Uhićenje Gorana Hadžića zaključak je političke karijere koja je počela u lipnju 1990. godine njegovim ulaskom u Srpsku demokratsku stranku, nakon čega postaje predsjednikom njenog vukovarskog ogranka. Rođen u Hrvatskoj u Pačetinu pored Vinkovaca 9. rujna 1958. godine, nikada završeni student ekonomije i bivši skladištar VUPIK-a u Pačetinu, Hadžić na prvi pogled nije imao velike predispozicije za političku arenu, ali njegov uspon u srpskoj politici može se opisati samo kao strelovit.
Nakon što je postao članom općinskog odbora u Vukovaru ubrzo postaje članom glavnog odbora stranke u Kninu a zatim predsjednikom regionalnog odbora za Slavoniju i Baranju. U siječnju 1991. godine njegova karijera doživljava strahovit uzlet i postaje predsjednikom Srpskog nacionalnog vijeća, a 16. kolovoza iste godine izabran je za predsjednika vlade srpske oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema.
Vrhunac doživljava 26. veljače 1992. godine kada postaje predsjednikom Republike Srpske Krajine smjenom Milana Babića. Na toj poziciji ostaje nepune dvije godine, a napušta je u prosincu 1993. godine nakon poraza na izborima. Ostavlja se politike i nalazi posao u Naftnoj industriji Srbije u Novom Sadu, ali već se 1995. godine vraća na javnu funkciju ulaskom u vijeće Sremsko-baranjske oblasti. Ubrzo, pod mandatom UNTAES-a, postaje njenim predsjednikom i na toj funkciji ostaje sve do 15. siječnja 1998. godine.
U Novom Sadu je mirno živio do 2004. godine kada ga optužnica koju je protiv njega podigla Carla Del Ponte tjera u bijeg. Sumnjalo se da se krije u zemljama Istočne Europe i da mu kao svojevremeno Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću , pomaže mreža istomišljenika ali vlasti nisu imale konkretnih saznanja o njegovom kretanju. Od snaga zakona sakrivao se punih sedam godina, a uhićen je u blizini sela Krušedol u jutarnjim satima, u trenutku dok mu je jedan od suradnika predavao novac.
Bio je, navodi srpska policija, obrijan i gotovo neprepoznatljiv.