Dijanu Pleštinu, suprugu Ivice Račana, ovih je dana na medijsku scenu plasirala vijest da se ispisala iz SDP-a. Pokazalo se da je informacija stara godinu dana, no svejedno je bila povod za razgovor s njom.
Nakon dulje medijske šutnje pristala je na intervju u kojem je ispričala kako vidi današnju Hrvatsku, čime se bavi, kakvi su joj planovi. Ispričala je i što je najviše mučilo Račana dok je bio premijer.
Zašto ste u SDP ušli tek nakon smrti supruga Ivice Račana i zašto ste im lani vratili člansku iskaznicu?
- Da bi bio socijaldemokrat, ne moraš imati značku i iskaznicu, kao što posjedovanje iskaznice ne znači da si socijaldemokrat. U Americi, gdje sam bila sveučilišni profesor, nije praksa da osobe koje predaju na fakultetu budu politički angažirane ili da su članovi političkih stranaka. Kada je Ivica umro, željela sam poručiti da sam i dalje tu, da podržavam SDP. Ponudili su mi treće mjesto na listi u Zagrebu, ali sam se zahvalila.
Predložila sam da budem na zadnjem, četrnaestom, mjestu s kojega se ne može ući u Sabor. Bitna je bila moja podrška. Ulazak u SDP nije bio motiviran izgradnjom političke karijere, niti je to bila doživotna odluka. Iz SDP-a sam izašla poslije deset godina jer se stranka sve više udaljavala od socijaldemokracije kako je ja shvaćam. Poslije deset godina bilo mi je dosta.
Kako ste se počeli baviti razminiranjem?
- Kada sam došla u Hrvatsku, odabrala sam razminiranje jer se nitko nije time sustavno bavio. Mine su tada bile problem koji je utjecao na ekonomski razvoj, politički i socijalni napredak značajnog dijela zemlje. Za ljude koji su živjeli u blizini minsko sumnjivih područja rat je i dalje trajao.
Zašto se niste povukli kada je vaš suprug Ivica Račan izgubio izbore i sišao s vlasti?
- Jer sam u međuvremenu puno toga pokrenula i osjećala sam odgovornost da završim započeto. Počela sam profilirati Hrvatsku u Ženevi, u Ujedinjenim narodima, kao zemlji koja je most između minsko zagađenih zemalja primatelja donacija i razvijenih zemalja koje su donatori.
I kroz to se profilirala vanjska politika, a istodobno se pomagalo Hrvatskoj uključivanjem u međunarodne institucije koje su financijski podupirale razminiranje u Hrvatskoj. To mi je bio važno, a bilo mi je i logično da to radim jer sam odrasla u Kanadi, doktorirala na sveučilištu Berkeley u SAD-u i često mi je bilo lakše razgovarati i surađivati s ljudima izvana nego s našima u Hrvatskoj.
Je li teško, ili je možda jednostavno, živjeti s epitetom Račanove udovice?
- To uglavnom govori o našem patrijarhalnom društvu, ali i o senzacionalizmu u medijima. Ivica Račan je bio moj suprug, umro je i ja jesam njegova udovica u privatnom smislu. Ali, isto sam tako onda Stipina kći i Ogijeva baka. Inače, ja sam Dijana Pleština. Bedasto mi je kada se o meni govori kao o Račanovoj udovici, a pomalo i iritira.
Tek kada je Ivica Račan postao premijer, odlučili ste se preseliti iz SAD-a u Hrvatsku. Koliko ste, kao supruga, bili uključeni u procese koje je tada vodio?
- Ovisi o tome kako čovjek shvaća riječ uključen. Bilo je toliko toga i, naravno, nisam niti mogla znati sve što se događalo. Ne bi bilo u redu da je bilo drugačije. Ali, jasno da sam bila uključena. Ivica i ja smo se upoznali kroz politiku. To nam je bila prva poveznica. Sve me je zanimalo što se ticalo političkog i ekonomskog razvoja Istočne Europe tih burnih godina jer sam kao politolog izučavala, predavala, a i pisala o tim događajima.
Godine 1989. bila sam u Hrvatskoj, u Zagrebu, kao direktorica programa za američke studente na Filozofskom fakultetu. U tih šest mjeseci proputovala sam cijelu Istočnu Europu, a bila sam i u Beogradu tijekom 14. izvanrednog partijskog kongresa. Htjela sam doživjeti i razumjeti što se događa u zemljama koje su bile u predtranzicijskoj fazi. Dvije godine poslije, 1992. kad sam završila knjigu o regionalnom razvoju u komunističkoj Jugoslaviji, došla sam u Hrvatsku vidjeti što se to događa u našoj novoj, pomalo autoritarnoj hrvatskoj demokraciji.
Razgovarala sam s raznim ljudima, a jedan od njih je bio i Ivica Račan. Poslije sam ga pratila na terenu kad god sam bila u Hrvatskoj.
Kao premijerova supruga, imala sam dobar pregled situacije i kontinuitet zahvaljujući svojem istraživanju iz 80-ih godina. Ivica je želio da ga pratim dok je bio u opoziciji, a i poslije kada je bio premijer.
Račana kao premijera i vođu ‘šestorke’ često smo doživljavali kao mlakog i neodlučnog. Je li bio takav?
- Ivica nije bio neodlučan. Vodio je koaliciju šest stranaka u Hrvatskoj koja nije imala iskustva s koalicijama i strankama čiji su lideri prečesto bili više zainteresirani za probitak svojih stranaka i interesa, nego za opći boljitak Hrvatske. To nije bilo lako, osobito za dosljednu osobu, a Ivica je to bio. Trebalo je saslušati, a onda imati odmak i odlučiti. Ali odlučiti unutar parametara mogućeg.
U ovom društvu se često misli da su ljudi koji su agresivni odlučni. Ako si malo mudriji, znaš da to ne mora biti točno i da je često obrnuto. Nije teško napraviti ekscesni potez koji će biti medijski popraćen, pa i svidjeti se javnosti. Prvi put takvo što pali, izgleda impresivno, drugi put već malo manje, a s vremenom postane izlizano i traljavo. Politika je ozbiljan posao, a političari bi se morali ponašati odgovorno, kao, uostalom, i birači koji ih biraju. Nažalost, i jedni i drugi imaju još dosta toga naučiti da naša demokracija profunkcionira u pravom smislu.
Kako je zapravo i zbog čega pukla suradnja s Draženom Budišom?
- Oni su na početku dobro surađivali. Imali su odličnu zajedničku kampanju. Sama ideja suradnje bila je pozitivna za obje stranke, ali i za Hrvatsku - da se prestane s politikantstvom i da se krene naprijed. To je bio povijesni trenutak. Pokušalo se prebroditi stare podjele, i to ne na način da se stvara velika koalicija o čemu sada neki govore. U normalnim vremenima takva je koalicija glupost. Imali smo jednopartijski sustav i zašto bismo opet išli prema tome?! Suradnja Račana i Budiše bila je nešto drugo: imali su široku zajedničku političku platformu i kao pošteni i dosljedni ljudi, svjesni nužnosti promjena, odlučili su se na suradnju.
Pamtite li neki presudni trenutak kada je njihova suradnja pukla?
- Problem je što Budiša nije bio u Vladi. Kao šef stranke trebao je biti, ali on to nije želio iz razloga koji su meni nepoznati. Nekoliko je mjeseci vodio razminiranje, ali očito to nije bilo adekvatno mjesto za njega. To je stvaralo sve veću frustraciju i osjećaj da stvari izmiču kontroli. Vjerujem da je ipak presudno bilo pitanje oko generala Gotovine.
Kada je nakon odrađenog mandata u Vladi Račan izgubio izbore, djelovao je kao da mu je izborni poraz donio olakšanje. Je li dojam bio pogrešan?
- Da, pogrešan je utoliko što je Račan, kao i cijela stranka, vrlo ozbiljno i predano radio da pobijede na tim izborima. Dobro se sjećam terena, probdjevenih noći, umora... Tako ne radi onaj tko želi izgubiti izbore. Za to ima lakših načina. Ali, s druge strane, Račan je predano radio posao u Vladi i u tom je razdoblju zapostavio stranku. Toga je bio svjestan i to ga je mučilo, ali nema govora o hotimičnom gubitku vlasti.
Što se dogodilo sa SDP-om od Račana do danas? Rekli ste da se udaljio od socijaldemokracije?
- To je išlo korak po korak svih tih godina. Ali, neću puno o stranci. Ja sam bila samo obični član. Uzela sam iskaznicu i stavila se na raspolaganje. Ne znam puno o tome. Ali, vidjela sam kako su ega rasla, želje za pozicijom, koje u osnovi nisu loše, postale su primarni cilj. Stranka već godinama ne ide u dobrom smjeru.
Račanu se priznavalo da je napravio velik iskorak prema poštovanju ljudskih prava, otvaranju Vlade, trasiran je put prema EU... Danas imamo osjećaj da smo se po svim tim pitanjima vratili unatrag.
- I ja sam godinama vjerovala da neki procesi ne mogu ići natrag. Mislila sam da se procesi demokratizacije mogu usporiti, ali ne da se u Hrvatskoj mogu unazaditi. No, dogodilo se da je naše društvo postalo lošije nego što je bilo, da smo kao ljudi lošiji nego što smo bili.
Tri i pol godine, koliko je koalicija s Račanom bila na vlasti, nisu niti mogle biti dovoljne da bi se napravilo sve što se željelo i trebalo. Međutim, kada gledamo s ove distance, zaista je impresivno koliko je napravljeno u tom jednom mandatu.
To više ozbiljno zabrinjavaju pokušaji da se društvo vrati u neke prebrođene nedemokratske okvire.
Preselili ste se u Hrvatsku zbog supruga. Je li vam nakon smrti Ivice Račana palo na pamet spakirati kofere i vratiti se u Ameriku?
- Skoro svaki drugi, treći dan (smijeh). Šalu na stranu, zadržalo me to što sam ovdje pokrenula važne projekte, a neki nisu bili dovršeni. Godine 2005. Hrvatska je predsjedala šestom sastanku država potpisnica Konvencije za zabranu protupješačkih mina (Ottawa Convention) i kao domaćin ugostila 1. konferenciju konvencija UN-a u Hrvatskoj. To je bilo itekako značajno za jednu malu Hrvatsku koja je željela ući u Europsku uniju, a i profilirati se u svijetu.
Kada je Ivica umro, 2007. godine, Centar M.A.R.E. za rehabilitaciju žrtava mina, nevladin projekt koji sam prije pokrenula, nije bio dovršen i zato sam se zahvalila na stipendiji od 68.000 dolara koju sam dobila na Harvardu. To je bilo bolno, ali da nisam odbila, nikad se ne bi dovršio i profunkcionirao Centar M.A.R.E., a vjerojatno 2009. ne bismo niti ratificirali Konvenciju za zabranu kasetnog streljiva.
Nekoliko godina poslije Vladin ured za razminiranje, koji sam vodila, izborio se za mogućnost da Hrvatska povuče 200 milijuna eura za razminiranje, gdje je razminiranje preduvjet za razvojne projekte, i dodatnih 75 milijuna eura za razminiranje ostatka poljoprivrednog zemljišta. Tih 75 milijuna eura smo povukli 2014. i 2015. godine, a od razvojnih projekata, Kopački rit i nacionalni park Mura-Drava, projekt od gotovo 50 milijuna eura samo što nije krenuo. To su velike stvari za koje se isplatilo ostati u Hrvatskoj čak i po cijenu odricanja od stipendije na Harvardu.
Kako provodite dane?
- Posla i sadržaja ima više nego dovoljno. Ovih dana u prvom mi je planu centar MARE koji je s radom počeo 2012., ali zasad prima korisnike četiri i pol mjeseca godišnje. Naša je želja da centar bude u funkciji cijelu godinu i da se više koristi za edukaciju i doedukaciju ljudi koji rade s marginaliziranim skupinama. Usput sređujem papire kao prvi korak k pisanju. Postoji i mogućnost predavanja u Americi, a i da se ponovno natječem za stipendiju na Harvardu.
O čemu ćete pisati?
- Više je mogućnosti, ali glavna točka interesa je politička i ekonomska tranzicija u Hrvatskoj.
A kakav vam je društveni život?
- Imam širok krug prijatelja, bitni su mi kontakti s obitelji, a angažirana sam i u nevladinim udrugama.
Prošlo je 11 godina od smrti Ivice Račana. Biste li pustili novu ljubav u život?
- Bila sam uvjerena da se nikad neću udati za ‘Balkanca’, sasvim sigurna da to neće biti netko s ovog područja. Nisam znala kada ću se udati, za koga, hoće li biti Francuz, Kanađanin, Indijac... Jedino sam znala da neće biti Balkanac. I, eto.
A nova ljubav? Nemam pojma. Ne mogu reći ne. Ništa si nisam zacrtala i ugravirala, ali ništa nisam niti tražila. Kasno sam se udala, imala sam 43 godine. Nisam osoba koja se treba udati i koja ne može biti sama. Ali, kada bih našla srodnu dušu, sve je moguće.
Osjećate li se katkad usamljeno?
- Nedostaje mi onaj zagrljaj kad se šćućurite jedno pokraj drugog. Tu smo Ivica i ja bili jako slični. I nedostaje mi razgovor koji ima smisla. Razgovor u kojemu polemiziraš, natežeš se, pa i ‘svađaš’. Za takav razgovor treba netko tko je inteligentan, dosljedan, etičan, do čijeg ti je mišljenja stalo.
U medijima je objavljeno da razgovarate s Marijanom Puljak i spekulira se o vašem angažmanu u stranci Pametno.
- Marijanu i Ivicu Puljka srela sam prije godinu i pol na Braču. Bili smo u zajedničkom društvu, a ovih dana smo Ivica i ja popili kavu. To su ljudi koji su dosljedni i etični, a stranka koju vode ima sjajan program koji uključuje nužne i logične reforme kao teritorijalni preustroj na lokalnoj i regionalnoj razini. Koliko će biti druženja i suradnje, to ćemo vidjeti.
Izgledate jako dobro. Kako održavate liniju?
- Puno hodam. Nemam auto jer živim u centru grada pa mi je parkiranje prekomplicirano. Volim hodati, a čekanje tramvaja ide mi na živce. Ne kuham puno jer sam sama, a nemam ni poriv praviti kolače.
Volite putovanja. Imate li što u planu?
- Pomalo osjećam potrebu za neko dulje putovanje, ali najprije želim posložiti barem neke od navedenih stvari. Sljedeće putovanje će vjerojatno biti sama, autom, na neku dužu stazu...
Baš sama u automobilu?
- Baš sama. Eventualno sa psićem kojeg još nemam. Puno sam putovala sama. Na takvim putovanjima nema filtera. To je poseban osjećaj kada ste sami, vozite kroz prostranstva, slušate glazbu, razmišljate. Iza mene su tri velika putovanja koja su mi puno značila i ostavila trag. Jedno je autostopom oko sjevernoameričkog kontinenta s dečkom kada sam imala 20 godina.
Drugo je putovanje u Indiju. Od Zagreba do New Delhija, vlakom i autobusima, sama po zimi kako bih vidjela što znači Treći svijet i kako je to kad nemaš nikakvu sigurnost. Treće je putovanje bilo 1992. kada sam vlakom išla od Pekinga do Moskve i onda do Zagreba.
Volite voziti?
- Jako. To mi nedostaje.
Kakav vam je ukus za automobile?
- Da ima kotače i da je siguran. Vozila sam Toyote jer su imale najbolji omjer cijene, kvalitete i sigurnosti.
Kakva ste vozačica?
- Volim voziti, a radila sam na tome da ne budem prestrastvena za volanom, da se ne ljutim. Ne pritišćem previše gas, ali uglavnom vozim lijevom trakom.