Argentinska predsjednica Cristina Kirchner optužena je za sudjelovanje u uroti s ciljem zataškavanja istrage uloge Irana u bombaškom napadu na centar židovske zajednice u Buenos Airesu 1994. godine, prenosi Wall Street Journal.
Kriminalnu prijavu protiv nje, ali i njezina ministra vanjskih poslova te još nekoliko osoba uložio je federalni tužitelj Alberto Nisman, koji već godinama istražuje taj napad.
Ove je srijede i javno predočio svoje dokaze te ustvrdio da je Kirchner naredila ministru vanjskih poslova Héctoru Timermanu i još nekolicini osoba da ispregovaraju imunitet za iranske osumnjičenike u tom napadu u nadi da će obnoviti trgovinske veze s tom državom te omogućiti Argentini, koja se već neko vrijeme hrva s energetskom krizom, uvoz iranske nafte. Plan i namjera su postojali, tvrdi Nisman. No, unatoč pripremanju terena, nisu se ostvarili...
O uloženoj prijavi odlučivat će federalni sudac Ariel Lijo koji je prošle godine zamjenika predsjednice Amada Boudoua teretio za korupciju. Boudou negira te optužbe.
Usporedno s prijavom Nisman od suca traži da naredi i blokadu 23 milijuna dolara kojima raspolažu Kirchner i druge osobe koje tereti u svojoj prijavi.
Interpolova tjeralica
Ne postoji rok za donošenje sudske odluke. Ona bi se, navodi Wall Street Journal, mogla otegnuti jer sudski procesi u Argentini ponekad znaju potrajati godinama.
Nisman se bombaškim napadom bavio godinama. Sada tvrdi da je tijekom toga pronašao dokaze koji govore u prilog tome da je postojala urota kojoj je cilj bio onemogućiti, odnosno zataškati istragu napada u kojem je život izgubilo 85 osoba.
Dio dokaza izvlači iz dvije godine dugog prisluškivanja telefonskih poziva ljudi bliskih argentinskoj predsjednici, ali i iranskih državljana, primjerice Mohsena Rabbanija.
Rabbani, bivši ataše za kulturu u iranskoj ambasadi u Buenos Airesu, osumnjičen je za taj bombaški napad. Za njim je tjeralicu raspisao i Interpol.
- Nemamo samo jedan dijelić dokaza za te optužbe, nego smo naišli na jako puno dokaza - tvrdi Nisman.
Njegove izjave vlasti smatraju bespredmetnima. Aníbal Fernández, predsjedničin suradnik, Nismanovu je prijavu nazvao “smiješnom”.
- U njoj nema ništa logičnog, ni ozbiljnog - tvrdi on. Istodobno predsjedničin ured i glasnogovornik šute, kao i argentinsko Ministarstvo vanjskih poslova. Nedostupni su bili, navodi WSJ, i dužnosnici iranskog veleposlanstva.
Komisija istine
Tužba se, naime, nastavlja na godine propalih napora administracije predsjednice Kirchner da uspostavi takozvanu Komisiju istine između Argentine i Irana.
Cilj je komisije, tvrdili su dužnosnici, bio otkriti istinu iza smrtonosnog bombaškog napada, no dogovor o njezinu uspostavljanju prošlog je svibnja federalni žalbeni sud proglasio neustavnim.
S jedne strane, argentinska je vrhuška obećavala da će pojasniti ulogu Irana u napadu, ako ona postoji, no židovske grupacije i opozicijski lideri na to su odmahivali glavom.
Dogovor o Komisiji istine, upozoravali su, Iranu će dati zamah bez garancije da će iranski osumnjčenici (a oni postoje) biti prikladno ispitani i odvedeni na optuženičku klupu.
“Kriminalni je plan uključivao stvaranje nove hipoteze zločina, temeljene na lažnim dokazima kojima je, pak, cilj bio preusmjeriti istragu prema izmišljenim počiniteljima, dok bi se iranske osumnjičenike pustilo bez ikakve kriminalne odgovornosti”, stoji u jednom od Nismanovih dokumenata.
Nisman nadalje tvrdi da se pokušaj uspostavljanja Komisije istine dogodio u vrijeme kad Argentina pati od teške energetske krize.
U toj državi proizvodnja nafte i plina pada već godinama pa su vlasti prisiljene trošiti milijarde na uvoz energenata.
Istodobno Argentina i Iran nisu imali uspostavljene trgovinske odnose pa ih je Argentina na taj način pokušavala oformiti, a sve kako bi bila u mogućnosti uvoziti iransku naftu, navodi Nisman.
“Nekoliko primjera dokaza potvrđuje da je želja za iranskom naftom bila jedna od glavnih pokretačkih sila koje su stajale iza tih kriminalnih akcija. Tražili su geopolitički pristup Iranu, razmjenu nafte za žitarice, pa čak i prodaju oružja”, piše u njegovim dokumentima.
Pregovori s Iranom
U njima se, među ostalim, citira i osoba pod imenom Jorge Youssuf Khalil, kojega se opisuje kao “lokalni kontakt iranskog režima”.
Upravo on u razgovoru iz svibnja 2013. godine, koji je bio nadziran, govori “kako je stvar u tome da Argentina treba naftu te da postoji realni interes za započinjanje i pokretanje komercijalnih odnosa jedne vlade prema drugoj... da će delegacija iz Irana otputovati u Caracas, ili u Zaljev, ili bolje Beirut kako bi inicirali direktne razgovore jednih javnih dužnosnika prema drugim javnim dužnosnicima”. Khalil je, stoji u dokumentaciji, svoje kontakte u Iranu izvještavao o napretku pregovora u Buenos Airesu.
Tumor i krvarenje
- Argentina ima veliku potrebu za naftom, a Iran ima veliku potrebu za žitaricama - rekao je Khalil kojega WSJ nije uspio uhvatiti za komentar.
Nisman krivnju za napad secira na idući način: Iran je bio mozak ideje, a sam je napad izvela militantna skupina Hezbolah. Zbog bombaškog napada Interpol je 2007. izdao naloge za uhićenje šest Iranaca koje je Argentina optužila za sudjelovanje u napadu.
Iran negira uključenost i odgovornost. Neki u Argentini ga optužuju da nikada nije pokazao bilo kakav interes da potvrdi i, posljedično, kazni osumnjičenike. Iranski državljani koje argentinske vlasti traže nikad nisu uhvaćeni.
Prema Nismanu, tu postoji pozadinska priča. Iran je interes za Komisiju istine pokazivao jer se oslanjao na navodno obećanje ministra vanjskih poslova Timermana da će “natjerati” Interpol da odustane od progona šest iranskih državljana. To se ipak nije dogodilo.
- Taj tajni pakt prekinut je Interpolovom neočekivanom odlukom da tjeralice i dalje drži aktivnima - tvrdi Nisman.
Telefonski pozivi same predsjednice Kirchner nisu bili prisluškivani. No, objašnjava tužitelj, prisluškivani su razgovori njenih suradnika “koji su očito radili po naredbama koje su dobili od nje”.
Bez obzira na to što će se na kraju dogoditi s prijavom protiv Kirchner, odnosno hoće li je sud smatrati relevantnom ili ne, radi se o novom udarcu za prvu ženu Argentine, kojoj već neko vrijeme ne ide baš dobro - ni političko-ekonomski, ni zdravstveno.
Nekada prva dama Argentine, supruga bivšeg predsjednika te zemlje Néstora Kirchnera, došla je na čelo države 2007. godine.
Odmah iduće godine, dok je još bila “friška” u uredu, Forbes ju je proglasio jednom od 100 najmoćnijih žena na svijetu.
No, otad je njena vladavina, a ovo joj je drugi mandat, obilježena neprestanim kontroverzama - od optužbi za korupciju i krivotvorenje državnih statististika do “napastovanja” argentinskih medija.
Kirchner, koja i dandanas, tri godine nakon smrti svog supruga i mentora nosi crninu, trenutno je “spala” na 19. mjesto...
Sa zdravstvenim se problemima počela hrvati 2011. godine kada je u prosincu njen glasnogovornik objavio da joj je dijagnosticiran tumor štitnjače. Početkom 2012., u siječnju, otišla je na operaciju, no poslije je objavljeno da se radilo o krivoj dijagnozi.
Devet mjeseci kasnije liječnici su joj naredili da uspori i odmori se, nakon što su joj dijagnosticirali krvarenje u mozgu - što je bila posljedica ozljede glave iz kolovoza 2012. godine. Ponovno je završila na operacijskom stolu.
A između operacija se nije pojavljivala u javnosti, zbog čega su mediji sve češće spekulirali o njezinu stvarnom zdravstvenom stanju. Najnovija vijest o toj temi pojavila se u prosincu kad je hospitalizirana jer je slomila gležanj.
Veselje investitora
Argentinci je znaju kao ženu vrlo jake volje, vrsnu govornicu, opsjednutu svojim imidžom (tvrdi, šaleći se, da se rodila našminkana), no i kao čelnicu koja je poduzela, s druge strane, i neke pozitivne korake.
Pod njenim je vodstvom, primjerice, Argentina postala prva latinoamerička zemlja koja je legalizirala istospolne brakove, a obnovljeni su i kontakti s Međunarodnim monetarnim fondom, što je dovelo do zaustavljanja višegodišnjih neptrpeljivosti i obnavljanja pregovora o vraćanju duga.
Iako se Argentina oporavila od one najdublje ekonomske krize, visoka inflacija i siromaštvo, u kojemu mnogi Argentinci i dalje žive, ostaju njene prepoznatljive osobine.
Možda će se to promijeniti, smatraju mnogi, kad Cristina Kirchner ode iz ureda. Argentinci će možda proliti koju suzu za svojom aktualnom Evitom Peron - koja je bila u ratu s kreditorima koji su kupovali argentinske obveznice nakon bankrota 2002. godine po nižim cijenama te tražili, čak i na sudu, isplatu duga koji joj nisu pristali restrukturirati - no, tvrde upućeni, tržište neće.