Mario Draghi je umirujuća anomalija nimalo normalne talijanske demokracije. Predsjednik je Ministarskog vijeća i Vlade, iako nije nikada izabran u Parlament. Taj Parlament nema izraženu većinu, ali je dopustio Draghiju da skrpa neku vrstu vlade nacionalnog spasa u koju nije htjela ući samo jedna stranka, Braća Italije, stoga ojačala. Vlada mu je polutehnička, najvažnije unutrašnje resore povjerio je “tehničarima” koji funkcioniraju većinom kao da su mu savjetnici a ne ministri (ministar ekonomije Daniele Franco jedva da se oglasi u javnosti).
Sa svojim osmijehom optimističnog žapca Draghi ustrajno provodi strategiju izvježbanu u bankarskim danima dok je baratao milijardama eura: spustiti ton, smanjiti razinu napetosti, izmaknuti se sukobljavanjima, ne upustiti se u komentiranje. Nije “politički analitičar” nego zasad najvještiji talijanski političar u XXI stoljeću.
Taktika mu je: saslušati svakoga, ne poslušati nikoga, nego slijediti svoju agendu, razvidnu najčešće tek nakon svršenog čina. Sugovornika umiruje svojim naizgled dobroćudnim, ohrabrujućim smiješkom, pa ustrajno tjera svoje.
Nije diktator, ne vlada mimo Parlamenta, kamoli bez njega, ali postiže svaki put da se pripadnici njegove široke koalicije rogova u vreći čikaju prije glasanja kao bakovi u Vrgorcu, kao da neće stati dok jedan drugome ne odlome rogove – a onda u Parlamentu glasaju zajedno, makar obtorto collo, jer drugog puta nema: ako padne vlada, ako se ide na izbore, u tih pet-šest mjeseci interregnuma propast će evropska sredstva. Još daleko tragičnije, po zastupnike i senatore: sljedeći Parlament imat će 400 a ne 630 zastupnika te 200 a ne 315 izabranih senatora. Tko je lud zbog političkog principa riskirati sjedište tapecirano baršunom? I pripadajuća beriva?
Italija je opet svoju dinamičku stabilnost utemeljila na političkoj nestabilnosti.
U prvih pedesetak poratnih godina vlade su padale kao čunjevi na kuglani, u prosjeku svakih 11 mjeseci, ali je svih pedeset godina dominirala ista stranka, Kršćanska demokracija, a privreda bilježila nezapamćen razvitak, jer se ekonomija nije dala fascinirati politikom.
Sada pak imamo situaciju da dominantne stranke nema i da se politička igra svodi na preferans nevježa. Ako je vjerovati anketama – a to u Italiji nije pametno, jer stol prevrnu takozvani “neodlučni”, nerijetko oni koji se srame priznati kako će glasati – tri vodeće stranke razmjenjuju poziciju na vrhu kao zrna slanutka u uzavrelu loncu, da se poslužimo metaforom jednog sveca, naime Ivana XXIII. Razlika među njima, po anketama, vazda je manja od statističke margine pogreške. Drže se malkice iznad 20 posto podrške Demokratska stranka (lijevi centar), Liga (suverenisti), odnosno oporbena Braća Italije (postfašisti).
Fenomen parlamentarnih izbora 2018, populistički PoKret 5 zvjezdica, izdušio se poput uporabljenog balona, da ne spomenemo neki sličan artefakt od lateksa: sa 34 posto srozao se na 17 ili još manje. I dalje je stranka relativne većine u Parlamentu, ali zna da se taj momentum neće ponoviti, da je u terminalnoj fazi. Strepi.
Rimska gradonačelnica Virginia Raggi, prvakinja Zvjezdicâ, stigla je u prvom krugu sadašnjih općinskih izbora tek četvrta, pretekla ju je i građanska lista bivšeg ministra Carla Calende (jednoga koji kaže da ima rješenja za sve i ostalo). I u Torinu, gdje su dosad vladale na općinskoj razini kao i u Rimu, Zvjezdice su dobile samo trećinu glasova koje su požnjele 2016.
Već se vidi da su u Italiji i suverenisti i populisti u krizi, barem kad su posrijedi veliki gradovi, te da se u žižu vraćaju desni i lijevi centar. To još nije ponovni bipolarizam, ali na nj najviše sliči. U toj situaciji osnivač PoKreta Beppe Grillo optirao je za priklanjanje demokratima, koje je brutalno izigrao i izvrgnuo ruglu nakon izbora 2018. Tada je optirao za savez s Ligom, pa i zato što su Zvjezdice s njome imale znatno više dodirnih programskih točaka. Ali politika nije samo program, koji može ostati mrtvo slovo na papiru, nego još i više praksa – a u toj praksi se pokazalo da je Liga pod vodstvom Mattea Salvinija za trajanja njihove zajedničke vlade pod Giuseppeom Conteom, učinila sve, čak i ponešto legitimno, da proždre Zvjezdice i zavlada sama.
U tu je svrhu Salvini srušio vladu, nastojeći iznuditi izbore odmah, a smrtno isprepadane Zvjezdice su s priklonile lijevom centru, koji se pokazao bitno lojalnijim partnerom.
Kolikogod se ta koalicija iz puke nužde, s figama u džepovima, pokazala dobroćudnijom, nema objektivne šanse da – kako sada stvari stoje (a u Italiji nikada ne stoje) – sama domogne 51 postotka glasova na sljedećim parlamentarnim izborima, dogodine ili najkasnije 2023. Italija je obično nešto sklonija konzervativnom glasanju, potrebno je da desnica napravi tešku svinjariju pa da demokrati pobijede u jednom ciklusu.
Rezultati prekjučer završenih djelomičnih općinskih izbora pokazuju da lijevi centar ima vjetar u krmu – ali ne treba zaboraviti da su posrijedi bili većinom velegradovi, koji su skloniji ljevici od periferije, pogotovu na Jugu.
Najvažnija partija igrala se u Rimu gdje je tek u pripetavanju pobijedio kandidat Demokratske stranke Roberto Gualtieri, nadoknadivši s ukupno šezdesetak posto glasova zaostatak koji je u prvom krugu imao za odvjetnikom Enricom Michettijem, kandidatom ujedinjenoga desnog centra (oporbene Braće Italije te vladine Lige i Forze Italije).
U Milanu je kao gradonačelnik odmah u prvom krugu prije dva tjedna potvrđen Beppe Sala (lijevi centar) sa zavidnih 58 posto. U glavnom gradu Lombardije Salvinijeva Liga nije stigla ni do 12 posto, a preklani je na evroizborima imala 27 posto.
U Torinu je Stefano Lo Russo (lijevi centar) obranio i povećao prednost koju je imao u prvom krugu, a izgubio je Paolo Damilano (desni centar).
U Napulju je novi gradonačelnik demokrat Gaetano Manfredi, bivši rektor, i on izabran u prvom krugu, za koga potučeni rival sudac Catello Maresca jetko primjećuje da je iz Nole a ne iz Napulja, te uz to, strašno je i reći, navija za Juventus. Ali zemlja se nije otvorila, a Vezuv ne riga vatru i lavu da bi kaznio svetogrđe u brk kampanilizmu.
U Bologni je Matteo Lepore okupio široku koaliciju centrista, ljevice i PoKreta 5 zvjezdica (skrahiraloga na 3 posto) i u prvome krugu pregazio Fabija Battistinija, zajedničkog kandidata desnog centra, sa 60,1 naprama 30,7 posto.
Ti su djelomični lokalni izbori donijeli neočekivanu prednost snagama lijevog centra, i ondje gdje je Demokratska stranka kandidirala zajednički s populističkim PoKretom 5 zvjezdica, ali i ondje gdje su Zvjezdice radije išle same, pa su same i potamnjele.
Posljednjih nekoliko tjedana pokazalo je ubrzanje starog trenda u Italiji: većina birača sve više i više zapada u apatiju, pa je ponegdje uspjeh ako ih na birališta iziđe više od 50 posto. Tom padu interesa za demokratski proces zrcalno odgovara ponovno jačanje interesa za izvaninstitucionalne pokušaje, čemu pribjegavaju ekstremističke manjine.
Draghi je postavio veoma jasnu vododijelnicu: svi imaju pravo manifestirati svoja gledišta, makar posve manjinska, makar posve iracionalna – ali nemaju pravo pozivati na nasilje, pribjegavati nasilju, blokirati inomišljenike.
Upravo su te posljednje tendencije došle do izražaja u prošlih petnaestak dana.
Tehnička ministrica unutrašnjih poslova prefektica Luciana Lamorgese pokušala je balansirati na toj vododijelnici, pa se malo i okliznula.
U Rimu je policija u pretprošlu subotu zaključila da ne treba pritvarati vođe razaranja da ne razjari masu – pa je ispalo puno gore. Pobunjenici su tada provalili u sjedište najjače talijanske sindikalne konfederacije CGIL, policajci su samo krajnjim naporom spriječili njihov prodor u Palaču Chigi, sjedište Predsjedništva Vlade, a u planu je zatim bio i prodor u prvu susjednu palaču na Montecitoriju, gdje je Zastupnički dom. Razaranje je bilo samo usputna zabava. Cilj je bio pokazati i dokumentirati da je pobunjeni narod zauzeo neprijateljske institucije. Neka vrsta juriša na Zimski dvorac, 104 godine kasnije i sa suprotne strane.
Neofašistička Forza nuova je, koristeći žestinu antivakserskog nezadovoljstva i sklonost tih pobunjenika elementima povijesnog fašizma, preuzela inicijativu unutar relativno mirnoga sjedećeg prosvjeda na Piazzi del Popolo. Preko Telegrama je naredila i fizički povela juriš u dvama smjerovima, na CGIL i na Vladu.
U Milanu su pak kolo prosvjeda među antivakserima poveli anarhisti, koji su se infiltrirali još lakše nego fašisti u Rimu.
U četvrtak se činilo da prijeti još gori scenarij, onaj čileanski. Tršćanski lučki radnici su zahtijevali da vlada smjesta ukine obavezu posjedovanja uredne covidske potvrde kao uvjeta za pristup radnome mjestu. Ta je obaveza nastupila u petak. U protivnome, najavili su potpunu blokadu svih glavnih luka, uključujući tri s najvećim prometom. To su Trst (sedmi u EU), Genova i Gioia Tauro.
I još su prisnažili da će se prosvjedu pridružiti kamionisti – a oko 75 posto robe u Italiji odnosno Uniji prevozi se cestama (18 posto željeznicom, 6 posto unutrašnjom plovidbom, 4 posto naftovodima i plinovodima). Talijanskim cestama i autocestama jezdi oko 330.000 domaćih kamionista, ali ih je samo 200.000 pristupilo cijepljenju. Među stranim kamionistima na talijanskom asfaltu navodno je 80 posto necijepljenih. Čak i ako ne bi štrajkali, bilo kakva ozbiljnija kontrola bi bitno poremetila cirkulaciju robe.
Doimalo se kao savršena ucjena: ili nam neće dati jesti, ili su slobodni da nas zaraze i eventualno ubiju.
Pokazalo se da su se precijenili. Draghi opet nije reagirao polemički. Samo je napomenuo da je blokada prometa kazneno djelo prekida javne usluge. U subotu je tršćanska luka imala opseg prometa kao inače subotom, u nedjelju su gotovo iščezla žuta zaštitna odijela lučkih radnika, te je bio sve veći postotak bundžija iz raznih krajeva Italije. U ponedjeljak ujutro policija je suzavcem i vodenim topovima raščistila i taj ulaz u luku. U Genovi i Gioji Tauro radni dan je bio sasvim običan. Kamioni su nastavili jezditi, kontrole su ih nastavile zaobilaziti.
I tako nije bilo ništa – glasi primjenjiv Paljetkov refren.
CGIL je u subotu sazvala zajednički prosvjedni skup svih sindikalnih konfederacija. Na nj se, u atmosferi veselja, sa sindikalnim zastavama i brojnim balonima, okupilo stotinjak tisuća manifestanata, bez i jednog divljačkog ispada. Nije bilo stranačkih zastava, no došli su stranački prvaci ljevice i lijevog centra – ali nisu desničari iz vladine koalicije.
Svejedno je oporba tvrdila da je tako narušen dan predizborne šutnje (koji pak u društvenom mrežama nitko ne poštuje). Imala je pravo, ali pohara sjedišta CGIL tjedan dana ranije bila je tako očit atentat na demokraciju i Republiku da je sindikalni skup prošao bez ozbiljnijega državnog prijekora.
Omogućio je da se vide razmjeri. Rim je sedam dana ranije na noge digla skupina od oko 10.000 jurišnika, kadrih provesti efikasnu akciju urbane gerile i ugroziti središta državne vlast i ine institucije, a ta zdanja imaju i simboličnu vrijednost za Talijane, baš kao i Dvojni neboderi u New Yorku ili Capitol Hill u Washingtonu za Sjedinjene Države Amerike.
Fašizam je svoju snagu i spretnost – koje ne treba podcijeniti – demonstrirao u društvenim mrežama. Demokracija je – što nikada nije definitivno – pokazala svoju snagu u realnom društvu.
Nevolja je što i jedne i druge brojevima tuče apatija. Nije zajamčeno kamo će se taj resurs preliti, ako se probudi. Ni u kojem slučaju apatija nije znak zadovoljstva.
Da sve skupa bude čudnije, Italiji je krenulo dobro i privredno i zdravstveno. Poslije lanjske katastrofe na obim tim bojišnicama, izgleda sada da će društveni brutoproizvod u ovoj godini porasti za punih 6 posto, a ne za 5, kako je prognozirano još ljetos. Nastavi li se tako, Italija bi se dogodine mogla vratiti na razinu proizvodnje dohotka na kojoj je bila 2019, a 2023 uhvatiti onaj stupanj razvitka na kojemu bi bila da preklani nije uskočio covid-19, koji je pobio više od 131.000 stanovnika Italije.
Žrtve nisu bile male, ni ljudske, ni ekonomske. Izdašna kreditna pomoć Evropske unije dobra je podloga i za dugoročan zadatak: temeljitu stratešku preobrazbu talijanske privrede i njezina zakonodavnog okružja, uključujući korjenite reforme sudstva i javne uprave, što bi omogućilo da do 2030 Italija opet počne napredovati ozbiljnijom stopom porasta društvenoga brutoproizvoda od 3-4 posto godišnje.
Tako bi se, kratkoročno, stvorili uvjeti da se Italija opet vrati u demokratski standard: da na izborima dobije političku većinu u Parlamentu, kadru izraziti političku vladu pod vodstvom šefa pobjedničke stranke ili koalicije.
Predsjednik Republike Sergio Mattarella stupio je u posljednji semestar svoga sedmogodišnjeg mandata, takozvani “bijeli”, u kojemu ne smije raspustiti parlamentarne domove. Dakle, prvo u veljači treba izabrati novog predsjednika Talijanske Republike, a tek on ponovo ima pravo raspustiti Parlament, nakon čega izbori slijede u razdoblju između 50 i 70 dana od raspuštanja.
Draghi će, dakle, voditi vladu i nakon toga, sve do konstituiranja novog Parlamenta i formiranja novoga Ministarskog vijeća, što znači najmanje do svibnja 2022, a možda i koji mjesec dulje – osim ako upravo njega ne izaberu za predsjednika Republike, za što ima prilične šanse (u tom slučaju vjerojatno će mandat povjeriti nekome iz svoje vlade, možda Francu, jamčeći isti trend sve do postizborne vlade).
Dobro je za Italiju da ima Draghija, loše je za Italiju da joj treba neki “spasilac”, “jaki čovjek”, uz to izvanparlamentaran.
Efikasnije poslovanje nacionalnog poduzeća, što država jest u svome najsažetijem smislu, i koje je Draghi osigurao u ovakvim izvanrednim okolnostima, moglo bi dodatno razočarati privrženike demokracije pošto-poto, a obodriti pristaše “jake ruke”.