Oko 11 sati u četvrtak oglasio se bjelaruski predsjednik Aleksandar Lukašenko. Kako prenosi Sputnik, a takve stvari prenosi precizno, Lukašenko je poručio da se potpuni sukob u Ukrajini može spriječiti pregovorima.
Licemjerstvo na najvišoj razini koje nikoga ne čudi jer je riječ o tipu koji je u jednom trenutku pomislio da bi se mogao izmaknuti iz čvrstog ruskog zagrljaja, čak se nešto počeo umiljavati Europi, bio je i kod Pape. A onda su uslijedili predsjednički izbori 2020. godine koje je izgubio pa je pomoć u zaustavljanju pobune javnosti, čak i njemu dotad odanih ostataka radničke klase, potražio u Moskvi.
Ruski predsjednik Vladimir Putin, kao i svaki strog, ali pravedan otac, najviše voli sinove razmetne. I rado je primio Lukašenka pod skute, dao mu potrebnu pomoć i sačuvao vlast. I tako dobio vazala azijske vrste, koji radi ali baš sve što mu gospodar naredi.
Ruski interesi
Nije isključeno da je u trenutku operacije “spašavanje vojnika Lukašenka”, koja je obavljena u potpunosti u skladu s ruskim interesima, Putin pomislio da će, uz potrebne izmjene, uspjeti pod kontrolu vratiti i Ukrajinu. Vojni pritisak je počeo u proljeće prošle godine, prvi, a zatim u jesen drugi. Kad nije išlo kao u Bjelarusu, Putin je odlučio djelovati silom. George Kennan, američki diplomat koji je najbolje razumio Rusiju, u legendarnom “dugom telegramu” koji je postao politička platforma za politiku Hladnog rata, piše: “Sovjetska moć (treba zamijeniti s Putinova) … nije ni shematska ni avanturistička. Ne djeluje po fiksnim planovima … Nepropusna logici razuma, vrlo osjetljiva na logiku sile”.
Putinu je trebala potpuna kontrola nad Bjelarusom jer je izuzetno geopolitički važna za Rusiju. Preko nje ide izravan, najbliži put od Zapadne Europe do Moskve bez ikakve prirodne barijere. Kremaljski car ne želi biti lakovjeran kao Staljin te se naći na neočekivanom udaru njemačkih snaga. Vrag je to kad sporazum sklapaju dvije strane od kojih jednoj nije ni na kraj pameti da ga se pridržava. Kao, primjerice, Moskvi kad je 1994. sklopila sporazum s Ukrajinom u kojem joj jamči teritorijalni integritet ako joj vrati sve nuklearno oružje.
Bjelarus graniči s Poljskom, ali, što je važnije, od njega se širi procjep Suwałki, kopnena granica između Poljske i Litve koja je istodobno spojnica Bjelarusa i ruske enklave Kalinjingrad. Procjep Suwałki, dug oko 110 kilometara, smatra se najranjivijim dijelom NATO-a na istočnom boku jer može brzo biti zauzet, a fizički odvaja baltičke zemlje od ostatka Saveza.
Obaviješten o napadu
Putin je sat vremena prije naredbe za napad na Ukrajinu razgovarao s Lukašenkom te ga izvijestio o odluci, objavio je Minsk. Egzaktnije, kremaljski je car reda radi nazvao Lukašenka da ga izvijesti da napad kreće i iz Bjelarusa. Na što je bivši direktor kolhoza vjerojatno odvratio panegirikom genijalnosti ruskog lidera.
Ukrajinske granične snage objavile su da je napad pokrenut i iz smjera Bjelarusa, u priopćenju je navedeno da su napad izvele “ruske trupe uz podršku bjelaruskih”. To je trenutak u kojem je Lukašenko u potpunosti prihvatio sovjetsku doktrinu “ograničenog suvereniteta”. Međunarodno pravo ne dozvoljava rat, a jednako se tako protivi i korištenju teritorija druge države za napad. Postoje situacija kad se to zatraži, ali je pravo svake države da to odbije. Tako je 2003. godine SAD od Turske zatražio da s njezinog ozemlja napadne Irak, ali je to parlament u kojem je većinu imala stranka AK Recepa Tayyipa Erdoğana glatko odbila. Lukašenko se tijekom jutra oglasio tvrdeći da u napadu ne sudjeluju “naše trupe. Ali, ako bude potrebno, ako će ih Rusija trebati, bit će ondje”.
Putin ga čuva na vlasti
Diktator na vlasti od 1994. godine tako je prekršio međunarodno pravo, ali to njemu nije važno. Biti potpuno na Putinovoj strani je imperativ. On ga čuva na vlasti, jednim potezom prsta ga može zbaciti, a onda slijedi zatvor ili još gore.
Lukašenko je optužio ukrajinsku vojsku da nije ništa poduzela iako je bila upozorena na moguću rusku invaziju. Tvrdi, kako prenosi bjelaruska agencija Belta, da je s njim u noći sa srijede na četvrtak razgovarao predstavnik ukrajinske vojske kojem je preporučio da nazove ruske vladu “kako bi se izbjeglo krvoproliće. Jesu li kontaktirali Moskvu? Nisu”, lakonski zaključuje Lukašenko.
Koji zatim predlaže pregovore u Minsku za koje bi preduvjeti bili: demilitarizacija Ukrajine, odbijanje ulaska u NATO i prestanak neprijateljstava u Donbasu. Prvi uvjet je doslovce sramotan jer je Rusija još 2014. godine prekršila Memorandum iz Budimpešte kojim je Ukrajina predala nuklearno oružje Rusiji uz zapisano jamstvo teritorijalnog integriteta.
Iako je i dosad bilo jasno da je Minsk najbliži saveznik Moskve, napad na Ukrajinu razotkriva da suverenitet Bjelarusa nije samo “ograničen” nego da supstancijalne sigurnosne i vanjskopolitičke odluke donosi Moskva. I da se na zapadnoj granici Eurazije, a istočnoj EU i NATO-a, može smatrati da postoji Bjelarus kao geografski pojam, u stvarnosti država pod potpunom kontrolom Rusije. Koju je Putin osvojio bez upotrebe sile.