dodjela mandata za sastav vlade, pa novo natezanje oko njezina sastava među samim pobjednicima, tako da odlazak Marija Draghija iz premijerske Palače Chigi i ulazak Giorgie Meloni ne treba očekivati prije završetka sljedećeg mjeseca.

Oporbeni Lijevi centar morat će se zadovoljiti sa 72 zastupnika i 49 senatora. Njegov vođa i tajnik Demokratske stranke Enrico Letta već je najavio da se neće ponovo kandidirati za vođu stranke na kongresu u ožujku.

Uzme li se u obzir da su Braća na prošlim izborima, 2018, izborila svojih dotad rekordnih 4,35 posto, razumljivo je oduševljenje Giorgie Meloni sobom i svojima. Ipak, takvi nagli skokovi nisu bili rijetkost, ali nisu dugo opstali na istoj razini. Odnosi se to na tadašnju Sjevernu ligu, a u posljednjem ciklusu na PoKret 5 zvjezdica.

Video analiza Inoslava Beškera

Zadana situacija

Trebat će vidjeti koliko je uspjeh Braće Italije rezultat prosvjednoga glasanja, a koliko dugoročnijeg uvjerenja da je to najbolji (ili najmanje loš) izbor u zadanoj talijanskoj političkoj situaciji. Giorgia Meloni ima pred sobom eventualno pet godina, koliko će trajati ustavni mandat upravo izabranoga devetnaestog saziva Parlamenta Talijanske Republike, da uvjeri Talijane da su sudbinu povjerili u prave ruke.

Još od 1968 nijedan premijer izabran u početku saziva nije bio ponovo izabran i u početku sljedećeg saziva. Posljednji put je u tome uspio Giovanni Leone, ali između njegove prve i njegove druge vlade triput je premijer bio Aldo Moro.

Pobjeda talijanskoga Desnog centra očituje se ne samo u postotcima, koji su ipak statistika, nego i u parlamentarnim mandatima, koji su realna baza za vladanje.

Rezultati izbora:

BRAĆA ITALIJE - 26%
LIGA ZA SALVINIJA - 8,8%
FORZA ITALIA - 8,1%
MI UMJERENI - oko 1,5%

Desni centar ukupno - 43,8%

DEMOKRATSKA STRANKA - 19,1%
TALIJANSKA LJEVICA - ZELENI - 3,6%
+EUROPA (BONINO) - 2,8%
GRAĐANSKI ANGAŽMAN (DI MAIO) - manje od 1%

Lijevi centar ukupno - 26,1%

POKRET 5 ZVJEZDICA - 15,4%
TREĆI POL - 7,8%
ITALEXIT - 1,9%
PUČKI SAVEZ - oko 1%

Naravno, u Italiji ništa nije gotovo dok nije gotovo, pa tako nijedan parlamentarni saziv nije na svom završetku imao isti broj stranaka a one isti broj članova Parlamenta kao i u početku saziva. Od ukupno 935 izabranih članova, koliko ih je brojao dosadašnji Parlament, stranačku pripadnost je promijenilo njih gotovo 300, a promjena je bilo više od 400, jer su neki mijenjali stranke i dva ili još više puta. Te su izmjene srušile 2008 vladu i većinu Romana Prodija. Ali zasad nema pokazatelja da bi solidna većina Desnog centra mogla biti ugrožena u sljedećih pet godina, koliko je ustavni rok trajanja nekoga parlamentarnog saziva.

Upravo je Senat dom gdje je rizik obično najveći. U nj ulazi 196 senatora izabranih u Italiji plus 4 izabranih među talijanskim državljanima u inozemstvu, ali se u kvorum računaju i doživotni članovi, kojih je sada 6. Po uobičajenoj logici "sigurna" većina u Senatu iznosi 110 članova - a Desni centar će je premašiti.

Povjerenje vladi

On će imati 66 senatora iz redova Braće Italije, 29 iz Lige,18 iz Forze Italije, te 2 iz Nas umjerenih. Od ostalih, Demokratska stranka imat će ih 38, PoKret 5 zvjezdica 34, Treći pol 10, a Južnotirolska pučka stranka 2. U Zastupničkom domu, kako sada stvari stoje, Desni centar će računati na 118 Braće Italije, 65 Lige, 45 Forze Italije, te 7 grupacije Mi umjereni.

Demokratska stranka imat će ih 65, PoKret 5 zvjezdica 51, Treći pol (koji vode Carlo Calenda i Matteo Renzi) 21, Savez Zelenih i Ljevice 12, Južnotirolska pučka stranka 3, +Europa (koju vodi Emma Bonino) 2, a dosadašnji ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio neće ni ući u Parlament.

Tu još treba pribrati 4 senatora i 8 zastupnika izabranih u inozemstvu.

Eto, to je odnos snaga na temelju kojega će se izglasavati povjerenje vladi i njezinim zakonskim prijedlozima, počev od tegobnoga državnog proračuna za 2023.

Pobjeda Desnog centra je nedvojbena, ali nije trijumfalna, jer on ipak neće imati dvije trećine glasova ni u jednome parlamentarnom domu. To znači da će moći mijenjati Ustav, ali da će te izmjene - ako nisu izglasane dvaput zaredom dvotrećinskom većinom (za koju će sada biti nužan kompromis s oporbom) - morati ići na referendum. I Matteo Renzi je kroz Parlament iznudio bizarne izmjene Ustava, ali su na referendumu pali ti amandmani, a nakon toga i zbog toga i sâm Renzi s položaja premijera.

U međuvremenu Parlament i Vladu vrebaju posljedice pandemije, inflacije i rata u Ukrajini.

Zašto pobjeda Desnog centra u Italiji nije kataklizma

"Doba je za odgovornost. Vladat ćemo za sve Talijane", prokomentirala je Giorgia Meloni pobjedu svoje grupacije Desnog centra na nedjeljnim parlamentarnim izborima u Italiji. Njezine riječi ne treba smatrati samo obrednom formulom.

Meloni i njezina stranka Braća Italije saveznice su u Evropi suverenista, eventualno i profašista, kakvi su, na primjer, Santiago Abascal u Španjolskoj, Marine Le Pen u Francuskoj, premijer Petr Fiala u Češkoj, factotum Jarosław Kaczyński u Poljskoj itd. Ima reakcija po Evropi prema kojima se u Italiju vraća fašizam, onaj isti koji je tu jurišno, ali legalno preuzeo vlast prije točno 100 godina.

Točno, za Braću Italije glasao je u nedjelju svaki četvrti talijanski birač, ali se po Italiji, pa ni za posljednje zapjenjene predizborne kampanje, nisu vidjeli fašistički pozdravi po ulicama, osim kad su naišli hrvatski navijači.

Uostalom, dolazak Desnog centra na vlast u Italiji nije nikakva kataklizma. On je, u ovom ili onom obliku, uz kratke prekide vladao Italijom od 1994 do 2011, predvođen Silviom Berlusconijem. U njemu je bila i postfašistička Nacionalna alijansa, čiji su izravni sljednik Braća Italije. Meloni je neki dan podsjetila da se nije disocirala od tadašnjeg Alijansina vođe Gianfranca Finija, kada je fašizam, u Yad Vashemu, definirao kao "dio apsolutnog zla".

Meloni je prije osam godina pledirala da "Hrvatska vrati Italiji Istru i Dalmaciju". Ne vjerujem da će to biti platforma njezine vlade, ali njezina je antipatija spram Hrvatske poznata i priznata. Nije nam potrebna ljubav, treba nam suradnja. Ako je zaista "doba za odgovornost".

Možemo li očekivati fašističke i iredentističke provokacije? Vjerojatno da. Ali bilo ih je i dosad. Stvar je hrvatske vlade, hrvatskih političara i hrvatskih medija hoće li biti rezonantna kutija svakoj budali (kao što se nerijetko čini kad su posrijedi Srbija odnosno Bosna), ili će ih ignorirati kao što to čini golema većina talijanske javnosti. Bude li ih, to će više govoriti o nesposobnosti rimske vlasti, kao i one u Beogradu, da se obračuna sa svojim problemima i sablastima, pa svraća pozornost na prošlost i na Hrvate. Kao što to vole i poneki u Hrvatskoj.

U mojoj četvrti u nedjelju je većina glasača bila za Braću Italije. Toliko ih je, i još više, glasalo 2018 za PoKret 5 zvjezdica, ovdje gotovo zaboravljen. Prethodno su nekoliko puta glasali za Berlusconija. A ranije za komuniste. Posrijedi su manje-više isti ljudi, normalni susjedi. Njihovo je glasanje odraz njihova veoma često posve opravdanog nezadovoljstva stanjem iz kojega ne vide izlaz, pa eksperimentiraju. Svaki put pokušaju nešto novo, dosad neiskušano. Glasaju za promjenu, a ne za tužnu prošlost. Postoje i ekstremisti, ali oni su marginalna manjina, fiziološka, kao i svugdje.

Desni centar nije slavio Dan oslobođenja 25 travnja, ali nije fašizirao Italiju. Doveo ju je, međutim, na rub bankrota 2011, pa je Berlusconi natjeran na ostavku. Upravo je ekonomski voluntarizam najveća opasnost kojom bi Italija mogla zaprijetiti Evropi. Prema najavama iz kampanje, čini se očitim da je Meloni toga svjesna i odlučna financije staviti u ruke stručnjaku a ne političaru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2022 14:56