PIŠE HRVOJE KLASIĆ

DETALJI NEOČEKIVANE SURADNJE DVIJU SUPROTSTAVLJENIH STRANA Kako su Tito i Sveta Stolica došli na ideju da zajedno pokušaju zaustaviti rat u Vijetnamu

    AUTOR:
    • Hrvoje Klasić

  • OBJAVLJENO:
  • 11.01.2018. u 18:55

 

Protokolom o suradnji, potpisanim 1966., jugoslavenske su vlasti bile zadovoljne. Ono na što su pristale odnosilo se na poštivanje Ustavom već zagarantiranih prava svim vjernicima i vjerskim institucijama. U konkretnom slučaju to je značilo dodatno smanjenje raznih vrsta pritisaka na Katoličku crkvu i njezine vjernike. Osim toga, vlada je priznala jurisdikciju Svete Stolice nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji kada su u pitanju crkvena pitanja koja nisu u suprotnosti s ustavnim poretkom SFRJ.

 

Zahtjev da se ponovno u državnim školama omogući održavanje vjeronauka, koji je zabranjen prekidom diplomatskih odnosa 1952., jugoslavenske su vlasti odbile. S druge strane, prema mišljenju mnogih (posebno hrvatske političke i svećeničke emigracije) Sveta Stolica je pristala na puno veće “ustupke”. To se prije svega odnosilo na zahtjev da se katolički svećenici prestanu baviti bilo kakvim oblikom političkih aktivnosti, posebno onima koje bi za cilj imale destabilizaciju Jugoslavije. Za jugoslavensku stranu od posebne je važnosti bio pristanak Vatikana da će reagirati na svako antijugoslavensko djelovanje hrvatskih katoličkih svećenika u emigraciji.

Na temelju Protokola razmijenjeni su i diplomatski predstavnici između Svete Stolice i Jugoslavije. Iako se nije radilo o uspostavi punih diplomatskih odnosa, jugoslavenski predstavnik u Vatikanu Vjekoslav Cvrlje te papinski izaslanik u Beogradu monsinjor Mario Cagna uživali su u zemljama domaćinima puni diplomatski tretman. Da stvari idu u dobrom smjeru, trebali su potvrditi i posjeti visokih državnih dužnosnika Vatikanu odnosno Jugoslaviji. Prvi kome se za to pružila prilika bio je predsjednik vlade SFRJ Mika Špiljak.

 

Špiljakov će posjet Vatikanu postati zanimljiv zbog nekoliko razloga. Prije svega, radilo se nakon dugo vremena o nedvosmislenoj i javnoj manifestaciji “zatopljenja” odnosa između dvije donedavno gotovo neprijateljske zemlje. Potom, bio je to prvi službeni državni susret premijera jedne socijalističke zemlje s papom. Godinu dana prije njega papa Pavao VI. primio je predsjednika Prezidija Vrhovnog Sovjeta SSSR-a Nikolaja Podgornog, ali se u tom slučaju radilo, kako piše Glas Koncila, o “neslužbenom” posjetu. I možda najveći kuriozitet predstavlja činjenica da je Mika Špiljak, iako ateist, do tog trenutka bio Hrvat s najvišom političkom funkcijom u službenom državnom posjetu Vatikanu. Prije njega 1941. u privatnoj audijenciji kod pape Pia XII. bio je poglavnik NDH Ante Pavelić. To, naravno, nije bio državnički susret jer za razliku od komunističke Jugoslavije Vatikan nikada nije službeno priznao ustašku NDH. S obzirom na niz kurioziteta koji su pratili ovaj posjet, zanimljivo je spomenuti i to da je Špiljak kao prevoditelja sa sobom poveo ženu, Ljiljanu Tambaču, koja je tako bila prva žena koja je u Vatikanu prisustvovala razgovorima takve vrste.

Mika Špiljak je na mjesto predsjednika vlade SFRJ imenovan samo nekoliko mjeseci prije dolaska u Rim. S nepune 52 godine ovaj hrvatski političar podrijetlom iz okolice Siska iza sebe je već imao bogatu političku i vojnu karijeru. Kao predratni komunist sudjelovao je u osnivanju Sisačkog partizanskog odreda 1941., a zbog hrabrosti tijekom rata odlikovan je Ordenom narodnog heroja. Nakon završetka rata obavlja niz visokih političkih funkcija u Hrvatskoj. Između ostalog, bio je predsjednik vlade SR Hrvatske (1963. - 1967.) i s te pozicije odlazi u Beograd na mjesto saveznog premijera. Do odlaska u mirovinu 1986. Špiljak je obnašao gotovo sve najvažnije političke dužnosti u zemlji, uključujući funkciju predsjednika Vijeća naroda Savezne Skupštine, predsjednika Saveza sindikata Jugoslavije, a nakon Titove smrti i predsjednika Predsjedništva SFRJ.

Franjo Šeper

 

Posjet Vatikanu dogovoren je kao sastavni dio posjeta Italiji od 8. do 13. siječnja 1968. prilikom kojega je domaćin premijeru SFRJ bio talijanski premijer Aldo Moro. S obzirom na nezanemarivu ulogu Vatikana u talijanskoj unutarnjoj i vanjskoj politici te činjenicu da su godinama najjaču političku opciju u Italiji predstavljali demokršćani, približavanje Svete Stolice i Jugoslavije pozdravljeno je kao važan doprinos unapređenju i jugoslavensko-talijanskih bilateralnih odnosa. Trećeg dana posjeta, 10. siječnja ujutro, službenim automobilom Svete Stolice jugoslavenski premijer stigao je na teritorij Vatikana. Svečano su ga dočekali papini dvorjani te je Špiljak počasnom povorkom s pobočnom pratnjom Švicarske garde i osobljem papinskog protokola u 9.30 dopraćen u papinu privatnu biblioteku gdje ga je dočekao Pavao VI. Tijekom razgovora dotaknute su teme odnosa Crkve i države (Jugoslavije), pri čemu je posebno pozdravljena Špiljakova izjava da bi se taj odnos trebao razvijati u smjeru suradnje, a ne samo koegzistencije jer “ljudi mogu u isto vrijeme biti dobri vjernici i dobri građani svoje zemlje”. U svom je govoru papa, uz pohvalu napretka u bilateralnim odnosima, naglasio potrebu za daljnjim mirovnim inicijativama u svijetu i u tom kontekstu pohvalio ulogu jugoslavenskog predsjednika Tita. Audijencija je završena razmjenom poklona te pomalo neuobičajenom gestom. Naime, prilikom ispraćaja jugoslavenske delegacije papa je na hrvatskom uzviknuo “Živjela Jugoslavija!” Nakon razgovora s papom Špiljak se susreo i s državnim tajnikom Svete Stolice kardinalom Cicognanijem. Jedna od tema razgovora bio je i slučaj kontroverznog hrvatskog svećenika Krunoslava Draganovića. Njegova bliskost s ustaškim vlastima tijekom rata, pomaganje ustašama i nacistima da nakon 1945. pobjegnu iz Europe, a posebno njegov kasniji antijugoslavenski angažman za Beograd je godinama bio jedan od glavnih problema koji su opterećivali odnose Jugoslavije i Svete Stolice. Tim više što je Draganović živio u Rimu i djelovao u Zavodu sv. Jeronima. Opredijeljenost Vatikana na popravljanje odnosa s Jugoslavijom odrazila se i na samog Draganovića tako što mu je monsinjor Đuro Kokša, rektor Zavoda, otkazao gostoprimstvo u toj instituciji. Nakon boravka u Austriji Draganović se krajem 1967. pod nerazjašnjenim okolnostima vraća u Jugoslaviju. Na direktno pitanje Cicognanija o daljnjoj sudbini Draganovića Špiljak odgovara da ga jugoslavenske vlasti neće sudski goniti jer bi cijeli slučaj samo štetio normalizaciji odnosa Jugoslavije i Svete Stolice. Tako je i bilo. Krunoslav Draganović je do svoje smrti 1983. živio kao slobodan čovjek u samostanu blizu Sarajeva, baveći se uglavnom istraživanjem tema iz crkvene povijesti.

Reakcije na posjet jugoslavenskog premijera Vatikanu u stranim su medijima bile više nego pozitivne. Posebno se isticalo podudaranje mirovnih inicijativa pape Pavla VI. i Josipa Broza Tita ili, kako je pisala La Stampa, “vizija međunarodne sloge Pavla VI. danas se široko podudara s gledanjem nesvrstanih zemalja kojih je Jugoslavija predvodnik i glasnogovornik”. Jedan od akutnih primjera gdje je zajednička akcija mogla uroditi plodom bio je angažman pape i jugoslavenskog predsjednika oko prekida rata u Vijetnamu. Na tom je tragu u sljedećim mjesecima razmijenjeno nekoliko poruka na relaciji papa Pavao VI. - Josip Broz Tito. Radilo se o reakciji Vatikana na jugoslavensku inicijativu o sazivanju velike međunarodne konferencije na kojoj bi sudjelovale sve zemlje zainteresirane za izgradnju mira u svijetu. S tim u vezi papa i najutjecajnije osobe vatikanske diplomacije šalju poruke jugoslavenskom predsjedniku da pozdravljaju inicijativu i spominju čak mogućnost prisutnosti Svete Stolice na konferenciji u svojstvu promatrača. Bliski suradnik Pavla VI., kardinal Angelo Dell’Acqua, jugoslavenskom je izaslaniku u Vatikanu spomenuo i mogućnost da papa “u jednoj povoljnoj prilici i odgovarajućoj formi izrazi javnu podršku konferenciji prije i za vrijeme njezinog održavanja”.

Gotovo istodobno kad i Mika Špiljak, u Vatikan je uz veliki medijski interes došao još jedan Hrvat. Riječ je o zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Franji Šeperu kojega je papa 8. siječnja 1968. imenovao prefektom Kongregacije za nauk vjere. To imenovanje bilo je veliko iznenađenje jer se radilo o svećeniku koji je na čelo najvažnijeg ureda Svete Stolice došao ipak iz jedne male i ne previše utjecajne katoličke zajednice. Izbor Šepera iz vatikanskih se krugova (neslužbeno) objašnjavao različitim motivima. Prema mišljenju jednih, radilo se ponajprije o jačanju pozicije i utjecaja Katoličke crkve u SFRJ. Drugi su, koji su se pozivali na izjave i samog pape, smatrali kako je upravo izborom svećenika iz Jugoslavije Pavao VI. htio naglasiti svoje uvažavanje ove socijalističke zemlje koja u svijetu ima poseban ugled zbog svoje nezavisne i miroljubive politike.

Uspješan posjet Mike Špiljaka papi Pavlu VI. bio je samo potvrda da su aktivnosti jugoslavenske i vatikanske diplomacije išle u dobrom smjeru. Spremnost dvije svjetonazorski potpuno različite i donedavno gotovo neprijateljske države da uz uvažavanje svih razlika sjednu za stol i probleme rješavaju mirnim putem bila je više hladnoratovska iznimka nego pravilo. Svijest i volja da se suprotnosti mogu ne samo prevladati, nego i iskoristiti za zajednički aktivizam na globalnom planu pokazala je da su Vatikan i Jugoslavija imali političare koji su razumjeli svijet u kojem žive i koji su imali dobro osmišljene strategije kako svoje zemlje što bolje pozicionirati u tom svijetu.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo