U nastavku donosimo:
- što rast cijena nafte i gnojiva znači za energente, poljoprivredu i lance opskrbe
- izjave Kaje Kallas i reakcije energetske industrije na prijetnju globalnog šoka
- politički moment: stav Donalda Trumpa i posljedice po sigurnosnu arhitekturu
- povijesne presjeke od embarga do zaljevskih sukoba i promjene u percepciji “ratova za naftu”
- stručni uvid Emily Meierding
U trenutku pisanja ovog teksta, u ponedjeljak blizu podneva, cijena referentnog barela nafte Brent, prema podacima Reutersa, iznosila je 116,36 dolara. Cijene nafte porasle su 50 posto od početka američko-izraelske agresije na Iran, ali i cijene dušičnog gnojiva. Kaja Kallas, visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku EU, upozorila je da manjak gnojiva ove godine donosi manjak hrane iduće. Energetska industrija, prenosi Bloomberg, upozorava da najveći šok u opskrbi naftom u povijesti tek počinje.
Trumpa sve to uopće ne zabrinjava
Zabrinut nije samo jedan tip, onaj koji je sve ovo izazvao, Donald Trump. The Financial Timesu je u razgovoru rekao da bi mu najdraže bilo uzeti naftu u Iranu. Usporedio je Iran s operacijom u Venezueli koja je trajala koji sat i gdje je postojao raniji dogovor s vrhom vlasti da SAD ukloni Nicolása Madura s vlasti. Trumpov je to pokušaj intervencije, koja se obratila u neočekivanom smjeru, pretvoriti u još jedan američki rat za naftu ili zbog nafte.
Putin je mislio da je u Iranu pogodio ‘jackpot‘, ali sve se promijenilo, problemi se samo množe
Nafta korijene vuče iz grčkog; u hrvatski je ušla gotovo nepromijenjena: νάφθα (naphtha, naftha). Stjepan Senc u Grčko-hrvatskom rječniku (1910.) tumači: nekakvo kameno ulje. Rječnik Akademije je ne poznaje, već koristi petrolej, koji je grčko-latinska složenica u značenju “kameno ulje”, a bilježi se u srednjovjekovnom latinskom. Mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije poučava: “Prvi podaci o postojanju nafte zapisani su klinovim pismom prije približno 4000 godina. Njezina je uloga u razvoju čovječanstva započela približno 13 stoljeća pr. Kr. na području između Kaspijskoga jezera, Kavkaza, Eufrata, Perzijskoga zaljeva i Iranske visoravni, u početku vjerojatno preko kulta vatre, zatim kao goriva i ljekovitoga sredstva.” Prema enciklopediji, prijelomnica je bila u kolovozu 1859. u Pennsylvaniji kad je tzv. bušotina pukovnika Drakea “doprla do nafte na dubini od 21,2 m, što se uzima početkom energetske revolucije i početkom iskorištavanja nafte iz njezinih ležišta”.
Tada počinje ovisnost svijeta o nafti koja pokreće transport i industriju i, što je možda i važnije, vojsku. Od tog trenutka, da bi ratni stroj mogao funkcionirati, a pozadinska industrija ga opskrbljivati, ključno je bilo imati pristup nafti. Onemogućavanje je postalo casus belli. Američki Council on Foreign Relations (Vijeće vanjskih odnosa) tumači: “Na početku Drugog svjetskog rata Sjedinjene Države odgovorne su za 60 posto svjetske proizvodnje, a slijede ih Rusija i Venezuela. Japan, koji je uvelike ovisan o uvozu američke nafte, počinje gomilati naftu i opremu neposredno prije nego što je napao Indokinu. Kao odgovor, vlada SAD-a uvodi kontrolu izvoza nafte u Japan, čime je učinkovito prekinuta opskrba naftom u ljeto 1941. godine.” Na kraju kultnog filma Kum II, nedavno preminuli Robert Duvall u ulozi Toma Hagena kaže da je razumljivo da ih je Japan napao nakon naftnog embarga. Japan je 7. prosinca napao Pearl Harbor i SAD ulazi u rat. CFR dodaje da je Japan napravio veliku pogrešku jer nije udario na skladišta nafte američke mornarice na otoku – oko četiri milijuna barela – ostavljajući ih za gorivo preostaloj pacifičkoj floti.
Velike količine nafte potvrđene su 1938. godine u Saudijskoj Arabiji, pa je SAD već 1943. proglasio tu naftu vitalno važnom za sigurnost Amerike, a dvije godine kasnije predsjednik Franklin Delano Roosevelt i kralj Abdul Aziz definiraju strateški savez koji povezuje američku vojnu i ekonomsku potporu Saudijskoj Arabiji sa zajamčenim pristupom golemim naftnim rezervama Kraljevine. SAD je prozivođač nafte, ali je sklon držati pod kontrolom proizvodnju i prodaju na streteškim točkama jer domaća proizvodnja nije bila u stanju namiriti potrebe.
Pretvaranje nafte u oružje
Iako će William Engdahl u knjizi “Stoljeće rata” tvrditi da su gotovo svi ratovi XX. stoljeća bili vođeni zbog kontrole nad naftom, sasvim je jasno da to nije bio slučaj u Prvom svjetskom, koji je vođen primarno u Europi, gdje nafte i nema, a Drugi smo objasnili. Ne možda ratom, ali svakako operacijom na koju je nafta primarno utjecala navodim akciju britansko-američkih obavještajnih službi koje su u kolovozu 1953. godine srušile vladu iranskog premijera Muhameda Mossadeqa, jer je dvije godine ranije nacionalizirao naftnu industriju. Riječ je o potezu čije su posljedice Iranska revolucija i sadašnji rat, vjerojatno najgori primjer intervencije zbog nafte s dugoročnim isključivo negativnim ishodom.
Najpoznatiji primjer pretvaranja nafte u oružje embargo je koji su 1973. arapske države nametnule Zapadu jer je pomogao Izraelu u obrani tijekom dvostranog napada, iz Sirije i Egipta. Cijene nafte snažno su porasle, a SAD i Europa suočavaju se s manjkom goriva. Energenti kao oružje naša su svakodnevica, Rusija je pokazala kako može uzdrmati EU, a Iran cijeli svijet.
Pravim ratom za naftu, ali ne američkim, može se smatrati Prvi zaljevski rat (1990.–1991.), kad je Irak okupirao Kuvajt, ali tada je UN odobrio globalnu koaliciju koja je izbacila agresore. Američka katastrofalna intervencija u Iraku 2003. godine zasnivala se na laži o iračkom oružju masovnog uništenja, dok je stvarni razlog bio staviti naftne izvore pod kontrolu, ograničavajući utjecaj Irana. Operacija je bila fijasko i po posljedicama se može usporediti s rušenjem Mossadeqa.
Emily Meierding, izvanredna profesorica na Institutu regionalnih i međunarodnih studija Poslijediplomske pomorske škole u Kaliforniji, objavila je na Sveučilištu Cornell 2020. godine knjigu “The Oil Wars Myth” koja dovodi u pitanje pretpostavku [naftnih ratova], otkrivajući da “takozvani naftni ratovi od samog početka nikada nisu bili zbog nafte. Tijekom gotovo stoljeća (1912.–2010.) zemlje nisu pokrenule nijedan veći sukob kako bi prisvojile naftne resurse. Mnogi povijesni sukobi koji se obično smatraju naftnim ratovima, uključujući Drugi svjetski rat, iransko-irački rat, invaziju Iraka na Kuvajt i Chaco rat između Bolivije i Paragvaja, u stvari su se vodili iz drugih razloga.” Autorica tumači da sastavnice naftnog rata – invazija, okupacija, međunarodne i investicijske prepreke – drastično ograničavaju dobitke klasičnih ratova za naftu. “Kao rezultat toga, borba za naftu ne isplati se ni približno onoliko koliko su pretpostavljali stručnjaci za međunarodne odnose, popularni komentatori i šira javnost”, piše.
Libija nije bila rat za naftu
Obrazac koji joj djelomice daje za pravo napad je na Libiju 2011. godine koji se često tumači željom da se ostvari kontrola nad naftom, ali stvarni razlog ulaska u rat bio je strah tadašnjeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja da se padom režima diktatora Muamera Gadafija ne otkrije financijska pomoć koju je primao od njega – tajna, ilegalna, razumljivo. Konačno, dosad najgori naftni šok 1973. godine nije izazvao američku vojnu reakciju; spor je riješen diplomatski, ali tada je američki državni tajnik bio Henry Kissinger.
Nije sporno da je bilo ratova koji su bili pokretani naftom, prije svega između pojedinih država za kontrolu naftnih polja; dijelom zato je Iran napao Kuvajt. Ali sasvim je sigurno da Trump nije napao Iran zbog nafte. Ali “kameno ulje” rado bi iskoristio kao izliku da se iz rata izvuče.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....