DRAMATIČNO SVJEDOČANSTVO

Dopisnica BBC-ja o mjesec dana pakla: ‘Pozlilo mi je kad sam čula što je Putin rekao...‘

‘Invazija na Ukrajinu djelovala je kao luda, iracionalna i katastrofalna ideja i svi s kojima sam razgovarala dijelili su moje mišljenje‘

Trgovački centar Retroville u Kijevu uništen je u ratu u Ukrajinu, Vladimir Putin

 Aris Messinis/AFP

- Pišem ovo u gradu kojeg se ne raketira. Ruske rakete ne udaraju u domove i nema sirena za uzbunu od kojih vam se okreće želudac i koje vam isisavaju energiju. Voljela bih kada bi Ukrajinci mogli reći isto to. Nakon mjesec dana izvještavanja iz njihove zemlje, napustila sam naciju koja je žrtva brutalnog napada i ne znam kada će se on okončati.

Tako je svoju kolumnu o mjesec dana izvještavanja iz Ukrajine započela Sarah Rainsford, BBC-jeva dopisnica iz istočne Europe.

Rainsford kaže da je znala na što je sve spreman predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin. Rainsford je pratila aneksiju Krima 2014. godine te rat na istoku Ukrajinu koji su započeli ruski separatisti i propaganda. Novinarka BBC-ja godinama je izvještavala i iz same Rusije. Pisala je o ubojstvima i trovanjima opozicijskih političara i aktivista, ratovima u Čečeniji i Gruziji te strahotama poput masakra u Beslanu u Republici Sjevernoj Osetiji-Alaniji.

Rainsford je prošlog ljeta protjerana iz Rusije nakon što je etiketirana kao "sigurnosna prijetnja".

Novinarka kaže da je prošlog mjeseca u glavni grad Ukrajine Kijev stigla uvjerena da je Putin neće napasti.

- Invazija na Ukrajinu djelovala je kao luda, iracionalna i katastrofalna ideja i svi s kojima sam razgovarala dijelili su moje mišljenje - piše Rainsford.

Onda ju je 24. veljače probudila eksplozija.

- Kada je rat počeo, Nika je bila toliko preplašena da je sjedila za svojim klavirom te svirala i pjevala najglasnije što je mogla. Petnaestogodišnjakinja nije mogla podnijeti zvuk bombi. Nika je iz Harkiva, drugog najvećeg ukrajinskog grada. Upoznale smo se u motelu u gradiću koji je bio pun obitelji koje su pobjegle od rata. Živjele su u mraku jer ih je bilo strah da ih ne vide ruski bombarderi - piše novinarka.

Prvo što joj je Nika rekla bilo je da ne pali svjetla i ne koristi previše tople vode. Kada ju je novinarka pitala gdje je najbliže sklonište, Nika je prstom pokazala na kuhinju. Djevojčica je u tom motelu provela nekoliko noći, ali se nikako nije uspjela naspavati. Svakog je jutra zahvaljivala Bogu što je preživjela.

"Bili smo u panici jer su nam životi bili ugroženi pa smo se morali skrivati", rekla je Nika Rainsford te otkrila da je prvi tjedan rata provela u tetinom podrumu. "Bio je malen i hladan. Nismo imali puno hrane. Bio je to traumatičan period. Sada se bojim svakog zvuka. Ako netko pljesne, mislim da ću se rasplakati. Počnem se tresti."

Kada bi se htjela podsjetiti na život prije rata, Nika bi na mobitelu gledala fotografije s prijateljima. "Samo se želimo vratiti. Želimo znati da će naše obitelji preživjeti do sutra. Želimo mir", rekla je 15-godišnja Ukrajinka novinarki.

- Harkiv je od ruske granice udaljen svega 40 kilometara. Većina ljudi u tom gradu govori ruski, a ne ukrajinski. U Rusiji imaju prijatelje i rodbinu. Valjda je zato Vladimir Putin mislio da će se njegovi vojnici ušetati u Harkiv... u Mariupolj, u Sumi, u Herson... Krivo je procijenio raspoloženje - piše Rainsford.

- Rat koji je Rusija 2014. godine započela na istoku Ukrajine već je transformirao zemlju i doveo do stvaranja snažnijeg nacionalnog identiteta, čak i među onima koji govore ruski. Taj se rat u međuvremenu pretvorio u otvorenu invaziju i uništio sve 'bratske' veze. On ubija ljude koje Vladimir Putin pokušava 'spasiti'. Dok smo se kretali po Ukrajini, vidjeli smo desetke reklama kojima se Rusima i Putin poručuje da se gube. Na cestama se mogu pročitati poruke koje su Ukrajinci ostavili ruskim vojnicima. "Mislite na svoje obitelji. Predajte se i ostanite živi", glasi jedna poruka - piše novinarka.

Rainsford kaže da je tijekom prva tri tjedna rata uglavnom bila u Dnjepru, gradu koji je od Harkiva udaljen 200 kilometara južno. U Dnjepru je bilo mirno sve do 11. ožujka, kada su novinarku i ostale građane grada probudile vijesti o bombama koje su pale u centru grada. Rainsford kaže da se ubrzo nakon toga našla pored ruševina tvornice cipela. U napadu na tu tvornicu poginuo je umirovljenik koji je tamo radio kao zaštitar.

Ukrajinka Nataša koja živi nedaleko od tvornice novinarki je kroz suze opisala prestrašene vriskove svoga sina. "Čime nas to ubijaju?", pitala je Nataša. Kao govornica ruskog, zahtijevala je da joj se objasni zašto Rusija radi to što radi. "Nismo tražili da nas se spašava", rekla je.

- Bila je to izjava koju sam sve češće mogla čuti - piše Rainsford.

Novinarka kaže da su tada ljudi već počeli napuštati Dnjipro. Egzodus je počeo nakon što su Rusi bombardirali sveučilište u centru Harkiva.

- Najednom više nitko nije bio siguran. Čak ni oni koji su bili daleko od fronte. Nakon toga je počela evakuacija. Žene su vrištale, kućni ljubimci su se gnječili, a muškarci su skrivali suze od svojih voljenih. Čula sam jednog kako si u bradu mrmlja da će sve biti u redu. Držao je ruku na prozoru vlaka, s druge strane prozora bili su njegova supruga i dijete. Ni oni ni on nisu znali koliko se dugo neće vidjeti. Kao i svi muškarci, morao je ostati jer je postojala mogućnost da će ga vojska unovačiti - piše Rainsford.

- Bilo je teško pobjeći iz Harkiva. To sam doznala kada sam primila poziv o trogodišnjakinji Polini. Ona boluje od raka i ponestajalo joj je lijekova. Njezina je obitelj hitno morala napustiti Harkiv, no grad tada trpio velike udarce i njezini se roditelji nisu usudili izaći na otvoreno. Kada sam prvi puta preko video poziva razgovarala s njezinom majkom Ksenijom, Polina se najednom pojavila u kadru. Bila se igrala u kadi punoj jastuka jer je Ksenija mislila da će tamo biti sigurnija u slučaju da bomba udari u njihovu zgradu. No, kako Rusi nisu posustajali, Polinini su roditelji potrčali prema željezničkoj stanici. Nekoliko dana poslije, Ksenija mi je poslala video snimke Poline kako skače na trampolinu u dvorištu jedne obitelji u ruralnoj Poljskoj. Ksenija mi je rekla da se rasplakala kada se susrela s volonterima na poljsko-ukrajinskoj granici - piše Rainsford.

"Nakon četiri dana trčanja, najednom smo stali i bila sam jako tužna", rekla je Ksenija BBC-jevoj novinarki. "Laknulo mi je jer su mi djeca na sigurnom, ali cijeli smo život ostavili u Harkivu. Polina me stalno ispituje gdje joj je otac i ne znam što da joj kažem."

Rainsford je uskoro i sama krenula prema Harkivu. Dok su putovali prema gradu, na cestama su vidjeli kolone automobila koje su se kretale u suprotnom smjeru. Na vjetrobranskim staklima tih automobila pisalo je "deti" - "djeca" na ruskom. Kad se novinarka približila Harkivu, mogla je čuti eksplozije.

- Pored zgrade čija je jedna strana bila uništena i ruševina jednog trgovačkog centra, ljudi su stajali u snijegu i čekali autobus za odlazak iz grada. Nije se znalo kada će doći. Samo su kružile glasine - piše Rainsford.

Fitness trenerica Svjetlana rekla je BBC-jevoj novinarki da je raketa dan ranije pala 50 metara dalje od njezinog stana. "Nisam više htjela riskirati. Nismo spavali tjedan dana", rekla je Svjetlana dok se njezin omanji pas tresao u njezinom kaputu. "Raznose nam kuće", dodala je Svjetlana.

- Tisuće se ljudi preselilo u podzemnu željeznicu. Obitelji su živjeli na stepenicama, peronima i u vagonima. Volonteri su im donosili juhe i kruh. Mladi i stari dane su provodili na podu pod dekama. Živi, ali zbunjeni jer je rat zaustavio normalan život - piše Rainsford.

- Dok sam letjela prema Engleskoj, u avionu je pored mene sjedio par koji je pobjegao iz Kijeva kako bi odsjeo kod svoje kćeri u Londonu. Iz Ukrajine su prvo pobjegli u Moldaviju, a zatim su iz Moldavije prešli u Rumunjsku. Cijelo su vrijeme putovali cestom i bili su iscrpljeni, ali i bjesni - piše novinarka BBC-a.

- Na ruskom su mi rekli da njihova rodbina u Rusiji ne vjeruje da je u Ukrajini rat. Nikolaj im je poslao fotografije iz Kijeva i Mariupolja, ali mu je njegov nećak rekao da su lažne i za njih okrivio 'nacističku' ukrajinsku vladu. Rekao je da Ukrajinci sami sebe bombardiraju - piše Rainsford.

- Znam mnoge hrabre Ruse koji su uhićeni jer su prosvjedovali protiv invazije. Drugi su pobjegli iz zemlje - piše novinarka.

Rainsford je rekla da je netom prije leta vidjela snimku Putinovog obraćanja okupljenima na stadionu Lužnjiki u Moskvi. Okupljeni su nosili bedževe u obliku slova "Z", slova koje je postalo sinonim za rusku ratnu mašineriju. Putin je u govoru hvalio ruske vojnike koji su u Ukrajinu ušli kako bi od genocida "spasili" govornike ruskog.

- Tada sam se sjetila Nike, Nataše i Poline te svega što sam vidjela tijekom proteklih mjesec dana i pozlilo mi je - zaključila je Rainsford.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2022 09:29