GLAVNO IME BREXITA

Čovjek koji je srušio EU samo da postane britanski premijer

Boris Johnson (desno)
 REUTERS

Njegovo je puno ime Alexander Boris de Pfeffel Johnson, kao da dolazi iz neke hispanske sapunice, a cijeli ga svijet poznaje kao Borisa ili, još kraće, kao BoJo.

Porodično stablo mu je široko razgranato s aristokratskim vezama i raznim nacijama i religijama pa je sam sebe nazvao - “one-man melting pot” (jedan čovjek kao posuda za stapanje) - s kombinacijom muslimanskih, židovskih i kršćanskih predaka. Rođen u New Yorku, školovao se na Etonu i Oxfordu, bavio se novinarstvom, i to kao dopisnik iz Bruxellesa (!). Njegovi biografi tvrde kako je sasvim razumljivo da je iz sveg tog materijala mogao i morao nastati jedan tako ekscentričan, karizmatičan, kontroverzan i javnosti zanimljiv tip. I svi se potpuno slažu da bi Velika Britanija i danas bila članica EU da je on ostao uz svog etonsko-oxfordskog konkurenta Davida Camerona. No, okrenuo mu je leđa i pokazao da je njegov glas jači od premijerova pa se tako i stavio na prvo mjesto popisa onih koji bi premijera mogli zamijeniti.

Johnson je živopisan lik koji je u dva mandata vodio London, zabranio alkohol u javnom prijevozu, kao pasionirani biciklist uspio potaknuti sve više Londončana da se voze na dva kotača, odradio je i Olimpijske igre 2012. godine. I mudro se kandidirao na prošlogodišnjim izborima kako bi imao osigurano mjesto u parlamentu kad više ne bude gradonačelnik.

Skeptik iz Bruxellesa

Svoj euroskepticizam nije krio, on je u njemu rastao dok je radio kao dopisnik iz Bruxellesa pa je ostao poznat kao novinar koji se otvoreno ismijavao s institucijama Europske unije i komisije: na meti su mu bili nekompetentni birokrati u bezbrojnim bruxelleskim uredima i besmislene uredbe koje donose poput određivanja zakrivljenosti banane. Upravo zbog toga je potaknuo ljude da ga slušaju, da mu vjeruju, i to oni koji nisu znali što bi, oni neopredijeljeni koji su odlučili ove izbore. “Tko ne zna što će, poslušat će BoJoa”, tako bi se nekako mogao opisati njegov utjecaj na birače.

Bio je glasan, razbarušene kose koja je njegov zaštitni znak, obilazio je zemlju i uvjeravao birače kako je Brexit pravo rješenje. Nigela Faragea je puštao da priča koliko hoće i što hoće, pa i da laže, a on je od njega držao potreban odmak i tako si osigurao poziciju racionalnog glasa za odlazak iako je zapravo i njegova retorika u svojoj biti bila u potpunosti populistička. Shvatio je koliko Britance smetaju imigranti, pa čak i oni koji dolaze iz povijesnih saveznica, Poljske, i uvjeravao ih da će Brexit to onemogućiti. Kad je riječ o ekonomiji i ozbiljnim argumentima protivničkog tabora BoJo je mirno odgovarao ako Britanija ima iza sebe cijeli Commonwealth, kako sama može bolje i lakše poslovati s Kinom i SAD-om (iako je Barack Obama otvoreno rekao da će Britanija biti na kraju reda za sporazum o slobodnoj trgovini). Napravio je uistinu sve kako je trebalo i zato je pobijedio.

Sve ostaje isto

Da je pak svjestan da sve baš nije tako kako je on pričao biračima potvrdio je u petak ujutro kad je rekao da se u odnosima s EU “kratkoročno ništa neće promijeniti”. Iako je padala funta, rušila se londonska burza, a iz Bruxellesa poručivali da nema čekanja i da London mora već u utorak donijeti papire i tražiti razlaz. No, i dalje je njegova retorika bila snažna, govorio je kako Britanija može “ponovno pronaći svoj glas u svijetu, glas koji je u skladu s petim najvećim gospodarstvom na svijetu”. Zametnuvši negdje podatak da bi zemlja zbog Brexita mogla otklizati u recesiju, da se njezini državljani koji žive po EU (1,3 milijuna) pitaju kako će sada regulirati svoj status. Sve to BoJoa nije zanimalo, njegov je optimizam beskrajan: “Vjerujem da sada imamo divnu priliku: možemo donositi vlastite zakone i određivati poreze posve u skladu s potrebama britanskoga gospodarstva.”

Neki britanski mediji upozoravaju da bi njegov dolazak na premijerski položaj bio novi udarac jer je riječ o čovjeku koji baš i ne govori uvijek istinu i to ga ne zabrinjava. Kad je pak o globalnim pitanjima riječ tada se svi pomalo moramo zabrinuti. Za posljednjeg sastanka skupine G7 jedan se od novinara zapitao: što ako se iduće godine na sastanku pojave upravo naš Boris Johnson, pa Donald Trump, Marine Le Pen i Beppe Grillo? Pojačat ću njegove riječi: sačuvaj nas Bože takvog scenarija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. svibanj 2022 13:07