Ima nešto i za one koji cijene daleko više praksu od teorije i koje zanima što netko čini, a ne što kaže. Pa onda evo: papa Frane je za svoj rođendan počastio beskućnike po Rimu, u svojoj dijecezi, sa 400 vreća za spavanje s kapuljačom, što je u zimu možda i najvažniji, a jamačno prikladan dar. Ne tako davno, kad je u Rimu stisnuo mraz (događa se rijetko, ali se događa) i kada se okupila cijela brigada prigodnih aktivista, ipak nije bilo moguće spasiti živote svih beskućnika. Doslovce smo ih lovili po ulicama, za ruku, pa i na silu, vodili u postaje podzemne željeznice koje su u tu svrhu bile otvorene, ali ipak su nam se trojica smrzli do jutra: dvojica koji su utekli i nakon spašavanja (jedan iz stanice, jedan iz prenoćišta) i jedan koga nitko od nas nije primijetio, iako nismo prestali krstariti doslovce do zore. Tri nepotrebne, glupe smrti od smrzavanja u Rimu. Da su imali vreće za spavanje, bili bi preživjeli. Eto, zašto je to bilo najkorisnije rođendansko čašćenje, vrednije nego da ih je sve jednom nahranio u Vatikanu (dobro, osmoricu je monsignor Krajewski, Papin elemozinar, zaista i doveo na rođendanski ručak u menzu Sv. Marte, gdje Papa svakodnevno blaguje).
Ganuo Rimljane
Istina je, Papin rođendan nije Božić - ali mu prethodi samo osam dana, kada je na Trgu Svetog Petra već usađeno božićno drvce (to stabalce obično ima četrdesetak metara visine, da bi se uopće vidjelo na tome prostranom prostoru), pa je u osvit posljednjeg tjedna Došašća ozračje već posvema božićno (u trgovinama počinje zapravo odmah nakon Svih svetih, novac je jači motiv od pobožnosti - ne zove li se sajam u njemačkome Messe, to jest: misa?). Dakle, i rođendansko čašćenje vrećama za spavanje imamo zašto ubrojiti u Papin Božić.
Papa je izazvao neku vrstu natjecanja u solidarnosti. Ganuo se jurišni odred rimske policije, pa darovao 125 pokrivača rimskome dijecezanskom Caritasu, pak za beskućnike. Jedan pomalo ciničan novinar to je usporedio - ali inter nos, ne u glasilu - s aktivistima lovačkog društva koji zimi hrane srne da imaju na koga s proljeća pucati, ali prispodoba ne drži vodu: beskućnici nisu problem jurišne policije, a općinski redari se u njih ne pačaju ni kad bi trebalo.
Nije dovoljan, doduše, jedan Papa: u Rimu je beskućnika oko 7600, a u Italiji - tvrdi statistika precizna u popisivanju, jer ne mora pomagati - točno 47.648. Biskupa je daleko više od 120, a da ih 120 dâ po 400 vreća za spavanje, a ne samo onaj rimski odjeven u bijelo, svi bi talijanski beskućnici imali bar te vreće, kad nemaju kuće.
Papa Frane nije objašnjavao zašto je dao te vreće, nije ih ni spomenuo. Ali je rekao nešto drugo, što objašnjava i tu njegovu praksu, a i teologiju koju slijedi kao teorijsku poruku: Božić nije u ukrasima, Božić nije u blagdanskom objedu, Božić je u ljudskoj osobi, u kakvu se - vjeruju kršćani - sam Bog utjelovio, da bude istodobno i Bog i Čovjek, ali i da svaki čovjek u stanovitoj mjeri bude Bog kao sin istoga Oca.
Osobna poruka
Vrijedi - vjerovali ili ne vjerovali, veselili se Božiću ili bili ravnodušni, možda i ugnjavljeni svom nepotrebnom bukom - pročitati ove riječi Papine poruke za Božić 2014:
“Božić je obično bučna svetkovina: dobro bi nam došlo malo tišine da se posluša glas Ljubavi. Božić si ti, kad se odlučiš svaki dan ponovo roditi i pustiti da Bog uđe u tvoju dušu. Božićno drvce si ti kada bodro odolijevaš životnim vjetrima i tegobama. Božićni ukrasi su ti kada su tvoje kreposti boje koje krase tvoj život. Božićno zvonce si ti kada zoveš, sazivaš i nastojiš objediniti.
Ti si i božićna svjetlost kada svojim životom osvjetljuješ put inih dobrotom, strpljenjem, veseljem i plemenitošću. Anđeli božićni su ti kada pjevaš svijetu poruku mira, pravde i ljubavi. Božićna zvijezda si ti kada vodiš nekoga u susret Gospodinu. Ti si i kraljevi Magi kada daješ najbolje od sebe ne vodeći računa o tome kome daješ. Božićna glazba si ti kad postižeš sklad u sebi. Božićni dar si ti kad si istinski prijatelj i brat svim ljudskim bićima. Božićne čestitke si ti kada opraštaš i uspostavljaš mir čak i ako patiš. Božićni objed si ti kada hraniš kruhom i nadom siromaha pored sebe. Ti si Božićna noć kada ponizan i svjestan primaš u tišini noći Spasitelja svijeta bez buke i velika slavlja; ti si osmjeh povjerenja i nježnosti u unutrašnjem miru vječnog Božića koji uspostavlja kraljevstvo unutar tebe. Sretan Božić svima koji sliče na Božić.“
Vrijedilo je ovu poruku prenijeti u cijelosti, jer se razlikuje od svih biskupskih poruka koje sam bilo čuo bilo čitao za ovaj blagdan, i ove i prijašnjih godina. Ona priliči papi Frani jer po duhu, ako ne po stilu, sliči svetom Frani, pa doliči Papi koji nasljedovati Isukrsta nastoji nasljedujući Franu Assiškoga.
Naravno da to nije jedini kršćanski put - ali je nesumnjivo legalan i ljudski topao put, gotovo u svemu razumljiv i prihvatljiv i nekome tko nema vjere. Davati i dati se drugima, nahraniti gladnoga i ogrnuti smrznutoga poput svetog Martina iz Toursa, htjeti biti brat i prijatelj svim ljudskim bićima - nije li to poruka univerzalnog dobra?
Na svaki način neuobičajena za Vatikan, odakle su prethodnih godina stizale i slične note, ali nikad u ovakvu tonalitetu.
Pamtimo - pa i zato što nam nije bila tuđa - grmljavinu sv. Ivana Pavla II protiv potrošačkog prostituiranja Božića i samog spomena na Boga, pamtimo očinske ali stroge riječi Benedikta XVI, a ranije zabrinuta razmišljanja blaženoga Pavla VI, a ni sv. Ivan XXIII nije propuštao priliku da svoju zauzetost za mir, u turbulentnim godinama hladnog rata, naglasi i u božićnom ozračju (Ivan Pavao I, koji je također znao govoriti toplo, gotovo djetinje, nije kao papa doživio ni prvi Božić, a ne sjećam se što je govorio dok je još bio patrijarh - ali ga, iz našega jedinoga ali dugog susreta, pamtim kao nevjerojatno strpljiva i dobrodušna sugovornika što, tada mlad i shodno tome nadobudan, nisam znao odmah u pravoj mjeri cijeniti). U tome duhu Franin Božić je drukčiji - što ne znači da je neozbiljniji, pa ni lišen strogosti.
Jasna mjerila
Ne, ovaj Papa je o ovom Božiću bio blag s vjernikom, zapravo sa čovjekom, ali strog s apostolom, pa i apostolom u sebi, a nadasve u Kuriji, nabrojivši onih 15 “bolesti” (jer nije u toj prilici htio rabiti vjerski mnogo težu kvalifikaciju “grijeha”) koji osobu pozvanu na apostolat skreću s tog puta.
Taj popis, koji smo ocijenili kaustičnim, također je aspekt Franina Božića.
I on je sličan Bergogliu i njegovu poimanju kršćanske dužnosti: biti blag s drugima, strog sa samim sobom. Papa koji je svoj petrovski apostolat počeo kleknuvši pred rimskim vjerničkim pukom ištući blagoslov, koji je svoj prvi ekumenski iskorak u Carigrad započeo pokleknuvši i zamolivši blagoslov od ekumenskog patrijarha, Papa koji kleči idealno pred katolicima i inim kršćanima, papa koji moli oproštenje za greške i propuste svoje i svojih suradnika, možda nije bolji poglavar Katoličke crkve od drugih, možda nije bolji kršćanski vjernik, ali je ljudski topliji, kadar približiti ono što je u vjeri vrijedno ako ne svakome ljudskom biću, ali ono barem ljudima dobre volje, kako se to baš o Božiću recitira, kadar i od Božića - unatoč petardama, šarenim svjetlima, prekrcanim dućanima i blagdanskim dernecima - predočiti ono intimno, toplo, tiho, i utoliko sveto.