Herr Hitlerov dugo očekivani govor prvom Reichstagu koji se sastao u Nürnbergu nakon 440 godina bio je jedan od najkraćih koje je ikada održao, trajao je jedva 10 minuta. Nakon gotovo svake rečenice koju su izmijenili nacistički zastupnici čuli su se ili urlici odobravanja ili ogorčeni krici srama...
Ovim je riječima 16. rujna 1935. godine dopisnik britanskog dnevnika Guardian (tada Manchester Guardian) iz Berlina počeo svoj članak „Novi njemački zakon o krvi i časti”. Bilo je to dan nakon što su u nacističkoj Njemačkoj tijekom posebne sjednice njemačkog parlamenta (Reichstag) u Nürnbergu izglasani rasistički rasni zakoni. Povodom 90-e obljetnice toga mračnog povijesnog događaja Guardian je iz arhive izvukao tekstove svoga dopisnika te ih ponovno objavio.
Termin Nürnberški rasni zakoni uglavnom obuhvaća „Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti” i „Zakon o njemačkom državljanstvu”: prvi je Židovima oduzeo njemačko državljanstvo, a drugi im je zabranio interakciju s Nijemcima, prisiljavajući ih na izolaciju i dehumanizaciju.
„Novi zakon koji je najavio general Göring, nakon što je Hitler održao vjerojatno najkraći javni govor u svojoj karijeri, daje pravnu snagu onome što zapravo postaje stvarnost. Njemački Židovi su sada, kao i u srednjem vijeku, zatvoreni u getu. To bi samo po sebi bilo relativno humano rješenje ‘židovskog problema‘. Ono što se događa njemačkim Židovima, a sada se legalizira, jest da se stavljaju u trajnu karantenu. Tretiraju se kao izvor moralne i fizičke kontaminacije, a istovremeno se segregiraju i polako istrebljuju...”, napisao je dopisnik Guardiana u članku objavljenom 17. rujna 1935. godine kada je podsjetio da „Hitlerove ideje, kao i ideje svih nacista, nisu nimalo nove. Mogu se prikazati novima samo zato što su toliko zastarjele da je bilo dovoljno vremena da budu zaboravljene”.
Čim je Adolf Hitler 1933. godine preuzeo vlast u Njemačkoj, usvojen je niz zakona koji su Židovima branili rad u državnoj službi, uključujući javno zdravstvo i rad na sveučilištima. Oko tisuću sveučilišnih nastavnika, među kojima brojni medicinari, ostalo je bez posla. Na meti su se našli i židovski liječnici koji su imali privatne ordinacije, pa je tek mali dio njih mogao nastaviti s liječničkom praksom. No, nacistima su dakako „trn u oku” bili i židovski poduzetnici pa se broj židovskih poduzeća u Njemačkoj od 1933. do 1938. godine smanjio se s 50. 000 na 9.000. Nacistički obračun sa Židovima odvijao se u etapama, a uvođenje rasnih zakona poslužilo je kao uvod u Holokaust koji je rezultirao sa šest milijuna žrtava.
Prema rasističkim zakonima, ljudi su u nacističkoj Njemačkoj klasificirani prema broju židovskih baka i djedova: oni s tri ili četiri židovske bake i djeda smatrani su potpunim Židovima, oni s dva bili su „mješanci prvog stupnja“, a oni s jednim židovskim bakom i djedom bili su „mješanci drugog stupnja“. Polazeći od toga da je „čistoća njemačke krvi bitna za daljnji opstanak njemačkog naroda“, Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti zabranio sklapanje brakova između Židova i građana njemačke krvi.
Nürnberški zakoni također su zabranjivali seksualne odnose između osoba definiranih kao "Židovi" i drugih Nijemaca te su "Židovima" zabranjivali sudjelovanje u njemačkom društvenom životu. Tijekom sljedećih godina doneseno je dodatnih 13 dopunskih zakona koji su potpuno marginalizirali židovsku zajednicu u Njemačkoj. Ipak, u kratkom razdoblju prije i za vrijeme Olimpijskih igara u Berlinu, održanih 1936. godine, Nürnberški rasni zakoni se nisu primjenjivali niti se poduzimao progon za njegovo nepoštovanje. Hitler, se, naime, bojao međunarodne izolacije i premještanja igara u drugu zemlju. Nürnberški rasni zakoni kasnije su zakoni prošireni i na Rome, crnce i druge manjine.
No, nacisti su i prije donošenja rasnih zakona počeli s doktrinom rasne higijene što je termin koji je početkom 20. stoljeća skovao liječnik Alfred Ploetz (1860.-1940.), poznat i po tome da je sam sebe predložio za Nobelovu nagradu. U skladu s doktrinom rasne higijene, u Njemačkoj su postupno promicane ideje o sterilizaciji i eutanaziji koje su 1933. godine postale dio službene politike. Tijekom nacističkog režima obavljeno je između 310.000 i 350.000 prisilnih sterilizacija na žrtvama koje su označene kao "genetski inferiorne": osobe koje su imale neke fizičke ili psihološke nedostatke, alkoholičari, prostitutke, homoseksualci, djeca u sirotištima, a poslije su se na toj listi našli i Židovi te Romi.
Eutanazija se na početku obavljala u nekoliko medicinsko- znanstvenih ustanova u kojima se žrtve najprije ubijalo injekcijama, a poslije plinom. No, s vremenom se povećao broj takvih specijaliziranih ustanova, pa je diljem okupirane Europe djelovalo čak 30 centara za eutanaziju u kojima su liječnici eksperimentirali s mentalno ili fizički hendikepiranim ljudima i djecom.
No, nijedna institucija nije utjelovila duh nacističkog režima kao koncentracijski logori. Prvi od njih, koncentracijski logor u mjestu Dahau kod Münchena otvoren je već u ožujku 1933. godine. Dachau je utemeljio vođa SS-a Heinrich Himmler, a u logoru je nekoliko godina kasnije podignuta prva peć krematorija i napravljena prva plinska komora te su ubijene prve židovske žrtve. U početku je Dachau bio rezerviran uglavnom za političke protivnike poput komunista i socijalista, a kasnije su u logor deportirani i homoseksualci, Jehovini svjedoci, te Slaveni i Židovi iz zemalja koje je Njemačka pripojila.
„ Neki od zatvorenika su u Dachauu već dvije i pol godine. Nada da je njihovo interniranje samo privremeno i da će završiti čim se stvari u Njemačkoj ‘smire‘ je nestala. Uz njihovu često nepodnošljivu fizičku patnju, dodano je očajničko uvjerenje da nikada neće biti pomoći iz inozemstva i da neće biti puštanja na slobodu dok traje Treći Reich. U Dachauu se nalazi oko 1600 zatvorenika. Sastoje se od komunista, socijaldemokrata, ‘opozicijskih‘ članova SA (to jest, smeđekošuljaša koji su se okrenuli protiv Hitlera, posebno nakon 30. lipnja prošle godine), skitnica i običnih kriminalaca, od kojih se neki koriste kao doušnici među političkim zatvorenicima. Među Židovima je 30 onih koji su se ove godine vratili u Njemačku, misleći da je sigurno, te su poslani u Dachau”, piše dopisnik Guardiana u članku objavljenom 20. rujna 1935. godine.
U idućih 10 godina, koliko je logor u Dahau postojao, u njemu je boravilo oko 200.000 zatvorenika od kojih je barem 32.000 ubijeno. Koncentracijski logor u Dahau oslobođen je 29. travnja 1945. godine, a pola godine kasnije, točnije 19. studenog 1945. godine, u Nürnbergu je počelo suđenje za nacističke zločine koje je potrajalo do 15. listopada 1946. godine. Tako je taj grad, koji se prvi put u njemačkoj povijesti spominje 1050. godine, postao simbol i za nacističke rasne zakone, ali i za suđenje nacističkim ratnim zločincima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....