Kako izgleda odrastanje u glavnom gradu Sjeverne Koreje? Ako je suditi po priči Sungju Leeja, bio je to - san! Otac mu je bio oficir u vojski, bio je jedan od omiljenijih likova u režimu Kim il-Sunga, a mali Lee je mogao imati sve što bi poželio.
Bilo je to početkom 90-ih prošlog stoljeća, a Lee je kao dijete s roditeljima živio u prostranom trosobnom stanu, pohađao je prestižnu školu, trenirao taekwondo, svakodnevno posjećivao zabavne parkove i odlazio na izlete u prirodu. Sanjao je da će jednog dana, baš poput oca, postati 'faca' u sjevernokorejskoj vojsci, piše BBC.
Međutim, taj san ekspresno je nestao kada je umro Kim il-Sung. Dolaskom njegova sina na vlast, Leejev otac više nije bio u milosti režima. Štoviše, postao je 'persona non grata' i pod hitno je morao pobjeći iz Pyongyanga. Nije htio djeci otkriti što se događa, samo im je poručio da idu svi skupa na odmor. Međutim, Lee je već na početku shvatio da se tu ne radi o odmoru...
- Vozili smo se u prljavom vlaku, sve je bilo puno prosjaka. Nisam mogao vjerovati što gledam. Pitao sam oca 'jesmo li još uvijek u Sjevernoj Koreji?'. Znate, u to vrijeme mislio sam da je naša zemlja najbogatija na svijetu, ali čim smo izašli iz Pyongyanga, sudario sam se s realnošću - priča Lee koji je nakon dugotrajnog putovanja stigao u svoj novi dom - grad na sjeverozapadu zemlje Gyeong-seong.
Raskošni stan u centru grada zamijenili su s trošnom kućicom u provinciji. Prvi dan u novoj školi možda je bio jedan od traumatičnijih u Leejevom životu. Njegovi novi prijatelji iz razreda bili su kost i koža, svi odreda neishranjeni. A što se tiče školskog znanja, miljama su zaostajali za novim dečkom iz grada.
Nakon par dana u novoj školi, Lee se suoči s novim hororom. Tri policajaca postrojili su učenike i pred njih bacili muškarca i ženu koji su bili zavezani. Rekli su da je muškarac lopov, a da je žena pokušala pobjeći u Kinu. Kazna za te prekršaje bila je - smrt!
- Svaki policajac ispucao je tri metka. Bang, bang, bang. Krv je počela šikljati. Jasno sam im vidio rupe od metka na čelu - kaže Lee.
U narednim mjesecima situacija je postala neizdrživa. U cijeloj zemlji zavladala je nestašica hrane, pa je i cijela obitelj Lee prvi put u životu osjetila što znači biti gladan.
- Iz dana u dan se smanjivao broj kolega iz razreda. Po cijele dane lovili su vjeverice ili krali po tržnici...
Novonastala situacija bila je malo previše za Sungjuovog oca. Rekao je da ide u Kinu i da će se ubrzo vratiti s velikim količinama riže. Prolazili su tjedni i mjeseci, ali otac se nije vraćao. Nedugo poslije i majka je rekla da ide u posjet obitelji da vidi imaju li što hrane za dati. Lee se pobojao da mu se ni majka neće vratiti pa je odlučio s njom krenuti na put. Međutim, mladić je na dan puta zaspao, a majka je otišla bez njega. Ostavila mu je papirić s kratkom porukom.
- Jedi sol i pij vodu.
Majku nakon toga više nikada nije vidio.
- U tom trenutku sam mrzio svoje roditelje. Nevjerojatno kako su bili neodgovorni. Ostavili su me samoga i bez ičega!
U tom trenutku Sungju je shvatio da nema previše izbora.
- Odlučio sam formirati uličnu bandu. Bio je to jedini način da preživim!
Okupio je društvo od šest mladića i uskoro su svi zajedno krenuli u pljačkaši pohod. Džeparili su koga god su mogli, krali s tržnica i poput društva iz Sheerwodske šume presretali su dostavljače i krali im namirnice...
- Bili smo obitelj. Vjerovali smo si međusobno i to je bio jedini način da opstanemo. Izabrali su mene za vođu jer sam znao Taekwondo - priča Sungju.
- Svi su me se bojali jer sam bio stvarno dobar u tučnjavi. Nekoliko puta dobio sam opasne batine, ali svi su vjerovali u mene. A njihova vjera dala mi je dodatnu snagu - priča Lee koji je s vremenom upadao u sve veće probleme. Suparničke bande počele su koristiti i oružje.
- To je bila borba na život i smrt. Moj najbolji prijatelj je ubijen nakon što je pokušao ukrasti krumpir s jedne farme. Izgubio sam još jednom bliskog prijatelja nakon što mu je netko palicom razbio glavu.
Sungju je bio uništen. Nakon tri godine krađa i tučnjava, banda se raspala, a mladić se morao okrenuti nekim drugim opcijama. Vratio se u Gyeong-seong i tamo je susreo jednog starijeg gospodina.
- Ja sam tvoj djed - rekao mu je vremešni čovjek, a Lee je bio u potpunom šoku. Starac je živio na jednoj farmi nekoliko sati udaljenoj od grada i svake nedjelje je hodao do gradu kako bi pronašao svog unuka. I upornost mu se na kraju isplatila!
Sljedećih nekoliko mjeseci bilo je jedno od sretnijih razdoblja u Leejevom životu. Radio je na farmi, a jednom tjedno vraćao bi se u grad kako bi hranu podijelio s bivšim članovima svoje bande.
A onda je uslijedio novi šok. Stranac mu je nasred ulice u ruku gurnuo papirić s porukom. U njoj je pisalo.
- Sine, ja živim u Kini. Dođi kod mene.
Stranac je bio zapravo trgovac ljudima. On je pomogao njegovom ocu da se prošverca u Kinu.
- Emocije su me uništavale. S jedne strane sam bio bijesan, htio sam udariti oca. S druge strane mi je nedostajao. Baki i djedu sam rekao da idem u Kinu namlatiti oca, pa ću se vratiti...
Pomoću švercera i s lažnim dokumentima domogao se Kine, a potom i Južne Koreje. Tamo se susreo s ocem.
- Grlili smo se i plakali istovremeno. Imao sam milijun pitanja, ali samo sam mu rekao 'nedostaješ mi' - rekao je Lee koji se ubrzo susreo s pitanjem koje mu je uništilo entuzijazam
- Otac me pitao za majku. Rasplakao sam se jer nisam imao pojma gdje je ona...
Godinama su zajedno tražili majku, bilo je i nekoliko lažnih dojava, ali nikad je nisu pronašli. Sungju je izgubio i kontakt s dečkima iz bande, usprkos činjenici da je platio švercerima da ih pronađu i prebace preko granice.
- Mislim da su svi završili u vojsci...
Novi život u Južnoj Koreji u početku nikako se nije svidio mladiću.
- Naglasak me odavao. Odmah su svi mislili da mi je ispran mozak. Južnokorejci stalno tvrde da smo svi braća i sestre, ali ustvari prema nama se ponašaju kao prema strancima. Također, pojam 'sloboda' mi na početku nije bio jasan. Vjerovali ili ne, što to znači, tek sam shvatio kad sam odlučio kupiti olovku. Ušao sam u dućan i shvatio da mogu birati nekoliko vrsta, modela... Sve sam isprobao, u dućanu sam bio puna dva sata!
Sungju je odlučio ostatak života posvetiti pomaganju ljudima koji su izbjegli sa sjevera.
- Vjerujem da će jednoga dana doći do ujedinjenja Koreja. Režim se neće tako brzo slomiti, ali s vremenom će ljudi shvatiti da mogu kupovati i prodavati proizvode bez kontrole države. A to režim neće moći ignorirati - zaključio je Lee koji je u međuvremenu napisao u knjigu. U njoj otkriva svoj san...
- Volio bih se jednog dana vratiti u Sjevernu Koreju i susresti s prijateljima koji su mi pomogli da preživim pakao ulice.
