To je već postalo bizarno, trivijalno i tragikomično. U Hrvatskoj se već godinama neprestano želi izmijeniti prošlost, zanemariti sve ono što nam se, poglavito, događalo u zadnjih stotinjak godina, retuširati povijest u najboljim tradicijama lakirovke i zanemarivanja i to dobrim dijelom samo zato da neki akteri današnje društveno-političke scene operu vlastite biografije i podrede ih današnjim karijerističkim i lukrativnim potrebama režimsko-ideološkog trenutka, kao što su to, konačno, radili onomad.
Većina zapjenjenih kritičara radi u maniri popisa za odstrel, prepoznali su valjda vlastitu lošu savjest ili su, naprosto, makar u malom mozgu ili dok se gledaju u ogledalo, ljuti na svoje beskičmenjaštvo i ljubomorni što ima ljudi koji nisu skloni biti politički vjetrokazi poput njih. Zašto Hrvati žele ispasti smiješni i jadni, stvar je dijagnoze, ali tako je. Iz tog razloga na nož je dočekana i knjiga hrvatskog povjesničara mlađe generacije Hrvoja Klasića “Mika Špiljak - revolucionar i državnik” u izdanju prestižne nakladničke kuće Ljevak. Knjiga je doživjela nebrojene desne ideološke kritike koje su sezale do toga da je Mika Špiljak bio nebitan političar i aparatčik.
Valjda nam ne trebaju takve biografije i radovi kad je već gumica postala glavni atribut i argument za pisanje o hrvatskoj prošlosti. No, pojava knjige o jednom od najistaknutijih i najznačajnijih hrvatskih političara druge polovice 20. stoljeća - bio je jedan od organizatora partizanskog antifašističkog otpora u ljeto 1941. godine, premijer Hrvatske 1963. - 1967., a potom jugoslavenske vlade 1967. - 1969., a zatim i jednogodišnji predsjednik Jugoslavije 1983. - 1984. (tada su se na toj poziciji rotirali po nacionalno-republičkom ključu predstavnici svih šest republika i dviju pokrajina) - zbog ovakve atmosfere negiranja, doima se kao da “kucamo na vrata zaboravljenih asova”. No, pokazalo se da je Mika Špiljak itekako važan i bitan hrvatski političar.
Kontroverzni životni put
Osim toga, zašto bi od inženjera “domoljubnih” duša dolazili napadi na nekog nebitnog i usputnog!? Očito to nije baš tako. Uradak Hrvoja Klasića, koji je iz Siska kao i Špiljak, a njegova baka je sestra Špiljkove supruge, doprinos je, ne samo kao uzbudljiva knjiga života jednog istaknutog političara koji je obilježio odsječak vremena hrvatske povijesti, nego i kao prilog “da se ne prepusti zaboravu”. Knjiga o Miki Špiljku nije samo presjek jednog zanimljivog i uzbudljivog, pa i donekle kontroverznog životnog puta, koliko je i slika o povijesti Hrvatske u zadatim okvirima Jugoslavije, socijalizma te hladnoratovskih okolnosti koje su tada vladale i u kojima su taj režim i država imali određenu ulogu kao važan kotačić u tadašnjoj blokovski podijeljenoj Europi.
Klasić pristupa Špiljku ne s naknadnom pameću, nikakvom glorifikacijom, a pogotovo ne novokomponiranim pristupom kako smo uglavnom navikli u posljednje vrijeme, nego kao “hladni” pristup i prilog vremenu koji su bili takvi kakvi su bili. I ne mogu se izmijeniti. Špiljak je politička biografija i o jednom dijelu hrvatske povijesti i odsječku vremena u dugoj liniji hrvatske prošlosti. Naime, Jugoslavija, socijalizam i hladnoratovska pozicija i uloga bili su tek jedan segment, kako volimo reći, burne i tegobne, hrvatske povijesti i upravo tako Klasić i prikazuje Špiljka kao aktivnog sudionika tog “povijesnog segmenta”, njegov doprinos iz kojeg se može stvoriti uvid kako su stvari funkcionirale.
Naime, kroz Špiljkovu se političku biografiju prelama i razvojni put Titova režima i države te njezin slom, od vremena staljinizma, preko liberalizacije političkih i ekonomskih prilika ili života u sustavu “nešto između” - s druge strane željezne zavjese, ali ipak i u njezinoj sjeni - do raspada. Kroz presjek Špiljkova života vidi se kako su ta država i sustav imali razvojnu crtu te da se ni jedan od perioda tog puta ne može uzeti kao isključiv primjer za dokazivanje i ukazivanje kako su stvari funkcionirale. Život jednog društva, države i režima, pogotovo u trajanju od nekih 50 godina u onakvim okolnostima, nije ni jednoobrazan, ni ogledni primjerak, da se uzme samo jedan njen dio i preko njega pokušava objasniti cijeli život. Sve se mijenjalo. Ništa nije isto bilo ni 1941., ni 1945. ni 1952., ni 1971. ni 1981. Baš je taj prikaz ono najbolje u Klasićevom djelu.
Jedna od zanimljivosti svakako je i činjenica da je Mika Špiljak bio i omiljeni lik viceva u ondašnjim vremenima, pa je čak na festivalu Jugoslavenskog humora i satire u Šapcu, 1969. godine, dobio nagradu za “kulturan odnos prema vicu”, što također jedna vinjeta o bivšim vremenima.
Nezadovoljnici pojavom same knjige o Miki Špiljku, reći će da on nije to zaslužio te da nije bio državnik te da je ta konstatacija pretenciozna, jer je u stvari bio tek “obični komunistički aparatčik”. To nas opet dovodi na početak teksta, jer u tome isplivavaju sve frustracije i kompleksi “premazivača povijesti” u stilu 80-godišnje Cecilije Gimenez koja je na svoj nakaradni način restaurirala fresku “Ecce Homo” španjolskog slikara Eliasa Garcije Martineza u crkvi u gradiću Borje kod Zaragoze. Dakle, listajući knjigu vidjet ćemo da je taj “aparatčik” bio jedan od organizatora antifašističkog pokreta u samom njegovom zametku u Sisku 1941. godine, ali i da je kao premijer Jugoslavije, vodio pregovore o uspostavi boljih odnosa s Vatikanom s tadašnjim papom Pavlom VI. te pripremao (i pripremio) posjet J. B. Tita Vatikanu i susret s Papom.
Doživotne zatvorske kazne
Špiljak je u siječnju 1968. godine odradio prvi posjet jednog visokog jugoslavenskog dužnosnika te ujedno i prvi službeni posjet jednog socijalističkog premijera Vatikanu. U tom trenutku, stoji u knjizi, Jugoslavija i Sveta Stolica punih 15 godina nisu imali diplomatske odnose, zbog čega su mnogi upravo taj događaj smatrali ključnim za razumijevanje daljnjeg razvoja događaja. I bili su u pravu. Samo dvije godine kasnije, 14. kolovoza 1970., ponovo su uspostavljeni puni diplomatski odnosi, da bi vrhunac dugog procesa “mirenja” Jugoslavije i Svete Stolice predstavljao svakako posjet predsjednika Tita papi Pavlu VI. u Vatikanu 29. ožujka 1971. godine.
Nakon Špiljka kao prvog socijalističkog premijera, Josip Broz Tito bio je prvi šef jedne socijalističke zemlje kojeg je Papa primio u službeni državni posjet. Mika Špiljak obavio je sigurno jedan od vrlo delikatnih diplomatskih poslova, a kao “aparatčik” bio je, nakon J. B. Tita, jedini jugoslavenski (hrvatski) političar koji se susreo s jednim američkim predsjednikom - Ronaldom Reaganom u, također, vrlo delikatnom trenutku velikih promjena koji su zahvatili Europu (sindikat Solidarnost već je najavila velike promjene koje dolaze, u Kremlju kao na traci umiru šefovi sovjetske partije, utrka u naoružanju dostiže svoj hladnoratovski vrhunac koji će koju godinu kasnije doći glave socijalizmu i SSSR-u).
U knjizi su, osim toga, obrađene i dvije afere koje se još vuku za Špiljakom - afera Gaži te slučaj bijega i likvidacije hrvatskog emigranta i suradnika njemačke obavještajne službe BND Stjepana Đurekovića, koji je bio jedan od važnih direktora Ine, tada najjače i noseće hrvatske tvrtke, a ta afera jedna je od najvećih kontroverzi bivše države.
Podsjetimo da su dvojica pripadnika jugoslavenske, a potom i hrvatske tajne službe Josip Perković i Zdravko Mustač u Njemačkoj osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Klasić navodi, kako se s vremenom, Mika Špiljak počeo spominjati kao glavni inicijator likvidacije Đurekovića, kako bi zaštitio svog sina Vanju, tada također jednog od vodećih ljudi Ine. Uz to, knjiga nam na jedan lijepi način govori o odnosu Špiljka s Franjom Tuđmanom, i koliko je i je li, bio zaslužan što je iz najjačeg disidentskog hrvatskog trolista krajem 80-ih, baš Franjo Tuđman, a ne Marko Veselica ili Vlado Gotovac, dobio putovnicu i otišao u SAD i Kanadu među hrvatsku dijasporu, u danima velikih prevrata koji su nas očekivali. U knjizi se daje odgovor i na to.