Protokolom o suradnji, potpisanim 1966., jugoslavenske su vlasti bile zadovoljne. Ono na što su pristale odnosilo se na poštivanje Ustavom već zagarantiranih prava svim vjernicima i vjerskim institucijama. U konkretnom slučaju to je značilo dodatno smanjenje raznih vrsta pritisaka na Katoličku crkvu i njezine vjernike. Osim toga, vlada je priznala jurisdikciju Svete Stolice nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji kada su u pitanju crkvena pitanja koja nisu u suprotnosti s ustavnim poretkom SFRJ. Zahtjev da se ponovno u državnim školama omogući održavanje vjeronauka, koji je zabranjen prekidom diplomatskih odnosa 1952., jugoslavenske su vlasti odbile. S druge strane, prema mišljenju mnogih (posebno hrvatske političke i svećeničke emigracije) Sveta Stolica je pristala na puno veće “ustupke”. To se prije svega odnosilo na zahtjev da se katolički svećenici prestanu baviti bilo kakvim oblikom političkih aktivnosti, posebno onima koje bi za cilj imale destabilizaciju Jugoslavije. Za jugoslavensku stranu od posebne je važnosti bio pristanak Vatikana da će reagirati na svako antijugoslavensko djelovanje hrvatskih katoličkih svećenika u emigraciji. 
Protokolom o suradnji, potpisanim 1966., jugoslavenske su vlasti bile zadovoljne. Ono na što su pristale odnosilo se na poštivanje Ustavom već zagarantiranih prava svim vjernicima i vjerskim institucijama. U konkretnom slučaju to je značilo dodatno smanjenje raznih vrsta pritisaka na Katoličku crkvu i njezine vjernike. Osim toga, vlada je priznala jurisdikciju Svete Stolice nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji kada su u pitanju crkvena pitanja koja nisu u suprotnosti s ustavnim poretkom SFRJ.
Zahtjev da se ponovno u državnim školama omogući održavanje vjeronauka, koji je zabranjen prekidom diplomatskih odnosa 1952., jugoslavenske su vlasti odbile. S druge strane, prema mišljenju mnogih (posebno hrvatske političke i svećeničke emigracij...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....