Prije nešto više od 20 godina, britanski admiral Sir Alan West, u to vrijeme First Sea Lord Kraljevske ratne mornarice, gledao je kako razarač HMS Daring biva porinut u more.
- Ovo je prekrasan dan za naciju i Kraljevsku mornaricu. Daring će biti najsposobniji razarač Kraljevske mornarice ikada i ući će u službu kasnije u ovom desetljeću kao najbolji brod za protuzračnu obranu na svijetu. Daring i njezina klasa osigurat će da Kraljevska mornarica ostane najbolja na svijetu, sposobna zaštititi interese Velike Britanije diljem svijeta u 21. stoljeću, rekao je tada West.
U tom trenutku vjerojatno nije ni slutio s kakvim će se sve poteškoćama ova klasa razarača, poznatija kao Type 45, uskoro susresti i koliko dugo će ju ti problemi pratiti. Od ukupno 12 inicijalno zamišljenih brodova na kraju je izgrađeno samo šest, a njihova dostupnost nerijetko je toliko niska da London muku muči da ih se pošalje na neku misiju. Unatoč tome, i dalje je riječ o vrlo moćnim brodovima, naročito u PZO sferi, koje se kroz razne nadogradnje i modernizacije nastoji dovesti do nove razine i pritom riješiti boljke koje su ih morile kroz protekla desetljeća.
Sve o ovoj klasi, od njezina razvoja, sposobnosti, problema, dostupnosti, operativne upotrebe i uloge u Kraljevskoj ratnoj mornarici, u novoj epizodi podcasta Prva linija govori nam Matija Blaće, vojni analitičar s YouTube kanala Codex Militaria.
Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlisti Prva linija. Najvažnije dijelove možete pročitati ispod videosnimke.
Video podcasta pogledajte ispod
- Tip 45 nastao je kao iskustvo Falklandskog rata, gdje je Velika Britanija zaključila da treba brod koji je u stanju obraniti ostatak eskadre nosača zrakoplova. Kroz 20 godina uspjeli su doći do razarača koji je prilično konkurentan, ali koji je i rezultat niza kompromisa. To znači da smo dobili brod koji je "premijera" u nadziranju neba i protuzračnoj obrani, ali jednako tako ima dosta nedostataka, kaže Blaće.
Razvoj novog broda nije počeo s idejom da će Britanci imati novu klasu razarača, već su se planirali udružiti s nekoliko drugih NATO članica kako bi razvili novu platformu koja bi bila centrirana oko VLS ćelija, to jest ćelija za vertikalno lansiranje projektila. Taj projekt, NFR90, predviđao je da se gradi fregata, ali brzo je došlo do nesuglasica oko toga što se zapravo želi. Ubrzo su države izlazile jedna po jedna, svaka iz svojih razloga, a Britanci su se potom okrenuli projektu Horizon fregata (specijaliziranih za protuzračnu obranu) s Francuzima i Talijanima. Pomalo predvidljivo, rekli bi cinici, Britanci su izašli iz tog europskog projekta, a Pariz i Rim su dovršili po dva broda svaki.
- Velika Britanija shvatila je da mora sama razviti svoj brod da bi dobila platformu koju želi, ali koristila je dosta tehnologija iz tog programa Horizon. Za projekt dizajna i gradnje novog broda zadužena je tvrtka BAE Systems, a on je počeo krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, kaže Blaće.
Što se želi?
Jedna od stvari koje su od početka morile ovaj program jest to što službeni London zapravo nije znao što točno želi, osim da brod mora imati jaku protuzračnu obranu.
- U 30 godina Britanci su izmijenili 16 ministara obrane, od kojih su dvojica bili 9 godina, a ostali u prosjeku godinu i pol. Sa svakom novom vladom i novim ministrima mijenjala se ideja o tome što bi brodovi trebali imati. Na kraju je odlučeno da se koristi sustav PAAMS za lansiranje projektila umjesto američkog Mk41 VLS-a za okomito lansiranje. To je automatski isključilo korištenje američkih svemirskih presretača SM-3, koji mogu obarati balističke projektile i satelite. Oni zahtijevaju duže ćelije Mk41 dubine od 7 metara, a PAAMS ima Sylver A50, koji nisu kompatibilni s tim projektilima. Iz istih razloga “izvisili” su i projektili Tomahawk. Konačno, kako se nisu mogli dogovoriti ni koliko ćelija im treba, završili su s njih 48 i velikim praznim prostorom na pramcu koji se koristi kao - teretana, govori vojni analitičar.
Konačno, napravljeni su brodovi dugi 152 metra, širine 21 metar i maksimalne istisnine od 8500 tona. Dakle, dimenzijama pravi razarači. No, umjesto 12 brodova, zbog proračunskih nedostataka napravljeno je samo 6. Ukupno su koštali oko 6,5 milijardi funti (prilagođeno na inflaciju to je oko 9,9 milijardi funti danas), dakle oko milijardu i 250 milijuna po brodu.
- Velik dio išao je na istraživanje i razvoj, a ukupno se trošak zapravo i nije toliko premašio, možda za 25 posto. To za ovakav vojni projekt nije strašno. A što se tiče smanjenog broja brodova, više je razloga za to - prvo, vjerovalo se da su ovi brodovi toliko sposobni da ih zapravo i ne treba 12, a drugo - novi nosači aviona klase Queen Elizabeth “pojeli” su velik dio proračuna za mornaricu, objašnjava Blaće.
Ono što na prvi pogled izdvaja ovu klasu od drugih razarača je njezin izgled, naročito struktura na vrhu koje se nalazi glavni radar.
- Njega se željelo staviti što više, na 30 metara od morske površine - na primjer, na američkoj klasi Arleigh Burke on se nalazi na 20 metara visine. Taj radar, SAMPSON (za praćenje cilja), smješten je visoko na jarbolu i to mu omogućava superiorne performanse. To je jedan dio koji uvjetuje njegov izgled, a drugi je smanjivanje radarskog odraza i općenito postizanje stealtha. E sad, koliko je taj brod stealth prikriven, upitno je.
"Prokleti" pogon
Jedna od stvari koja bi trebala biti najjači dio ovog broda njegov je pogon. No, u praksi se pokazao kao vrlo problematičan.
- Pogon je električni, a dvije plinske turbine WR-21 (Rolls-Royceove) su generatori struje - svaka daje oko 21,5 MW. No, struja može doći iz bilo kojeg izvora, uključujući i dizelske generatore koji postoje na brodu. Problem je u tome da su turbine inicijalno trebale imati francuski intercooler (iz projekta Horizon), a na kraju su završili s američkim. Tako da se umjesto postepenog smanjivanja snage tijekom porasta topline dogodilo da imaju intercooler Northrop Grummana koji nije mogao postići to polagano gašenje, nego bi se on tijekom pregrijavanja samo ugasio. To je značilo da bi se u takvim situacijama gasile turbine, originalni dizelski motori (samo 4 MW) nemaju dovoljno rezervnog kapaciteta i brod bi - stao. Taj je problem bio očit u toplim morima, u Perzijskom zaljevu, dok u Atlantiku problema nije bilo, objašnjava naš sugovornik.
Usprkos tome, sami brodovi su izuzetno brzi - do 29 čvorova dođe za 90 sekundi, a za dvije minute je na brzini od 31 čvora. A to se može zahvaliti električnom pogonu u kojem je čitava snaga dostupna od prvog trenutka. U međuvremenu se poboljšao dizajn intercoolera, a umjesto dva dizelska generatora brod ih je dobio tri, ukupne snage od 9 MW.
- Sada samo ti dizelski generatori stvaraju dovoljno struje za krstareću brzinu brodova, kaže Blaće i dodaje da se nakon tih poboljšanja Tip 45 nije ugasio u vožnji.
Europski Aegis
Dio broda s kojim se Britanci najviše hvale je Sea Viper, to jest njihova verzija sustava PAAMS.
- Taj PAAMS je zapravo europski Aegis. U britanskoj verziji on se sastoji od dva glavna radara, sustava upravljanja paljbom i 48 ćelija Sylver A50 s raketama Aster 15 i Aster 30. Radar za pretraživanje prostora je S1850, koji je proizveden u nizozemskom Thalesu, a riječ je o PESA radaru dometa oko 400 km. Onda je tu i SAMPSON, a to je AESA radar koji radi u X-bandu i on služi za navođenje naoružanja - apsolutno je konkurentan bilo čemu što ima SAD, a nominalni domet mu je 500 kilometara. Ta dva radara mogla bi nadzirati i svemirski prostor, ali nema naoružanja kojim bi se mogla kapitalizirati ta sposobnost, govori Blaće.
- Aster 30 ima domet veći od 100 km, a Aster 15 oko 25 kilometara, dakle jedan je srednjeg do dužeg dometa, a drugi je kraćeg. Aster 30 je u originalnoj verziji isključivo protuzrakoplovna raketa, u Block 1 verziji ima ograničenu mogućnost obaranja balističkih projektila, a nju će definitivno imati u NT verziji. To je jako sposoban projektil, a mislim da su Britanci Block 1 tek naručili. Što se tiče Astera 15, njih mijenja sustav Sea Ceptor, odnosno “frama gljiva” kako ih zovu zbog njihovih crnih “poklopaca”. To će biti novi projektil srednjeg dometa (do 50-ak kilometara), lansiran iz novih 24 dodatna lansera, što znači da originalnih 48 Sylver A50 ćelija sada služi samo za lansiranje Astera 30, odnosno dalekometnu protuzračnu obranu. Prerade su na brodovima započele, ali još nisu gotove, kaže vojni analitičar.
Osim ovih projektila, tu je i jedan top od 114 mm Mark 8, dva sustava od 30 mm za blisku obranu, a tu su i dva Phalanx sustava, kao i dvije strojnice od 12,7 mm.
Što je ostatkom naoružanja
Što se tiče protubrodskih projektila, Tip 45 imao je Harpoone, njih osam po brodu. Oni su maknuti 2023., a najavljeno je da će ih zamijeniti sustav NSM, što se još nije dogodilo. Jednom kad ih Tip 45 dobije, dobit će i ograničenu mogućnost kopnenog udara. Za protupodmorničko ratovanje brod ima sonar, ima protumjere za torpeda, ali nema sredstvo za napad na podmornice - umjesto toga, za to im služi ili jedan helikopter Merlin, specifično namijenjen za tu borbu, ili dva helikoptera Wildcat.
A kad govorimo o naoružanju, treba spomenuti i da će brod dobiti i lasersko oružje vrlo “Game of Thrones” naziva - Dragonfire, odnosno Zmajska vatra.
- Te stvari su još dosta eksperimentalne, a ugradnja tog sustava očekuje se od 2027. godine. Prema prvim navodima vrlo je precizan i ima domet od 3 kilometra, a služit će prvenstveno za obaranje dronova, a možda i granata, objašnjava Blaće.
Konačno, brod ima 191 člana posade, ali budući da može služiti i kao admiralski brod, može imati i do 285 ljudi na brodu. Što se pak tiče operativne službe, oni su u njoj više od desetljeća, a Britanci i dalje tu imaju velikih problema s njihovom dostupnošću. Naš sugovornik protumačio nam je zašto.
- Kraljevska ratna mornarica nikad nije bila manja, a brojka od 6 razarača je apsolutno nedostatna da bi pokrili više od jednog bojišta. Čim se pokazala potreba da ih rasporede na dva bojišta istovremeno, poput ove situacije sada na Bliskom istoku, našli su se u problemu. Njima je Atlantik primaran, tu prate ruske brodove i podmornice i to su zadaće koje moraju obavezno obavljati. Također, Britanija nema prave PZO zaštite, nego to obavljaju upravo ovi brodovi, zbog čega najmanje jedan mora štititi Otok, a idealno bi još jedan patrolirao Atlantikom praćen drugim brodovima. A opet podsjećam, obično su dva broda na remontu, dva na treningu, a samo dva u službi i to je sve zajedno premalo. London je vjerovao da će ih pokriti saveznici, ali to danas više nije tako sigurno. Zbog toga se niz ovih kompromisa, najviše broj razarača, pokazao kao ogroman promašaj, govori Blaće.
Na kraju, tijekom 2023. i 2024. godine Tip 45 razarači štitili su pomorski promet u Crvenom moru i oko njega od napada Huta.
- Tom prilikom oborili su najmanje jedan dron i barem jedan projektil, kaže Blaće i potom se osvrnuo na cijeli program.
- Tim brodovima dao bih ocjenu -4. U toj jednoj stvari su odlični, ali kad je bilo koja druga zadaća u pitanju, naiđe se na neko ograničenje i zahtijeva se potpora. Zbog toga to nije višenamjenski brod kao Arleigh Burke i naprosto nije tako sposoban, zaključuje Blaće.
- Oni su na puno načina propuštena prilika za Veliku Britaniju, nikad nisu doživjeli svoj puni potencijal. Kao timski igrač u okviru svoje eskadre, brod je jako dobar, ali u samostalnim ulogama, ne toliko.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....