Milanski željeznički kolodvor Milano Centrale jedan je od najvećih i svakako najljepših željezničkih kolodvora na svijetu te pravi simbol elegancije i užurbanog života jednog od najbogatijih talijanskih gradova.
Svakoga dana kroz tu stanicu prođe više od 320 tisuća putnika, turisti zastaju fotografirati monumentalno pročelje, a putnici žure prema vlakovima koji povezuju Italiju s ostatkom Europe.
Međutim, malotko zna da se ispod sjajnih perona i velikih dvorana desetljećima skrivao prostor iz kojeg su tijekom Drugog svjetskog rata tisuće ljudi slane prema logorima smrti.
Ispod milanske željezničke stanice nalazi se Binario 21 - tajna podzemna platforma koju su nacisti i talijanski fašisti koristili za deportaciju Židova, političkih protivnika i partizana prema Auschwitzu i drugim logorima, piše CNN.
Monumentalna građevina kao simbol moći
Milano Centrale otvoren je 1931. godine, u razdoblju kada je Benito Mussolini već čvrsto kontrolirao Italiju. Stanica je trebala pokazati snagu države i modernost režima, pa se nije štedjelo na njezinoj izgradnji.
Masivno pročelje ukrašeno je stupovima u rimskom stilu, golemim kipovima, reljefima, lavljim glavama i monumentalnim dekoracijama koje podsjećaju na antičko doba. Unutrašnjost je jednako impresivna: golema stubišta, mozaici, visoki svodovi i monumentalne dvorane stvaraju dojam palače, a ne željezničke postaje.
“Do 1931. režim je već bio vrlo čvrsto učvršćen”, rekla je povjesničarka Vanda Wilcox, opisujući razdoblje u kojem je stanica dovršena.
Projekt je još 1912. osmislio arhitekt Ulisse Stacchini, inspiriran rimskom i egipatskom arhitekturom, no tijekom fašističkog razdoblja dodani su brojni simboli režima. Među njima su i “fasces” — snopovi štapova, simbol vlasti u starom Rimu, po kojem je fašizam i dobio ime.
Stanica je desetljećima predstavljala ponos Milana i Italije. Tijekom predstavljanja Zimskih olimpijskih igara Milano–Cortina 2026. pročelje je bilo osvijetljeno u bojama talijanske zastave uz slogan: “L’emozione di essere italiani”, odnosno “Uzbuđenje što si Talijan”.
No upravo ispod tog simbola nacionalnog ponosa skriva se jedno od najmračnijih mjesta talijanske povijesti.
Tajni podrum ispod perona
Ispod glavnih putničkih platformi arhitekt je projektirao poseban prostor za transport pošte i robe. Bio je to moderan logistički sustav za ono vrijeme: dvije podzemne platforme povezane okretnicom i velikim dizalom koje je vagone podizalo na razinu glavnih perona.
Pošiljke su iz obližnje pošte dolazile u podzemlje, utovarivale se u vagone, a zatim su posebnim liftom podizane gore, gdje bi ih preuzimao vlak. Sve je bilo skriveno od pogleda putnika.
Upravo će taj sustav tijekom rata postati savršen alat za tajne deportacije ljudi.
Rijeka otvara izložbu koja razotkriva talijanske koncentracijske logore u Primorju 1941.–1943.
Italija je ušla u Drugi svjetski rat 1940. kao saveznik nacističke Njemačke. Nakon Mussolinijeva pada 1943. godine i talijanske kapitulacije, Njemačka je okupirala sjever i središte zemlje te ponovno postavila Mussolinija na čelo marionetske države — Repubblica Sociale Italiana (RSI) ili Talijanske Socijalne Republike.
Fašistički režim već je ranije donio rasne zakone kojima su Židovima oduzeta građanska prava, no tek pod nacističkom okupacijom počinju masovne deportacije u logore smrti.
Lombardijom su tada lutale skupine talijanskih fašista koje su lovile Židove, partizane i političke protivnike. Zarobljene su dovodili u Milano, gdje ih je preuzimao SS.
Iz podzemlja Milano Centrale potom su ukrcavani u teretne vagone.
“Bez pomoći lokalnih ljudi taj sustav ne bi mogao funkcionirati”, rekla je povjesničarka Tamara Colacicco, objašnjavajući kako je organizacija deportacija funkcionirala.
Put bez povratka
Deportacije su se uglavnom odvijale noću kako bi ostale skrivene od javnosti.
“Kamioni bi ulazili u atrij stanice”, prisjetila se Milena Santerini iz Memorijala Shoah u Milanu.
Ljudi su potom odvođeni u podzemni prostor i naguravani u drvene vagone koji su ranije služili za prijevoz robe ili stoke. U svaki je ulazilo između 60 i 80 ljudi, toliko zbijenih da nisu mogli sjesti.
Za usporedbu, kada su se isti vagoni koristili za konje, maksimalan broj bio je šest životinja po vagonu.
“Nije bilo prozora, toaleta, hrane ni vode”, rekla je Santerini.
Put do Auschwitza trajao je oko sedam dana. Bez hrane, vode i osnovnih uvjeta mnogi nisu preživjeli ni samo putovanje.
Židovi su uglavnom deportirani ravno u Auschwitz, dok su politički zatvorenici i radnici koji su odbili proizvoditi oružje za naciste često slani u Mauthausen, logor prisilnog rada u Austriji.
“Političke zatvorenike slali su na prisilni rad poput robova, dok su Židovi slani u logore smrti kako bi bili uništeni”, objasnila je Colacicco.
Točan broj deportiranih nikada nije utvrđen jer je velik dio dokumentacije uništen, a sudionici deportacija nakon rata uglavnom su šutjeli.
Sačuvani su samo popisi iz prva dva transporta koja su iz Milana krenula prema Auschwitzu krajem 1943. i početkom 1944. godine.
Na njima se nalazi 774 imena.
Preživjelo ih je samo 27.
Povjesničari vjeruju da je kroz Binario 21 prošlo nekoliko tisuća Židova te podjednak broj političkih zatvorenika između prosinca 1943. i siječnja 1945., neposredno prije oslobođenja Milana.
Među deportiranima bila je i Liliana Segre, tada 13-godišnja djevojčica koja je 1944. s ocem poslana u Auschwitz. Ona je jedina iz svoje uže obitelji preživjela Holokaust, a 2018. postala je doživotna senatorica Italije.
Njezino svjedočanstvo bilo je ključno za kasnije otkrivanje tajnog prostora ispod stanice.
Preživjeli su godinama govorili o “špilji” iz koje su ukrcavani u vlakove i o neobičnom osjećaju podizanja prije polaska kompozicije. Tek su 1994. istraživači povezali njihove priče s podzemnim prostorom Milano Centrale.
Kada su pronašli staru poštansku zonu i golemi lift za vagone, postalo je jasno što se ondje događalo tijekom rata.
Mjesto koje danas podsjeća na najmračnije poglavlje Europe
Podzemni prostor otvoren je za javnost 2013. godine kao Memoriale della Shoah di Milano — Memorijal Holokausta u Milanu.
Danas posjetitelji mogu hodati originalnim platformama, ulaziti u vagone slične onima kojima su deportirani ljudi i slušati svjedočanstva preživjelih.
Na zidovima stoje projicirana imena prvih 774 deportiranih osoba.
“To pokazuje da su iza brojki stajali stvarni ljudi”, kaže Santerini.
Poseban dojam ostavlja činjenica da iznad memorijala i dalje svakodnevno prolaze stotine tisuća putnika. Dok ljudi žure na posao ili putovanja, ispod njih ostaje prostor koji podsjeća na tragediju skrivenu desetljećima.
Na ulazu se nalazi i “Zid ravnodušnosti”, umjetnička instalacija koja upozorava na šutnju i nezainteresiranost društva koje je omogućilo progon talijanskih Židova.
“To predstavlja priliku da razmišljamo o vlastitoj prošlosti”, kaže Colacicco, upozoravajući da Italija još uvijek nije do kraja prihvatila odgovornost za ono što se dogodilo.
“Ovo su učinili Talijani i odgovornost je naša.”
Milano Centrale tako danas nije samo jedna od najljepših europskih željezničkih stanica, nego i snažan podsjetnik da se iza veličanstvene arhitekture ponekad skrivaju najmračnije priče europske povijesti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....