Dvodnevni američko-kineski trgovinski pregovori u Stockholmu završili su bez stvarnog dogovora. Obje strane se nadaju produljenju odgode carina koja istječe 12. kolovoza, ali američka je strana poručila da takvu odluku može donijeti samo Trump, koji je signalizirao da joj je sklon.
Bloomberg prenosi da je u lipnju porastao izvoz rijetkih minerala iz Kine u SAD i poluvodiča u Kinu, a to su percepcijski najveće prepreke u pregovorima (Washington traži da Peking dodatno otvori svoje tržište, čemu Partija i nije toliko sklona).
Graham Allison, harvardski profesor međunarodnih odnosa koji je početkom prošlog desetljeća zaključio da Kina i SAD, u skladu s Tukididovom zamkom, srljaju u rat, u časopisu Foreign Policy piše da svi znakovi upućuju na produktivan summit Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga prije kraja listopada.
Smatra da bi se mogao uspostaviti konstruktivniji, pače prijateljski odnos dvije najmoćnije nacije svijeta. SAD je odbio dva sastanka s liderima Tajvana, što je neprijeporan ustupak Pekingu. Hal Brands u Bloombergu opaža isti proces, ali ga smatra negativnim: "Trump se valja prema lošem dogovoru s Pekingom. Slabi američku poziciju u borbi za globalni primat, a svoju dominaciju nad Republikanskom strankom koristi da umanji protivljenje ovom opasnom putu."
Trump je u zrakoplovu Air Force One na povratku iz Škotske rekao da Xi želi susret. Izgleda da je kao opcija sastanka otpao početak rujna, kad će Kina obilježavati završetak Drugog svjetskog rata u Aziji, jer će tamo doći i Putin pa se pričalo o trojnom sastanku, ali u međuvremenu je Trump zaoštrio odnose s kremaljskim carem.
Američki predsjednik osjeća se moćno, smatra da je pobijedio u trgovinskom sukobu s EU, a postigao je dogovor i s Japanom i sad je od velikih trgovinskih aktera ostala samo Kina. Zaoštravanje s Putinom moglo bi biti pregovaračka taktika nakon što je Peking početkom srpnja objavio da ne želi vidjeti poraz Rusije u Ukrajini, pri čemu bi se Kina suočila s negativnim posljedicama sekundarnih sankcija na rusku naftu.
Možda očekuje da Peking pritisne Putina na primirje, što bi povećalo broj prekida vatre koje je dogovorio, a onda bi na summitu sa Xijem definirao globalne odnose u dogovoru dvije najmoćnije globalne vojne i ekonomske sile ostavljajući Putina (i EU) u drugom planu. Putin po strani, to je dobro, a mi u EU sami moramo definirati odnose s Pekingom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....