Izolacionizam i protekcionzam. To su dvije riječi kojima je od samoga početka opisivana Trumpova vanjskopolitička “doktrina”. Navodnici zato što je sasvim jasno da doktrine nema, nego postoji samo niz nabacanih razmišljanja iz kojih se, pomnijim čitanjem, može izvući nekoliko interesantnih zaključaka. Tako se, primjerice, Trumpov pogled na borbu protiv Islamske države u svojoj biti ne razlikuje od onoga koji je postavila doktrina predsjednika Baracka Obame. Samo što je ova potonja bila jasna i, prema mišljenju potpisnika, prekomjerno negativno kritizirana. A i jedna i druga se, mutatis mutandis, svode na sljedeće: udarati na IS, ali izbjegavati pogibije američkih vojnika. Traženje saveznika koji će odraditi posao. Proces koji se bez većih problema može, u određenoj mjeri, definirati izolacionizmom, posebno ako se usporedi s aktivnostima vlade predsjednika Busha mlađeg. Nema više obrambene pomoći bez para?
Upravo je Obama sjedio na summitu NATO-a u Walesu prije dvije godine kad je na njegov poticaj Savez prihvatio obvezu (naglasak, obvezu!) povećanja svog vojnog proračuna zbog nadolazećih prijetnji. Ni tu, dakle, Trump ne donosi ništa novo. Kao i kad ističe da će djelovati samo ako budu ugroženi američki interesi. Ukrajina to nije pa Obama nije djelovao. Transpacifički trgovinski sporazum se može promatrati kao nastojanje da se Kina izolira, da joj se nametnu pravila, dakle opet ono što Trump najavljuje kao novinu. A Obama je, uz EU, onemogućio Kini da u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji dobije status tržišne ekonomije. Sigurno je da će se iz temelja promijeniti politika prema Izraelu, a što će biti s Iranom tek treba vidjeti: posebno ako Exxon sklopi ondje koji unosan posao. Reci u knjizi su jedno, a suočavanje s realnom politikom sasvim drugo.
Diplomati s karijerom koji su nas uvalili u ovaj vanjskopolitički nered kažu kako nemam iskustva u vanjskoj politici. Smatraju da uspješna diplomacija zahtijeva višegodišnje iskustvo i razumijevanje svih finesa koje valja pažljivo uzeti u obzir prije nego što se donese zaključak. Samo će u tom slučaju ovi sumorni birokrati razmotriti poduzimanje mjera. Pogledajte u kakvom je stanju danas svijet. U užasnom neredu, najblaže rečeno. Nikada nisu bila opasnija vremena. Takozvani insajderi u redovima vašingtonskog vladajućeg sloja ljudi su koji su nas i uvukli u taj nered. Stoga, zbog čega bismo im i dalje trebali darovati našu pažnju?
Moj pristup vanjskoj politici izgrađen je na snažnim temeljima: djeluj na temelju svoje snage. To znači da moramo zadržati status naše vojske kao daleko najmoćnije na svijetu. Moramo iskazati našu volju da uporabimo našu ekonomsku snagu kako bismo nagradili one zemlje koje s nama surađuju i kazniti one koje to ne čine. To podrazumijeva gonjenje banaka i financijskih ustanova koje peru novac za naše neprijatelje, a potom ga prosljeđuju dalje kako bi financirale terorizam. Također, moramo stupiti u savezništva s našim partnerima s kojima imamo zajedničke koristi. Ako ćemo i dalje igrati ulogu svjetskog policajca, neka nam onda za to plate. Teddy Roosevelt je uvijek vjerovao kako bismo trebali “govoriti nježno, a sa sobom nositi veliku batinu”. Moramo potrošiti koliko je god potrebno novca da u cijelosti financiramo svoju vojsku. Prije petnaest godina sam napisao: “Ne možemo slijediti aktivne vojne i vanjskopolitičke ciljeve s pasivnim vojnim proračunom”. Najbolji način da ne uporabite svoju vojnu silu jest taj da osigurate da ta sila bude uočljiva. Kada ljudi znaju da ćemo koristiti silu ako je to nužno i da doista to mislimo, prema nama će se odnositi drugačije. Odnosit će se s poštovanjem. Danas, međutim, nama nitko ne vjeruje jer smo se pokazali beznadno slabima u našem pristupu vojnoj politici na Bliskom istoku i drugdje. Izgradnja naše vojske jeftin je pothvat kada uzmete u obzir alternativu. Ovisno o cijeni nafte, Saudijska Arabija zarađuje negdje između pola milijarde i jedne milijarde dolara svaki dan. Ne bi postojali, a još bi manje bili u stanju akumulirati takvo bogatstvo bez naše zaštite. Od njih ne dobivamo ništa. Ništa. Branimo Njemačku. Branimo Japan. Branimo Južnu Koreju. To su moćne i bogate zemlje. Od njih ne dobivamo ništa. Vrijeme je da se to promijeni.
Najvažnije pitanje koje ljudi postavljaju o vanjskoj politici jest u kojem trenutku trebamo čizmom krenuti u borbu? Ne smijemo se bojati upotrijebiti svoju vojsku, no slanje naših sinova i kćeri trebalo bi biti doista zadnja opcija. Vidjeli smo što ratovi čine našoj djeci. Vidio sam njihova ranjena tijela, znam kakve užase proživljavaju u svojim mislima i goleme učinke traume. Ne možemo poslati američke snage u bitku bez nekakvog realnog i opipljivog cilja. Moja pravila vojnog angažmana jednostavna su - ako ćemo intervenirati u neki sukob, onda bolje da postoji izravna prijetnja našim nacionalnim interesima. Ova prijetnja trebala bi biti toliko očita da većina Amerikanaca zna gdje je žarište sukoba i da odmah razumije zbog čega se uključujemo. Također, bolje nam je da imamo vrlo pažljivo osmišljen plan da pobijedimo i odmah potom napustimo ratište. Drugim riječima, moja bi strategija bila potpuno suprotna našoj strategiji ulaska u rat s Irakom.
ISIL
Prijetnja ISIL-a je stvarna. Radi se o novoj vrsti neprijatelja koju treba zaustaviti. Što dulje čekamo da to napravimo, to će opasniji postati. Ne treba nam još jedan 11. rujna da bismo razumjeli da nas ovi ljudi žele ubiti i ne činimo dovoljno da spriječimo širenje njihove okrutne varijante terorizma. Ili ćemo se boriti da bismo pobijedili, ili ćemo i dalje biti obični gubitnici. Nažalost, mogle bi zatrebati čizme na terenu kako bi se borilo protiv ISIL-a. Ne smatram kako je važno objavljivati našu strategiju. (Zapravo, jedna od najvećih sramota politike predsjednika Obame bila je najava našeg rasporeda povlačenja iz Iraka i Afganistana.) Imam jedinstveno gledište koje bismo mjere trebali poduzeti. Iako je ISIL naš najnasilniji neprijatelj, ostala im je nafta u Iraku i Siriji, koju smo mi trebali uzeti. Ta nafta, zajedno s otkupninama i iznudama, financira njihovu vojsku.
Zagovarao sam bombardiranje do iznemoglosti tih naftnih polja kako bi im se prekinuo dotok novca. To jedva da bi ostavilo primjetan učinak na svjetsku proizvodnju nafte, no svakako bi dramatično umanjilo njihovu sposobnost financiranja terorizma. Moramo uzeti tu naftu zato što je ona izvor njihova bogatstva, udarili bismo ih toliko jako i tako brzo na toliko različitih načina da ne bi znali što ih je snašlo. Potom bismo ih opet iznova udarali sve dok ISIL ne bi prestao postojati kao prijetnja ikome. Nemamo izbora. Ti ljudi su srednjovjekovni barbari. Oni odsijecaju glave, oni potapaju ljude, oni muče ljude i ne možemo im dopustiti da ikada i igdje nađu sigurno uporište. Njihov poraz zahtijeva istinsku predanost da ih se neumorno progoni, tko god oni bili, bez zaustavljanja, sve dok svaki njihov pripadnik ne bude mrtav - i uvijek pozivati druge zemlje da i one pomognu.
IRAN
Iran je daleko složeniji problem. Nije me strah kritizirati predsjednika Obamu kada nešto krivo odluči. Kada se natjecao na predsjedničkim izborima 2008. godine, točno je rekao: “Iran je velika prijetnja. On ima nezakoniti nuklearni program, podržava terorizam u čitavoj regiji i neregularne trupe u Iraku, prijeti postojanju Izraela i opovrgava holokaust”. Stoga, zašto smo, dok se Iran hrvao s financijskim nedaćama, sklopili nuklearni sporazum s njima, koji oslobađa milijarde dolara imovine te koji će dodatno subvencionirati njihovo terorističko poslovanje? To nema smisla. Iran je bio moćna država dok vjerski fanatici nisu preuzeli vodstvo. Sve dok ti ljudi ostanu na vlasti, Iran će biti naš neprijatelj i prijetnja postojanju Izraela. Njihov vrhovni vođa, ajatolah Hamenei, obećao je da Izrael više neće postojati za 25 godina. Moramo shvatiti ovu prijetnju ozbiljno i sukladno tomu djelovati. Uvijek sam volio i divio se židovskom narodu i podržavao specijalni odnos koji uživamo s Izraelom. Naredni predsjednik mora obnoviti naše tradicionalno snažno partnerstvo. Štitili smo Izrael i nastavit ćemo to raditi jer radi se o jedinoj stabilnoj demokraciji u toj regiji. Kilometri koji nas dijele od Irana za njih su privremena prepreka. Ako, ili kada, budu razvili rakete koje mogu dosegnuti ovu zemlju, postat će daleko veća prijetnja. Istodobno oni financijski podržavaju terorističke skupine diljem svijeta - a te skupine stvarna su prijetnja našoj zemlji i našoj vojsci na službi u prekomorskim zemljama. Moramo spriječiti Iran da dalje podupire ove ubojice. Međutim, mi i dalje gubimo. Sporazum koji je predsjednik Obama dogovorio s Iranom bio je najgori koji sam vidio. Sjetite se osnovne strategije pregovora: Stranka kojoj je dogovor najpotrebniji jest ona koja bi od njega trebala najmanje profitirati. Povećao bih sankcije sve dok uvjeti tamo ne bi postali toliko grozni da bi natjerali Irance da preklinju za bilo kakav dogovor. Zacrtao bih određene uvjete koji bi se morali dogovoriti, počevši s puštanjem na slobodu naša četiri zarobljenika. Doslovce smo im platili da nas natjeraju da prihvatimo taj jedan grozni sporazum. To bi bilo kao kada bih ja ušao u pregovore za gradnju još jednog velebnog nebodera na obali rijeke Hudson s pogledom koji seže i 75 kilometara naokolo, da bih potom iz njih izašao tek s mogućnošću podizanja male trokatnice s pogledom na zid. Posebno sam umješan u čitanju ugovora. Uvijek ima neka rupa koju valja pronaći i na temelju nje naplatiti od suprotne strane veliki novac. Što god bude nužno, što god budemo morali učiniti, Iranu se ne može dopustiti da napravi nuklearno oružje. Bio bih sretan da mogu sjesti s iranskim vođama kada shvate da je najbolji put za njih, ako žele biti jaki igrač u civiliziranom svijetu, da potpuno ugase svoj nuklearni program. Iran s nuklearnim naoružanjem otpočeo bi utrku u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku s moguće razornim posljedicama. Situacija bi ubrzano eskalirala i pretvorila se u najopasniju prijetnju s kojom je Izrael ikada bio suočen. Takvo što bi nas također natjeralo na pribjegavanje ekstremnim sredstvima u obrani Izraela i drugih saveznika u regiji. To se neće dogoditi, što god Iran sada mislio.
KINA
Danas se svijet mora baviti s dvije “skupine“ Kine. Dobra Kina je ona koja gradi velike gradove i pruža stambeno zbrinjavanje i obrazovanje milijunima ljudi. Dobra Kina omogućava svojim građanima putovanje svijetom i stjecanje obrazovanja, pomažući tako u stvaranju sve brojnije srednje klase. Loša Kina je ona koja je uglavnom skrivena pred autsajderima. Radi se o državi koja nadzire internetski pristup svojim građanima, obrušava se na političke disidente, zabranjuje novine, zatvara disidente, ograničava slobode pojedinca, lansira kibernetske napade i koristi svoj utjecaj diljem svijeta da bi manipulirala ekonomijama. Čitavo to vrijeme, također, ona izgrađuje svoju vojnu moć. Nema spora o tome da će bavljenje Kinom, a tako i Rusijom, dugoročno gledano i dalje biti naš najveći izazov. Naša konkurencija s Kinom sada je ekonomska, a mi već dugo vremena gubimo tu bitku. Kina je postala naš treći po redu trgovinski partner, iza naših susjeda Kanade i Meksika. Kina drži velik dio američkoga duga. Kao što smo vidjeli u ljeto 2015. godine kada im je tržište kapitala propalo, naše su ekonomije na vrlo nepovoljan način povezane. Prije dosta godina postojala je jedna poslovica: “Kada General Motors kihne, tržište dionica se prehladi.” U tim danima GM je bio tako veliki igrač za ekonomiju da bi, ako bi se slučajno spotaknuo, i naše gospodarstvo patilo. Nedavni strmoglavi pad kineskog tržišta kapitala izazvao je pad Dow Jonesova prosjeka za 1000 bodova u tek nekoliko dana dok su investitori tražili zaklon. Na isti način naš trgovinski deficit postao je veliki teret našoj ekonomiji. Kada Kina devalvira svoju valutu, takvo što uznemirava ionako osjetljivu trgovinsku bilancu. Znamo da smo postali suviše ovisni o kineskim tržištima u razvoju - ali oni su također postali ovisni i o nama. Godine 2014. uvezli smo 17 posto više kineskih dobara nego bilo koja druga zemlja na svijetu. Hong Kong, koji je podružnica u potpunom vlasništvu Kine, drugi je po redu, a Japan nakon duge stanke treći. Zdravlje kineske ekonomije ovisi o nama. Potrebna im je naša trgovina više nego što mi trebamo njih. Posve suludo, mi uopće ne koristimo tu svoju prednost. U posljednjih nekoliko desetljeća gospodarstvo Kine raslo je po nevjerojatnoj stopi od devet do deset posto svake godine, iako su nedavno zabilježeni znakovi usporavanja. Unatoč ovim nedavnim previranjima, ekonomisti su predvidjeli da će tijekom narednog desetljeća Kina zamijeniti Sjedinjene Države kao najveću ekonomiju svijeta. Što smo učinili da ih spriječimo u tome? Reći ću vam što smo napravili: prevrnuli smo se poput poslušnog psa. Ima ljudi koji ne žele da Kinu nazivam našim neprijateljem. Međutim, oni su upravo to. Po pitanju američke globalne politike, želimo Kini oduzeti njenu prednost. Za početak, inzistirao bih da kineski režim prestane devalvirati svoju valutu jer to dodatno otežava ostatku svijeta da se natječe s Kinom. Stvarnost je ta da je Kini potrebna snažna američka ekonomija koliko je i nama potrebno poslovati s njima. U svibnju 2015. godine, na primjer, Amerikanci su kupili jedan dolar od svakih pet dolara vrijednosti kineskog izvoza tog mjeseca. Kupujemo gotovo 20 posto njihova izvoza, značajno više nego EU koja predstavlja drugog po redu potrošača kineske robe. Taj američki postotak povećava se svake godine, što Kinu čini sve više ovisnom o američkom potrošaču za svoje blagostanje. Koristit ćemo utjecaj koji imamo kako bismo promijenili situaciju u korist Amerike i našeg naroda. Moramo početi tako što ćemo biti stroži prema Kinezima. Pregovarao sam s kineskim kompanijama. Znam kako one posluju. Zapravo sam kućevlasnik najvećoj banci Kine, koja ima svoje urede u Trumpovu tornju. Uspješno smo dogovorili najmove nekoliko prostora. Nije uvijek bilo lako. To su umješni ljudi, no nikada nisam popuštao. Vjerujte, poznajem najbolje pregovarače u ovoj zemlji i dosta njih bilo bi spremno angažirati se na postizanju poštene trgovinske bilance. Zapravo, imamo u rukama jako dobre karte. Na nesreću, naši su političari ili suviše glupi, ili suviše blesavi da bi ovo razumjeli. Možda i jedno i drugo.