Mandarine su tema ovogodišnjih božićnih ukrasa na moskovskom Starom Arbatu, pješačkoj zoni u centru grada: plastične mandarine vise s jela poprskanih umjetnim snijegom, jedna pop-up trgovina u obliku divovske mandarine prodaje suvenire u obliku mandarina, a ljudi stoje u redu kako bi ih se izvagalo na ogromnoj replici vage za hranu dizajnirane u sovjetskom stilu, piše Deutsche Welle.
Grad se jako trudi podići raspoloženje na početku ove četvrte ratne zime. Čak se i inače sveprisutni plakati s portretima vojnika i oglasi kojima se reklamira služba na frontu sada vide samo sporadično. Jer čak i u glavnom gradu Rusije, naizgled stotinama kilometara udaljenom od borbi, umor od rata je opipljiv.
Ukrajinski dronovi redovito lete prema Moskvi, a osjećaj nelagode sve je veći. Nedavno je jedan napad bio toliko masivan da ga ni državna televizija nije mogla jednostavno ignorirati kao što to često čini: sva četiri glavna moskovska aerodroma morala su biti zatvorena satima tijekom noći, zbog čega je posljedice osjetio i velik broj putnika.
„Tako bih voljela čuti dobre vijesti u novoj godini“
Da umor od rata nije sinonim za spremnost na kompromis, postaje jasno kada pitate ljude na ulici o svemu tome. Svi žele mir – „i da se svi vrate kući“, kaže nam jedna starija žena, jedva suzdržavajući suze. „Tako bih voljela čuti dobre vijesti u novoj godini, ali pesimizam je jači“, kaže druga.
Na pitanje o mogućim ruskim ustupcima, malo je spremnosti za odgovor – tema je previše osjetljiva. Oni koji žele komentirati su oštri. „Zašto kompromis? Koja je bila poanta svega ovoga?“, kaže nam jedna žena u pedesetim godinama života, prije nego što je sin zaustavi – kažu da ne znaju puno o visokoj politici i da radije ne bi ništa rekli.
„Putin je postavio uvjete, a mi ih se držimo. Sve ostalo ne dolazi u obzir”, kaže jedan mladić. To je stav koji često čujemo: čak i u Valdai klubu, think tanku i forumu za raspravu o vanjskoj politici koji je pokrenuo Putin, stručnjaci se slažu da Moskva neće popustiti – pogotovo kada su u pitanju teritoriji na koje Rusija polaže pravo.
Putin je dosljedno održavao svoj stav tri i pol godine i neće ga promijeniti ni sada, kaže Fjodor Lukjanov. Kao jedna od vodećih osoba u promišljanju Putinove vanjske politike, on se nalazi na popisu sankcija Ukrajine i Kanade.
Također ostavlja samouvjeren dojam i u vezi s EU-om: Unija nema što tražiti za pregovaračkim stolom, kaže: „EU nema oružja, nema novca i interno je podijeljena.” Ukrajina je odavno shvatila da je Europa „nepouzdan saveznik”, dodaje Lukjanov.
Činjenica da EU i dalje podržava Ukrajinu unatoč svim njezinim unutarnjim sporovima, da nastavlja isporučivati velike količine važnog oružja, a sada je i na neodređeno vrijeme zamrznula rusku imovinu, čini se da iritira rusku elitu puno više nego što bi to bili spremni priznati: dok je SAD nekada ranije bio primarna meta otrovne antizapadne propagande, sada je prvenstveno meta EU.
Lavrov optužuje EU za licemjerje
Državna televizija oštro kritizira „ratnohuškačku EU”, dok Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, optužuje Bruxelles za licemjerje i tvrdi da Unija nema interesa za mir.
No čini se da sam Lavrov više ne igra ulogu u mirovnim pregovorima. Pregovore sada vode „prijatelji i obitelj”, rodbina i osobe od povjerenja samih predsjednika. Za stolom nisu politički stručnjaci, već poslovni ljudi – za SAD pregovaraju Trumpov zet Jared Kushner i investitor Steve Witkoff, a za Rusiju investicijski bankar Kiril Dmitrijev. Oženjen je najboljom prijateljicom Putinove kćeri – poznaju se godinama.
Stručnjak za vanjsku politiku Lukjanov to naziva „deinstitucionalizacijom vanjske politike” – i opisuje to kao nešto pozitivno, kao jedini održivi put u ovom trenutku, jer „formalne strukture i institucije, bilo ruske ili američke, nisu ništa postigle”.
Ruska publika već je prilično dobro upoznata s Kushnerom i Witkoffom: njihovi sastanci s Putinom opširno se prikazuju, a Putinov pregovarač, Dmitrijev, objavio je na Instagramu snimke svojih šetnji s dvojicom Amerikanaca.
Državna televizija posvetila je dugi segment obiteljskoj povijesti Kushnera. Njegovi preci bili su židovski partizani u Bjelorusiji koju su okupirali nacisti, a uspjeli su pobjeći iz geta. Prilog završava riječima: „Kushnerovi neće zaboraviti tko ih je htio ubiti. I neće zaboraviti tko ih je oslobodio: Rusi.”
Novogodišnje želje za 2026.? Mir, kažu nam gotovo svi intervjuirani ljudi u centru Moskve. „Da ponovno mogu putovati u bilo koju zemlju“, kaže mlada žena u skupom kaputu od nerca, „i da ponovno budem svugdje prijateljski dočekana“, piše Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....