VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Događanja na bojištu opet se ubrzavaju: Postalo je jasno što pripremaju Ukrajinci, a što je Rusima najveći problem

Rusi prema Hersonskoj i Zaporiškoj oblasti naglo prebacuju pojačanja veličine od 5 do 8 borbenih skupina razine bojne.

Igor Tabak i njemačka samohodna haubica PzH 2000

 Davor Pongračić/Cropix/

Petak 29. srpnja ujedno je i 156. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Za to vrijeme Italija i pojedine baltičke republike dogovaraju buduću vojnu pomoć Ukrajini, u Ujedinjenoj Kraljevini polagano ide kraju postupak obuke prve skupine od oko 2500 ukrajinskih vojnika, a Makedonija šalje svoju prvu pošiljku rabljenih tenkova put Ukrajine. Stanje je ipak bitno burnije u Njemačkoj, koja se lomi između polaganog ispunjavanja brojnih obećanja o vojnoj pomoći Ukrajini, dok ujedno pokušava pregovarati o nastavku opskrbe ruskim plinom, Istodobno, Turska željno iščekuje zahuktavanje crnomorskog izvoza ukrajinskog i ruskog žita, čiji je mehanizam uz Ujedinjene narode posrednički pomogla ugovoriti između zaraćene Ruske Federacije i Ukrajine.

Kako smo već spomenuli, u talijanskim se medijima čuje da njihova zemlja, koja je put Ukrajine već slala veće količine topništva, sada priprema svoj ukupno četvrti paket savezničke pomoći. Povećanjem vlastitog vojnog proračuna s lanjskih 16,8 na ovogodišnjih oko 18 milijardi eura, izgleda da će biti financirano i slanje u Ukrajinu dodatnih oklopnih vozila, strojnica i streljiva. No, na te najave nadovezala su se i konkretnija obećanja predsjednika Republike Litve, koji je tijekom svojeg službenog posjeta Kijevu najavio nove pošiljke streljiva, 10 oklopnih vozila i raznih sustava za borbu protiv bespilotnih letjelica – borbenog sredstva koje je iznimno prominentno na bojištima Ukrajine, a s kojim zapravo obje zaraćene strane teško izlaze na kraj. Na sve to su se dobro nadovezale i današnje vijesti kako je iz Sjeverne Makedonije u Ukrajinu krenula i isporuka tenkova T-72A, kojih je tridesetak komada Makedonija prije dvadesetak godina kupila baš od Ukrajine, da bi ih sada krenula vraćati kao savezničku pomoć.

image
Sergei Supinsky/Afp

No, usprkos glasnim obećanjima, konkretno slanje pomoći u Ukrajinu nije za sve tako jednostavno. Dobar primjer za to je Savezna Republika Njemačka, kojoj je i usprkos popuštanju Rusiji oko isporuke opreme za plinovod „Sjeverni tok 1“, od srijede 27. srpnja smanjen dotok plina na tek oko 10 posto kapaciteta. I to od razina od oko 50 posto kapaciteta još početkom lipnja, pa onda oko 20 posto od sredine lipnja do remonta plinovoda sredinom srpnja i njegovog ponovnog pokretanja prije oko tjedan dana.

Da bi potvrdila svoju privrženost EU i NATO stavovima o pomoći Ukrajini, iz Njemačke se sada najednom čulo o ispunjenju nedavnih obećanja o slanju 3 komada modernih višecijevnih lansera raketa M270 MLRS (u njemačkoj varijanti „MARS 2“), te još 3 komada samohodnih haubica PzH2000. Govori se i o dozvoli domaćoj industriji da za potrebe Ukrajine krene u proizvodnju oko 100 komada već spomenutih sustava Panzerhaubitze 2000, vrijednih oko 1,7 milijardi eura.

Naravno, taj proizvodni posao je baš u stilu aktualnih vlasti u Njemačkoj i njihove politike velikih najava i spore isporuke - budući da će proizvodnja ovog oružja za Ukrajinu trajati godinama, a tek će onda na red doći i davanje posebnih dozvola za izvoz tako proizvedenog oružja samim kupcima u Kijevu.

Za to vrijeme - baš u prošlotjednom stilu susjedne Mađarske, čiji je ministar vanjskih poslova naglo osvanuo u Moskvi razgovarati s Vladimirom Putinom o plinu – izgleda da je u prijestolnicu Ruske Federacije stigao i bivši njemački kancelar Gerhard Schröder. I dok taj bivši njemački političar (donedavni član upravnog odbora Rosnefta te nesuđeni član nadzornog odbora ruskog Gazproma) tvrdi kako je u Moskvi na godišnjem odmoru – njemački mediji (ali i njegova vlastita supruga) navode da je onamo poslan da u ime kancelara Scholza pregovara o energetici.

image

Olaf Scholz

Christian Spicker/Afp

Spomenimo samo kako je tu riječ o istom onom njemačkom kancelaru Olafu Scholzu – današnjem vođi stranke kojoj je prije dvadesetak godina na čelu bio Schröder - koji je tijekom lanjskih izbora za kancelara ostao zapamćen po svojim svibanjskim izjavama kako „u SAD postoji kriva predodžba da je Njemačka jako ovisna o tom ruskome plinu, ali da to… kada se ukupno pogleda njemački energetski miks, nije ispravno“. Naravno, gledajući aktualnu dramu s njemačkom plinskom opskrbom već nakon prvih ruskih ograničenja isporuke – gdje se govori o masovnom povratku na korištenje ugljena, na sjeveru zemlje se preventivno počelo ograničavati opskrbu toplom vodom, dok gradonačelnici pojedinih manjih mjesta skupno zagovaraju i otvaranje plinovoda „Sjeverni tok 2“ – jasno je o kakvom se tu radilo raskoraku političke retorike i stvarnosti.

Bitno je drugačije stanje u Turskoj – još jednoj državi koja uspješno pleše na ivici noža, između svog članstva u NATO savezu i održavanja dobrih odnosa s Putinovom Rusijom. S jedne strane, turske vlasti zadovoljno gledaju veliki svjetski uspjeh borbenih dronova Bajraktar TB2, kojima šalju u Ukrajinu. I ne samo da se te letjelice prodalo vlastima Ukrajine - kako prije početka aktualne eskalacije sukoba u veljači ove godine, a onda i kasnije – već je tursko poduzeće Baykar zadnjih mjeseci više puta odlučilo svoje dronove pokloniti u Ukrajinu, kada su novce za njih skupili građani raznih država.

image
Anatolii Stepanov/Afp

Po prvi put su to napravili početkom lipnja, kada je okončana kampanja javnog prikupljanja novaca za jednu takvu letjelicu u Litvi, zatim na samome kraju lipnja kada su novce prikupili građani Ukrajine za 3 takve letjelice, a onda i jučer, 28. srpnja – temeljem donacija preko 230 tisuća Poljaka za jednu letjelicu.

Temeljem iskustva, ne bi čudilo da slično prođu i već pokrenute akcije prikupljanja sredstava za dronove Bajraktar TB2 u Kanadi i Norveškoj, gdje onda letjelice budu poklonjene Ukrajini, pod uvjetom da prikupljena sredstva odu u humanitarne svrhe kojih itekako mnogo ima u ovom velikome ratu. S druge strane, usprkos takvoj praktičnoj pomoći Ukrajini, te EU i NATO saveznicima, Turska je ipak uspjela s Ruskom Federacijom ostati u dovoljno dobrim odnosima da se krene barem načelno ostvarivati dogovor koji su pomogli ispregovarati – o pomorskom izvozu ukrajinskog i ruskog žita te umjetnoga gnojiva Crnim morem.

Taj sporazum, zaključen u Istanbulu prošloga petka, nije ujedno doveo do ikakvog šireg primirja u ratu Rusije i Ukrajine. Dapače, već prvog dana po njegovome sklapanju ruske su snage nastavile napade na lučke instalacije po Ukrajini. No, ovoga je tjedna ipak uspostavljeno zajedničko kontrolno tijelo za nadzor njegove provedbe, a baš danas se čulo i o mogućem kretanju prvoga broda u okviru takvog sustava žitne isporuke iz Odese.

Čitav će sporazum vjerojatno vrijediti ograničeno, dok se to Ruskoj Federaciji bude isplatilo – a otvoreno je pitanje koliko će zapravo pod njegovim okriljem biti izvezeno od oko 60 milijuna tona ukrajinskoga žita (20 od prošle žetve i još oko 40 od buduće), te oko 50 milijuna tona ruskog žita (kako onog proizvedenog u Rusiji, tako i onog pokradenog na okupiranim poljima Ukrajine).

Što se stanja na bojištima Ukrajine tiče, ondje su se događanja posljednjih dana nanovo krenula ubrzavati. Kao prvo, postalo je jasno da Ukrajina stvarno priprema podlogu za ozbiljnija ofenzivna djelovanja na krajnjem jugozapadu bojišta, oko grada Hersona i tamošnjeg prostora koji su agresori osvojili na zapadnoj obali Dnjepra.

image
Anatolii Stepanov/Afp

Taj prostor dužine oko 140 km i maksimalne širine oko 40 km s ruskim zaleđem spajaju samo tri ozbiljna prijelaza preko velike rijeke Dnjepar. Rakete iz sustava HIMARS kompletno su za ikakav ozbiljniji promet onesposobile cestovni Antonivski most, koji je i ranije bio meta, a izgleda da je tog istog dana bio ozbiljnije oštećen i obližnji istoimeni željeznički most – koji do tada nije bio ciljem ukrajinskih raketiranja.

Time je za čitavu rusku logistiku okupiranih prostora zapadne obale Dnjepra ostala na raspolaganju samo cesta preko brane kod Nove Kahovke, koja je i sama višekratno bila meta preciznih napada. Budući da se ova pozadinska logistička noćna mora odvija tijekom neprekinutih borbi uzduž zapadnih rubova tog okupiranog prostora – nije ni čudno da su ukrajinske snage zadnjih dana imale i borbenih uspjeha. Kako na fronti oko 25 km sjeveroistočno od Snigurivke, gdje se održava ukrajinski mostobran južno od mjesta Davidov Brid, tako i na samim sjevernim krajevima ovog okupiranog pojasa. Pojedini izvori navode da je danas ipak zauzeto rusko uporište Visokopilja, koje su zadnje vrijeme od ukrajinskih napada s barem tri strane branili ruski padobranci.

Teško stanje čitave ruske obrane u tom pojasu na zapadnim obalama rijeke Dnjepar uočili su i Rusi, za koje se posljednjih dana čulo kako prema Hersonskoj i Zaporiškoj oblasti naglo prebacuju pojačanja veličine od 5 do 8 borbenih skupina razine bojne.

Iako se zadnjih dana vidjelo kako agresori i kod svakog od nedavno napadanih ili uništavanih mostova pripremaju bilo njihove pontonske nadomjestke ili priručne velike motorne skele – ipak je otvoreno pitanje koliko će blizu prvim linijama borbi zapravo završiti ova ruska pojačanja. Naime. iako bi ona itekako dobro došla na prvim linijama borbi – njihovo bi prebacivanje preko Dnjepra ipak ondje napravilo barem privremenu prometnu gužvu (koja daje dobre mete ukrajinskim HIMARS-ima), a onda bi ih preko oštećenih mostova, ili kapacitetom ograničenih skela, trebalo i dalje logistički opskrbljivati.

Upravo ta logistika, naročito dostava granata za masivno rusko topništvo, posljednjih je tjedana posebni problem koji je pogoršan nuždom da sva veća skladišta budu izvan dometa ukrajinskih HIMARS raketnih lansera.

Kako bilo da bilo, već i samo okupljanje ovog vojnog pojačanja, koje je izgleda bilo sastavljeno izdvajanjem pojedinih vojnih postrojbi sa sjevera i istoka ukrajinskoga ratišta (da bi onda završilo transportirano prema Krimu, i onda na sjever u oblast Zaporižje, ili na sjeverozapad prema Hersonu) – vidljivo je oslabilo pojedine ruske linije.

Kao neposredni rezultat ovih pomaka vidi se oživljavanje ukrajinskih napada na prostorima istočno od Harkiva, u smjeru Kupjanska, te oko 120 kilometara jugoistočno kod Izjuma. Ondje su opet oživjele borbe zapadno od toga grada, a južno od Izjuma su izgleda Ukrajinci uspjeli zauzeti selo Bražkivka. Time su odmakli agresore od Barvinkova, ali su ujedno gotovo došli iza leđa ruskim snagama koje su od Izjuma nastojale stići do Slovjanska po cesti M03.

Dapače, sama šira obrana Slovjanska, na crti Bogorodične-Dolina-Krasnopilja-Mazarivka-Ivanivka, izgleda da je na svom sjevernome kraju završila odmaknuta od mjesta Bogorodične, oko kojeg se već tjednima vode ogorčene borbe. Naime, izgleda da su branitelji to žarište sukoba uspjeli zaobići lakim snagama, te u ruskoj pozadini uništiti pontonski most preko rijeke Siverski Donjec kod Jeremivke – čime je prekinut najkraći logistički pravac agresorske opskrbe iz željezničkog čvorišta Sosnove do obližnjih bojišnica, te su Rusi prisiljeni na manje odstupanje od samog Bogorodičinog. Uz ove promjene oko Izjuma, treba spomenuti i da se nešto smanjenim intenzitetom nastavilo prilaženje ruskih snaga ukrajinskom uporištu Bahmut, na čijem je jugoistoku i stvarno ovoga tjedna bilo izvedeno povlačenje branitelja iz potencijalno problematičnog prostora Vuglegirske termoelektrane. Organiziranim odstupanjem ondje je skraćena linija bojišta, koja se stabilizirala kod sela Semigirja, iako ne bi čudilo da se branitelji povuku još koji kilometar zapadno, ako bi napadači ipak uspjeli održati pritisak na ovome odsjeku bojišnice.

Upravo to zadržavanje snage za nastavak napredovanja tu je ponešto upitno, budući da su postrojbe privatnog poduzeća Wagner oko Vuglegirske termoelektrane intenzivno djelovale već tjednima, te se može pretpostaviti da su iscrpljeni. No, jednako je neizvjesna i uspješnost borbenih djelovanja koja su posljednja dva dana započele snage tzv. Donjecke Narodne Republike na točkama sjeverno i zapadno od grada Donjecka – gdje oni ponajprije nastoje pritisnuti ukrajinske branitelje otpornih točaka Avdiivka i Piski.

Dok nije do kraja jasno je li cilj ovih djelovanja širenje tzv. DNR ili tek odvraćanje dijela ukrajinske pažnje s jugozapadnog bojišta, ostaje činjenica da se tu radi o inače dobro utvrđenim položajima na kojima nije bilo ozbiljnijih pomaka već dulje vrijeme, a koja napadači sada nastoje „omekšati“ topništvom iz Donjecka prije ikakvih ozbiljnijih pješačkih napada.

Naravno, da bi ta topnička priprema bila iole uspješna, ona bi morala biti duga i intenzivna – što je itekako teško postići u zadnje vrijeme, kad rakete iz sustava HIMARS na dnevnoj bazi uništavaju ruska skladišta granata. Zato i ne čudi da se paralelno s ovim pokušajima napada intenziviralo i ukrajinsko granatiranje te raketiranje grada Donjecka, u kojem Rusi i separatisti među civilnim objektima skrivaju kako svoje brojno topništvo, tako i streljivo potrebno za ovu ofenzivu.


(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. kolovoz 2022 23:20